Hrabrost, kukavičluk, ljubav, mržnja, ponos, zahvalnost, sram, patnja, zločin, kazna, pravda, odmazda, kajanje, isprika, oprost, žrtva, dostojanstvo, pijetet, ljudskost, milosrđe, suživot, tolerancija, razumijevanje, žal i tuga, nada i slutnja, prošlost i budućnost, zaborav i sjećanje, poniznost, iskupljenje i pomirenje...
Sve su to tako bremenite riječi i dugotrajni procesi, nigdje tako međuovisne, slojevite i dubokoumne, a istodobno tako bistre kao što su na mjestima poput Vukovara ili Škabrnje. Baš zato nitko nikome na tim mjestima ne može uskratiti njegov intiman doživljaj tih složenih životnih pojmova koji se grade poput mozaika i s vremenom, kako za koga, mijenjaju svoj izgled ili im je obličje pod teretom nataloženih emocija zamrznuto u prošlosti.
>> VIDEO U Koloni sjećanja puno manje ljudi nego prošlih godina
Staza pomirenja sazdana je od svih tih kamenčića raznih oblika i boja i upravo zato ni političke geste poput sudjelovanja potpredsjednika Vlade, SDSS-ova Boris Miloševića u Koloni sjećanja u Vukovaru ne treba precjenjivati, ali ni podcjenjivati. Svaki je kamenčić važan u tom najtežem graditeljskom pothvatu u Hrvatskoj. Upravo zbog različitih doživljaja prošlosti, pravde, još tako svježih rana, brojnih neodgovorenih pitanja o ljudskim sudbinama, bilo je i bit će nerazumijevanja i smutnje kakvu je izazvalo i polaganje vijenca u Dunav delegacije SNV-a, što onda izaziva i neprihvatljive reakcije druge strane.
Za koga i zbog čega, tko od toga ima koristi ili štete? Naravno, moramo pokušati razumjeti zašto, ali i uvijek imati na umu i osjećaje drugih. SAD i Japan već osmo desetljeće grade stazu pomirenja i moralo je proteći 70 godina da američki predsjednik u Memorijalnom parku na mjestu 140.000 žrtava nuklearnih bombi u Hirošimi i Nagasakiju napiše kako “sjećanje na 6. kolovoza 1945. ne smije nikad izblijedjeti”.
“Upoznali smo agoniju rata. Hajdemo naći hrabrosti da zajedno širimo mir i dobijemo svijet bez nuklearnog oružja”, rekao je tada Barack Obama. Ispričao se nije, ali Japanci su iskreno cijenili njegovu gestu. Uostalom, i Hrvati i Srbi trebaju imati na umu da nam je trebalo 30 godina da otkrijemo da su i hrvatska djeca ubijana u ratu i, za razliku od simbola zločina u liku Aleksandre Zec, njihovi bližnji nisu dobili ni simboličnu satisfakciju, pa ni u obliku pravosudnog debakla zbog normativnog propusta.
I dalje je velikosrpska politika perpetum mobile srpske. Sinjske politike. Laži i ocrnivanje susjeda, stavljanje samog sebe u poziciju žrtve iako jerealnost potpuno drugačija ne ostavlja nikakvu mogučnost ikakve pomirbe. Imamo Srbe koji su dragovoljci Domovinskog rata i te treba stavljati kao primjer u prvi plan. Ove druge treba ignorirati dok ne progledaju. Ne prihvačanjem države Hrvatske getoiziraju sami sebe i stvaraju paralelno društvo. Koliko je to dobro za njih same moraju sa sobom riješiti. Da sam predsjednik Vlade nikad mi ne bi ni blizu Vlade bio netko too je imao ikakve veze sa agresorom koji nas je napao 90.