Nema šanse da je on organizirao. On može biti samo izvršitelj. Za
organizatora jednostavno nije dovoljno pametan. Da su ga stručnjaci na
vrijeme obradili, bio bi upisan kao osoba s lakšom mentalnom
retardacijom. Eto, takvog ga pamtimo iz njegovih mladih dana – kazali
su nam u Belom Manastiru, rodnom gradu Željka Milovanovića. Postoji li
“pisani trag” o sniženim intelektualnim sposobnostima kriminalca što
vješto bježi pred policijom, upitali smo u tamošnjem Centru za
socijalnu skrb. No, dosje Milovanović, objasnili su, uništen je još za
rata. Pamte da mu je nadimak u tim mladim danima bio Gavro, da je
odrastao s majkom koja radila kao čistačica u Centru, da ima starijeg
brata... I tu se priča prekida.
Željko Milovanović, kojeg traže policije Hrvatske, Srbije i Bosne i
Hercegovine ne bi li ga strpali iza rešetaka zbog likvidacije Ive
Pukanića i Nikole Franjića, ratnog zločina u Baranji, pljačke banke,
bijega, krađe oružja, ubojstava na Palama, atentata na papu Ivana Pavla
II. i makedonskog predsjednika Kiru Gligorova... Rodio se prije 42
godine u Belom Manastiru, u Ulici Petra Preradovića, gdje je na broju
34 odrastao. Stariji ljudi s kojima smo razgovarali uvjeravaju nas da
ga pamte kao dobrog dečka i da zapravo o njemu i ne bi govorili jer –
“nikad se ne zna”. Međutim, nekoliko koraka dalje istina o Gavri polako
izlazi na vidjelo. Krao je, kažu, odmalena. Iako je imao desetak
prijatelja s kojima se “udružio” u grupu koja se nazivala Sivim domom,
inspirirani istoimenom TV serijom o maloljetnim delinkventima što se
tih godina prikazivala, i s kojima se zajedno tukao, prodavao ciglu,
obijao kioske, kažu da je više volio “raditi” sam.
Osamdesetih godina, kad se već dobrano zalijepio na krađe motora,
dosuđena mu je odgojna mjera pojačane brige i nadzora. Da nije ubrzo
počeo rat, završio bi Milovanović zasigurno već tada u nekom zatvoru.
Pamte još njegovi znanci da nije bio agresivan, a zašto krade, nije
znao objasniti. U osnovnoj školi zadnji razred koji je završio bio je
šesti. Ponavljao je najprije drugi, a zatim je pao sedmi i kao
petnaestogodišnjak bio prestar da nastavi normalno školovanje. Je li
polagao razredne ispite, nitko ne zna.
– Možda sad ima diplomu nekog banjolučkog fakulteta – smiju se Belomanastirčani.
Iz Sombora u Doboj
Škola koju, čini se, nije volio danas nosi ime prvog hrvatskog
predsjednika dr. Franje Tuđmana. A nije Milovanović volio ni njega.
Kada je, nakon mirne reintegracije, predsjednik došao posjetiti Beli
Manastir, upravo je Milovanović bio taj koji je delegaciju gađao
kamenjem i organizirao prosvjed protiv posjetitelja. U ratu je
zlostavljao Hrvate, pripisuju mu se neka ubojstva, a mještani pamte da
je organizirao kamione koji su iz opljačkanih kuća odvozili bijelu
tehniku u Srbiju. Nakon reintegracije zauvijek je napustio Baranju.
Pokraj njegove kuće ostalo je zakopano pet tona eksploziva. Da je
stigao, mogao je u zrak dignuti pola Belog Manastira.
Sa sobom je poveo i suprugu, nesuđenu pravnicu Bojanu djevojačkog
prezimena Horvat. Živjeli su najprije u Somboru, gdje i dan-danas imaju
veliku kuću, s desetak prostorija, a sad su podstanari u jednosobnom
stanu u Doboju, za što mjesečno plaćaju 100 eura. Bojanini roditelji –
mati joj je bila nastavnica hrvatsko-srpskog jezika i književnosti, a
danas je ovlašteni sudski tumač za srpski jezik, a otac je, navodno,
nekoć radio kao sudac, a zatim kao odvjetnik – i danas žive u Belom
Manastiru.
Gospođa Smilja, koja nam je otvorila vrata svog doma, o zetu ne želi
razgovarati pa nas je ljubazno otpravila s vrata. U samom gradu pričaju
da su se Bojanini roditelji, s kojom Milovanović ima 14-godišnjeg sina
Mladena, protivili toj vezi. Siniša Radoš, Hrvat iz Belog Manastira,
koji tvrdi da je Milovanovićevima bio kum na vjenčanju te da je u grad
zbog svadbenog slavlja ušao kao hrvatski vojnik pa zbog toga umalo
završio na vojnom sudu, kaže kako ne vjeruje da je Milovanović
“muškarac s kacigom”.
– Nema on tako krive noge. Njegove su noge ravne. Sad mu “pakuju”, a ja
znam da je njega uvijek zanimala samo lova, kako ju stvoriti i
okrenuti. A i ono što pišu da je bio niški specijalac i da je radio s
Legijom nije istina – uvjeravao nas je Radoš. Dao nam je i broj
mobitela iz Srbije na koji se javio muškarac, predstavivši se kao Goran
Milovanović, Željkov stariji brat, koji živi u Subotici, kazavši da
“nije sve tako kako izgleda”.
Majčina uvjeravanja
U takvu nas je priču pokušala uvjeriti i Radojka Milovanović, Željkova
73-godišnja majka koja živi u selu Majevcu nedaleko od Doboja. Do
njezine neožbukane i vlažne kuće vodi blatni put. U tom zaseoku njezina
je kuća zadnja od ukupno – dvije. S druge strane dvorišta rijeka je
Bosna, koju je Milovanović za jednog bijega pred policijom preplivao.
– Uf, skoči on u rijeku, a policajci se držali, sve jedan do drugoga,
za špagu. Neće nitko za njim plivati, da se ne skvase. “Zaplivajte za
njim”, vikala sam im, al’ bome ništa. A moj sin prepliva tamo pa
natrag, pa opet tamo – zadovoljno se smješkajući ispričala nam je
Radojka Milovanović. Dok sjedimo u njezinoj kuhinji, gdje na zidu visi
kalendar subotičkog ogranka Srpske radikalne stranke, kaže nam da je
sina vidjela nekoliko dana nakon likvidacije Pukanića i Franjića,
odnosno dva-tri dana prije no što je policija u njezinu domu pronašla
kacigu, oružje, sustav navođenja...
Sjeća se, kaže, da je njezin sin jednom ranjen na Fruškoj gori. Bilo je
to za okršaja s policijom koja ga je lovila nakon pljačke u Beočinu.
Uhićen je tada u Tuzli, odveden u pritvor u Sarajevo, odakle je ubrzo
pobjegao. O tome da je njezin sin opljačkao Delta banku u Beogradu, da
je pobjegao skočivši kroz prozor beogradske Palače pravde, da ga je
policija u Doboju uhitila prije dvije godine, ali su ga i pustili jer,
osim hrvatskog i srpskog, ima i bosanskohercegovačko državljanstvo,
Radojka Milovanović tvrdi da pojma nema pa priču vraća na pretragu kuće
u kojoj danas živi, a koja je nekoć bila dom njezinih roditelja:
– Došli su uvečer, oko 10 sati. Uzeše tu kacigu, a sin ju je im’o
otkako je prije godinu dana prod’o motor nekom dečku u Srbiju, a ovaj
nije htio uzeti i kacigu. Uh, zaboravila sam to reći policiji, da je
kaciga već godinu dana u kući. Odnijeli su još neka dva bezvezna
pištoljčića koje je držao u Goranovu autu. A moj ti je sin još odmalena
jako volio oružje. Uuuuu... Volio ga više nego med – istresla je u dahu
Radojka Milovanović pa nam se požalila da je policija odnijela i
njezinu pušku, koja joj treba “da zapuca u zrak kad neko naiđe”. O
sinovim poslovima ona, kaže, ništa ne zna, ali sigurna je da nikada
nije radio u dobojskoj pekarnici jer “ni on ni snaha ne rade nigdje”.
Kaže da da ne zna je li ikada bio u Americi kao ni odakle mu američka
svjetska putovnica:
– Trebao se on naći u Americi s nekim spikerom, novinarom, što ja znam,
pa mu je taj to za 10.000 eura ovjerio – dala je neko ne baš razumljivo
objašnjenje i okrenula priču na to da njezin sin sigurno nije nikoga
ubio u Zagrebu.
– Tamo on i ne ide, vidio je Zagreb na televiziji, ne zna ni gdje je.
Svatko sad navlači vodu na svoj mlin. Eto, bila sam u nedjelju kod
Bojane i malog u Doboju. “Đe je” – pitam je. Kaže da ne zna, mislila je
da je kod mene. A nije – ispričala je Radojka Milovanović, a onda se
začuo zvuk nekog vozila koje je prilazilo njezinoj kući. Istrčale smo
obje, pomalo napete, van. Bijeli passat, u kojem su sjedila dva
muškarca, a vozač je bio okrugla lica i tamnoput, krenuo je brzo u
rikverc pa do glavne ceste te je odjurio prema Modriči. Radojka
Milovanović tvrdi da nema pojma tko je to bio. No, teško je povjerovati
da je netko zalutao jer se do njezine kuće ne može zalutati jer put
ćete teško pronaći ako ne znate da postoji. Poslije smo čuli da posjet
njezinu domu i nije bio baš pametan.
– Nikad ne znate na što su sve Milovanovićevi jataci spremni – kazao
nam je načelnik kriminalističke policije Republike Srpske Gojko Vasić.
U samom Majevcu policije koja bi ga tražila nema. Kad smo u selu
upitali kako je izgledao onaj dan kad je pretražena Radojkina kuća, je
li bilo rotirki, specijalaca, pasa koji su tražili bjegunca, odgovoriše
nam: – Tražili? Pa nije ga ovdje nitko tražio.