'Martina Navratilova je platila 
25 dolara 
za moje ime na prvom trofeju'

Nazivali su je "čudom od djeteta", ne bez razloga. Mima Jaušovec, rođena Mariborčanka, među tenisačke besmrtnike upisala se osvajanjem Roland Garrosa (pojedinačno i u parovima), gdje je potom i dvaput igrala finale, dok je u sportske enciklopedije bivše države ušla popularizirajući tenis 70-ih, u vrijeme dok su nacionalni sportovi nogomet i košarka malo čemu ostavljali prostor. Premda već desetljećima nije prisutna u medijima, Mima nije zaboravljena. U 60. godini, ovih je dana primila nagradu za životno djelo na Međunarodnom festivalu sportskog filma na Zlatiboru, gdje je prikazan i dokumentarni film mladog slovenskog redatelja Gašpara Pavlija posvećen njezinoj iznimnoj karijeri.

:: Kako ste dobili nadimak "čudo od djeteta"?

Još kao pionirka s lakoćom sam osvojila omladinsko i seniorsko prvenstvo bivše države – u istoj godini. Sedamdesetih godina pobjeđivala sam sve po redu i tako izbila u prvi plan pa sam otišla u svijet vidjeti vrijedim li što.

:: Ispalo je da ipak "nešto" vrijedite: kada ste 1977. osvojili Roland Garros, imali ste samo 21 godinu. Pamtite li nesigurnost i strah ili je mladenačka energija učinila svoje?

Kad sam osjetila da imam neke šanse i da bih mogla to napraviti, nije bilo ničeg što bi me moglo spriječiti na tome putu. Prvi set sam dobila, no kako sam u to vrijeme već imala dosta gadnu ozljedu koljena, u drugom setu je bilo malo krize jer sam osjetila strašnu bol. No, cijeli je stadion navijao za mene pa, kad se sve zbroji, nije bilo šanse da izgubim. Bila sam svjesna da sam dosegla nešto uistinu veliko.

:: Kako su izgledali vaši prvi teniski koraci?

Iako me otac vodio na atletske terene, meni je pogled bježao prema teniskom, pokraj kojeg smo prolazili usput, pa sam sa starijim bratom Zoranom počela nabijati lopticu o zid do iznemoglosti. Počela sam igrati sa samo 10 godina.

:: U kakvim ste uvjetima krenuli u osvajanje turnira?

Uvjeti kod nas nisu bili usporedivi s uvjetima u inozemstvu. U Mariboru nije bilo ni jedne dvorane za tenis, no za mene se sve promijenilo kad je u moj rodni grad na Davis Cup stigao Nikola Pilić, koji je prvi izašao na svjetsku scenu. Sjećam se kad mi je prišao jer su mu rekli da u klubu imaju jednu talentiranu djevojčicu. Tada mi je pokazao kako se udara volej i nekoliko drugih udaraca. Bio je moj uzor, u njega sam se ugledala i tako sam počela igrati ozbiljnije. Ali u bivšoj državi bila sam prva kad govorimo o ženskom tenisu, a ni tenis u to vrijeme nije imao nikakvu tradiciju.

:: Jeste li imali ikakvu podršku kada ste počeli osvajati turnire?

Moj prvi veliki turnir bio je američki Orange Bowl. Tijekom turnira slomila sam jedini reket koji sam imala pa mi je predstavnik Wilsona poklonio novi. Uspjela sam pobijediti, no problem je nastao kad su za troškove graviranja mojeg imena na pehar tražili 25 dolara, a ja sam iz Maribora otišla s ukupno 50 dolara. Priskočila je Martina Navratilova, koja mi je dala novac i još me povela sa sobom na još nekoliko turnira po Americi jer si ja to nisam mogla priuštiti. Bila su to teška vremena. Sjećam se, na jednom od sljedećih većih turnira, u Italiji, otišla sam sa samo jednim dresom, no mislila sam da ću ga, ako mi se posreći, jednom oprati za nastup pa se vratiti kući. Ispostavilo se da sam ga morala prati četiri puta, jer sam dospjela u finale i pobijedila. Tih sam godina, sredinom 70-ih, prvi put proglašena i najboljom sportašicom bivše države.

:: Možete li usporediti tenis u vrijeme kad ste vi igrali i danas?

Teško je to uspoređivati. Teško je bilo igrati drvenim reketima, pogoditi lopticu. Kad biste te rekete danas dali najboljim igračima svijeta, jedva bi prebacili mrežu. Velika je razlika u materijalu, u tehnologiji, načinu treninga, pogotovo u fizičkoj spremi: to je otišlo nevjerojatno daleko, to je postala znanost. Također, u ono vrijeme nismo ni znali koja prehrana može pridonijeti uspjehu. Prva koja je počela s prehranom bila je Navratilova, ali potkraj karijere.

:: Što je bilo najvažnije u vaše vrijeme?

Samo trenirati po cijele dane na terenu. Možda je moja fizička spremnost mogla biti bolja. Jedina igračica koju nisam mogla pobijediti bila je Chris Evert i svaki put sam od nje izgubila jer fizički nisam mogla izdržati njezin tempo.

:: Kako je okončana vaša karijera?

Deset godina nakon što sam osvojila Roland Garros moja stara ozljeda koljena doprinijela je silnoj istrošenosti zgloba, pa sam nakon brojnih injekcija bila prisiljena ipak otići na operaciju. Nakon toga, više nikada nisam bila brza kao nekada. Naravno, nisam se odmah predala, igrala sam još nekoliko turnira, no bez većih uspjeha, a kako sam navikla uvijek biti u prvih deset, morala sam priznati sebi da je kraj. Povukla sam se s profesionalnih turnira, a kada se 1991. rodio moj sin Tin, vratila sam se u Sloveniju. Biti majka za mene je najveća sreća koja mi se mogla dogoditi, sreća koja se ne može usporediti ni s jednim sportskim uspjehom pa odlazak iz aktivnog tenisa za mene ipak nije bio posebno težak.

:: Sjetite li se često tih vremena?

Vrlo često, osobito Roland Garrosa jer se svake godine vratim tamo i tada obiđem mjesto na kojem je uklesano i moje ime. To mi nitko ne može oduzeti.

:: Kakve vas uspomene vežu uz Hrvatsku?

Mnoge sam godine života provela u Zagrebu, među ostalim, i zbog blizine aerodroma s kojeg sam odlazila na turnire širom svijeta. Još 1983. imala sam viziju pokrenuti teniski centar, ali jako me izmučila tadašnja birokracija pa sam se neko vrijeme zbog toga vukla po sudovima. Nakon tog poraza vratila sam se u Sloveniju, a kako sam poslije saznala, deset godina kasnije na istoj lokaciji više nije bilo nikakvih problema za dobivanje dozvole. Očito je u tadašnjoj državi bilo prerano za privatni biznis. No, ja sam to ostavila iza sebe i više nikada nisam razmišljala o tome. Uz vašu zemlju vežu me predivna ljetovanja na Krku, kamo odlazim i danas jer imam puno prijatelja.

:: Koga cijenite od hrvatskih tenisača?

Nakon Nikole Pilića i Franulović je bio legenda, pa su došli Ostoja i Orešar, ali kad govorimo o svjetskom vrhu, to je svakako Goran Ivanišević. Bila sam na Wimbledonu kad je osvojio turnir, kao što sam također pratila i Ivu Majoli. Osvajanjem US Opena prošle godine i Marin Čilić je ostvario san svakog tenisača.

:: Na koje ste sve načine prisutni u svijetu tenisa?

Dugo godina bila sam izbornica slovenske reprezentacije, a i danas imam teniski klub u Mariboru, u kojem odgajam mlade talente. Prisutna sam i u svjetskom tenisu putem udruženja bivših tenisačica "Legend", čija sam predsjednica za Europu, tako da se i danas družim s Navratilovom, Evert, Graaf, a osobito s Virginijom Ruzici, s kojom sam osvojila Roland Garros u parovima. Naše obitelji i danas zajedno odlaze na godišnje odmore.

:: Koji grad danas smatrate svojim domom?

Putujem na relaciji Maribor – Miami, gdje živim sa svojim partnerom. Razvedena sam, a moj sin živi u New Yorku. Njemu su 24 godine, nije u svijetu tenisa, već financija, i nije oženjen pa još nisam baka. Veselim se tome jednog dana, briga za sina bila mi je nešto najljepše u životu, ali sada je vrijeme samo za mene.

:: Prepoznaju li vas danas na ulici?

Moja generacija i ljudi srednje generacije prepoznaju me, ali oni mlađi... oni imaju svoje, neke druge idole. I to je normalno. Ali bilo mi je posebno drago kad su me slušatelji Radio Rijeke prije nekoliko godina izabrali za najpopularniju osobu iz svijeta sporta.

:: Nedostaje li vam sva ta gužva koja se lako stvori oko šampiona?

Lijepo je kad me se ljudi sjete, kad vidiš da te ljudi nisu zaboravili, ali kad si stariji, želiš neki svoj mir. Uživam otići na neki odmor gdje ne poznajem nikoga. Tenis mi je mnogo dao, ali ja sam mu mnogo i vratila.

>> 'Neću dozvoliti kćerki da igra tenis jer je svaka druga igračica lezbijka'

>> Kakav preokret! Lučić-Baroni na nevjerojatan način izbacila 8. igračicu svijeta!