Ministar Mornar i čuvari društvenog konflikta

Ni mjesec dana nakon što je smijenjen, nekima već ozbiljno nedostaje ministar Jovanović. Nedostaje i meni, ali samo iz kolumnističke perspektive. Često se pitam o čemu bi čovjek u sređenom društvu, kao što je Švicarska ili Švedska, svaki tjedan pisao kolumnu. Za razliku od staloženih zemalja, mi živimo u društvu u kojem kolumnističkog materijala nikada ne nedostaje. No, odlaskom Jovanovića s čela dugoročno najvažnijeg resora u Vladi stvari su se donekle izmijenile. Štoviše, razina buke, nervoze i grča smanjena je do te mjere da se čini kao da je u Hrvatskoj odjednom nestalo pola problema, a i tema.

Jovanovićevo ministriranje i tragikomični pokušaj “prosvjećivanja” zatucanog katoličkog društva komesarskim uvođenjem zdravstvenog i građanskog odgoja paradigma su primitivizacije društva koja se događala postupno, kao kuhanje žabe. Do koje je razine srozana razina ministarske kompetencije, čiji je najbolji pokazatelj bio njihov rad i javna komunikacija, pokazuje to što smo danas silno začuđeni prvim izjavama i potezima novog ministra Vedrana Mornara, koji ustvari postupa u maniri uobičajene demokratske prakse promičući dijalog sa svim društvenim akterima vezanim uz njegov resor pa čak i s onih devet desetina društva koje je Jovanović htio preodgojiti. Mornar kaže da je zatražio razgovor s vrhom Crkve jer želi “otvoriti dijalog, predočiti stajalište Ministarstva, saslušati njihovo mišljenje” te dodaje: “Vjernici čine značajan postotak nacije. Nije li značajan aspekt građanskog odgoja uvažavati i drukčije mišljenje?” Naviklima na Jovanovićevu monološku isključivost, kao čudo nam se čini nešto što bi trebala biti standardna procedura pri obnašanju javne dužnosti, dok nam se normalnim donedavno činilo nešto što je bilo čudovišno. Naime, dovedeni smo u situaciju da nam je, usred globalne priče o društvu znanja i primatu obrazovanja, bilo prihvatljivo da na čelo resora dolazi osoba čija je jedina kvalifikacija bila to što je kao oporbeni zastupnik u Saboru bio najveći bukadžija. Bez ikakva iskustva vođenja složenih sustava, bez rada na sveučilištu i rezultata u znanosti bio je jednako kompetentan za vođenje ministarstva kao i za predsjednika boksačkog kluba ili čuvara u popravnom domu.

U uređenim zemljama bio bi šok da netko s takvim habitusom postaje ministar znanosti i obrazovanja te da to ostaje čak i nakon što mu Ustavni sud ruši niz odluka. Ministar koji je, među ostalim, zadužen za “pedagoški obrazovan” dio nacije, izazivao je konflikte na sve strane te, unatoč tome što je izgubio sve bitke, pao tek nakon afere u kojoj je sebi namjestio docentsko mjesto u resoru u kojem upravlja stotinama mladih doktora znanosti koji završavaju na ulici. Kao da smo iz pećine izašli na dnevno svjetlo, zaslijepila nas je normalnost činjenice da na čelo ministarstva dolazi osoba kojoj kvalifikacija za taj posao nije to što je član partije i njen saborski verbalni mitraljezac, već tek redovni sveučilišni profesor, koji je bio dekan uspješnog fakulteta, koji poznaje resor Ministarstva, koji je bio član Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje, član Povjerenstva za provedbu državne mature i koji je aktivno sudjelovao u javnoj raspravi o ključnim pitanjima vezanim uz taj resor. Neobično nam je da novi ministar na terenu ne grize protivnike, već pokušava razigravati, da ne spominje nikakva isušivanja i močvare, ne govori nikome da se pogleda u ogledalo i pljune, ne promatra učitelje i profesore kao bandu koju će dovesti u red, a Crkvu kao klerofašističku pedofilsku organizaciju za isisavanje narodnog novca, već prakticira elementarnu građansku pristojnost uspostavljajući dijalog sa svim zainteresiranim stranama.

Nakon kulminacije s Jovanovićem, metodološki pristojan pristup ministra Mornara odjeknuo je kao silni gandijevski čin. Osamdeset šest posto stanovništva Hrvatske deklarirani su pripadnici Katoličke crkve. Unatoč tome, činjenica da ministar znanosti razgovara s kardinalom Bozanićem, a ne samo s Vesnom Teršelič i biznismenima iz Gonga, izazvala je revolt uvijek iste nekolicine isprepletenih nevladinih udruga, profesionalnih ateista i preživjelih ptica iz Kutle-Pavić-Sanader kolumnističkog jata. Žučne reakcije na Mornarovo otvaranje dijaloga sa svima i pokušaja da Ministarstvo djeluje u službi cijelog društva, a ne kao jakobinski klub koji će oni puniti ideološkim sadržajem i ciljevima, kontra volje većine građana, pokazale su još jednom da su glavni generatori i održavatelji društvenog konflikta upravo oni profesionalni pacifisti kojima su usta puna priče o toleranciji i poštivanju različitosti.

Upravo su oni nametnuli građanski (pre)odgoj i zdravstveno obrazovanje začinjeno rodnom ideologijom kao najvažniji partijski zadatak Ministarstvu, dok se istodobno sustav raspada, mladi doktori znanosti u koje je država ulagala 11 godina završavaju na ulici, učitelji rade u sve težim uvjetima, a preopterećeni učenici postižu katastrofalne rezultate na testovima.

Priču o jednostranom uvođenju građanskog odgoja na startu je diskreditirala čelnica Gonga, kada je u referendumskoj noći, u stožeru strane “protiv”, nakon objave njima bolnih rezultata referenduma o ustavnoj definiciji braka izletjela s tezom kako je taj rezultat pokazatelj da je nužno uvođenje građanskog odgoja u škole. Time je pokazala kako ga ona poima kao partikularnu ideološku indoktrinaciju većine stanovništva koje nije u skladu s vrijednostima kompradorske elite. Nevladina scena trebala bi djelovati u interesu javnosti, pluralizma, uvažavanja različitosti. Nasuprot tome, javno najprisutniji splet udruga, koje se lažno predstavljaju kao legitimni glasnogovornici civilnog društva, gura ideološku isključivost i netoleranciju. Sekularizam, u najboljoj boljševičkoj tradiciji, interpretiraju kao antiklerikalizam pa im je najveći problem što je novi ministar znanosti otišao razgovarati s kardinalom Bozanićem. Posljednjim istupima razotkrivaju se kao ekstremisti koji reketare lijevu političku scenu. Vladajući im osiguravaju lavovski dio sredstava namijenjenih za razvoj civilnog društva, dok oni kao kerberi stražare nad ministrima da ne bi slučajno smanjili ili prevladali ideološki konflikt u društvu, u ovom slučaju kako se ne bi postigao dogovor o nespornih 95 posto kurikuluma zdravstvenog odgoja i većine sadržaja građanskog odgoja koji nisu dio ideološke indoktrinacije. Što je Platforma 112? Koliko je ljudi podržava, i čime su te udruge opravdale sredstva (zanimljivo upravo 112 milijuna kuna u posljednjih deset godina) koja dobivaju? Ostaje dojam da su dominantne nevladine udruge, uz čast izuzecima, čudan spoj ideološke zaslijepljenosti i aktivističkog biznisa.

Iz komentara su se mogla razabrati dva oporbena stajališta – jedno kaže da se nakon Jovanovića, koji je za povratak HDZ-a na vlast učinio više nego svi HDZ-ovi PR stručnjaci i odbori zajedno, ministar Mornar koristi kao oblog za ublažavanje društvene traume izazvane Jovanovićevim pokušajem “kulturne revolucije”. U smislu – uzeli su pristojnog, stručnog tipa da poprave dojam tamo gdje su najviše uprskali, a vrijeme do izbora ionako je nedovoljno za bilo kakve ozbiljne reforme. Drugo, paranoičnije stajalište kaže da je Mornar, gledano iz većinske konzervativne perspektive, opasniji od nesposobnog koleričnog Jovanovića jer ono što riječki egzekutor nije uspio učiniti na mišiće, on će napraviti suptilno, pozivajući se na dijalog. Je li riječ o taktičkom pokušaju sadašnje vlasti da ušminka dugo nagrđivanu sliku u javnosti ili o hinjenu dijalogu novog ministra u pozadini kojeg leže isti mentalitet i namjere, manje je važno. Iz perspektive javnog dobra, ova je promjena, barem sudeći po prvim potezima, blagotvorna. Ako ništa drugo, onda zbog još jednog raskrivanja pravih generatora društvenog konflikta, koji su svojim istupima barem uspjeli upozoriti na činjenicu da je građanski odgoj uistinu neophodan, ali i izvan školskih klupa.