Luka Žužul: Stid me kao čovjeka što je Marin Miletić kažnjen

Luka Žužul, nastavnik je povijesti iz Imotskog po čijem će strastvenom govoru na Trgu bana Jelačića ostati zapamćen štrajk prosvjetara koji je obilježio kraj 2019. godine, kojim su se učitelji izborili za veće koeficijente, a zajedno s učenicima i danas nadoknađuju propuštenu nastavu. Na početku drugog polugodišta razgovarali smo s njim o posljedicama najduljeg, najmasovnijeg i najvažnijeg štrajka u Hrvatskoj, kurikularnoj reformi i, općenito, o stanju u hrvatskom školstvu.

Je li štrajk ispunio očekivanja? Koeficijenti su povećani, a što je s ugledom i društvenim statusom prosvjetnih djelatnika o čemu ste govorili na prosvjednom skupu na Trgu bana Jelačića?

Mi smo u štrajku više puta ponovili da materijalna prava nisu primarni razlog našeg štrajka. Podizanjem koeficijenata ili privremenim rješavanjem nekog materijalnog pitanja ne može se riješiti pitanje cijelog školstva. Zato mislim da je ovo dobar početak, ali pred nama je dug proces.

Što vi kao učitelj očekujete da se poduzme kako bi se stvari promijenile?

Ne očekujem velike stvari, ali očekujem da idemo naprijed, a toga do sada nije bilo. Školstvo je od 90-ih do danas stalno išlo prema nazad. Radile su se nebrojene reforme koje su školstvo ili usporavale ili nisu donosile ono što je bilo predviđeno. Ja samo očekujem da se krene naprijed. Ne očekujem nikakvu eksploziju pozitivnih stvari, ali bitno je da se događaju mali pomaci pa ćemo doći do nekog cilja.

Koliko je podrška javnosti bila stvarna, a koliko je bila izraz nezadovoljstva prema Vladi?

Bilo je i jednog i drugog, ali ljudi su shvatili našu iskrenost. Vidjeli su jednu granu društva koju više uopće nije briga ni za napade ni za medijske napise. Ljudi su vidjeli da nam zaista nije stalo što se govori i piše već da se borimo isključivo za školstvo i mislim da smo time stekli simpatije javnosti, prije svega roditelja i učenika. Mislim da ljudi ipak shvaćaju da je naša profesija vrlo degradirana.

Kako roditelji reagiraju sada kada treba nadoknaditi izgubljenu nastavu?

Što se tiče moje škole, mi nismo imali ni jednu pritužbu i to mi je najljepši od svih pokazatelja – nijedan roditelj nije reagirao negativno. Beskrajno sam zahvalan roditeljima što su imali razumijevanja i više nego što je bilo tko očekivao.

Kako komentirate to što je vaš kolega, riječki vjeroučitelj Marin Miletić, prebačen u drugu školu nakon istupa na prosvjedu? Jeste li vi imali problema?

Stid me kao čovjeka što je kažnjen, a on je definitivno kažnjen. Na žalost, vjeroučitelji su svijet za sebe jer njima upravlja Crkva i ona radi što hoće, što također smatram nedopustivim. Vjeronauk kao izborni predmet ima mjesta u školi, ali vjeroučitelje treba izjednačiti da uživaju ista prava i obveze kao svi mi drugi, pod nadležnošću države, a ne Crkve. Žao mi je Marina i poslao sam mu poruku podrške, što smatram svojom ljudskom dužnosti, bez obzira na to slagali se mi oko ičega na ovom svijetu ili ne. Održao je odličan govor na Trgu i promatram ga kroz tu prizmu. Ja nisam imao problema, dapače.

Kada se podvuče crta, smatrate li da je štrajk uspio?

Sigurno je uspio. Ima puno stvari vezanih za taj štrajk koje su specifične. To je bio najveći štrajk koji smo imali, u smislu duljine trajanja i pozornosti koju smo izazvali, a pritom ne mislim na medijsku već na društvenu pozornost. Već je to izuzetan uspjeh. A što se tiče rezultata, ponavljam, ne možemo biti zadovoljni samo materijalnim dijelom te priče, to nije poanta.

Je li sjenu na štrajk i njegove rezultate bacila činjenica što nenastavnom osoblju niste uspjeli povisiti koeficijente?

Ne. Radi se samo o nerazumijevanju. Ja bih prvi reagirao da je tome tako, moja mama je dio života bila čistačica i posve mi je jasno što znači taj posao. Argumenti Vlade vezani za posao čistačica bili su vrlo jednostavni i neoborivi. Ja sam jedan od onih ljudi koji je pristao na to na Velikom vijeću Sindikata hrvatskih učitelja gdje smo odluku donijeli jednoglasno. Mi smo na tim prosvjedima govorili o jednakosti, da želimo biti jednaki s drugima, a naše čistačice već imaju dodatak koji druge čistačice nemaju i koji iznosi 13 posto. Kada bismo im povisili koeficijent, bile bi privilegirane u odnosu na sve druge čistačice u Hrvatskoj.

Znači li to da argumentacija nije dobro predstavljena javnosti?

Nije. Vidite, Sindikat je tijelo koje je organiziralo i pokrenulo štrajk, ali društvene mreže stvorile su masovnost, a tu postoji opasnost da bilo tko na nekoj društvenoj mreži može osuditi neki potez i da sve utemelji na lažima ili poluistinama, a da to postane opći stav. Tako se stvorio jako negativan publicitet oko toga s čistačicama, a nije bio potreban. Čistačice su materijalno dobile isto što i mi, ali ne kroz koeficijent jer to jednostavno ne bi bilo pravedno prema drugim čistačicama. Naše čistačice ne bi danas ni radile u školi da nije bilo sindikata koji se svim silama borio protiv tzv. outsorcinga i one to jako dobro znaju.

Štrajk u prosvjeti do jučer je bila top-tema više od mjesec dana u državi, a u predizbornoj kampanji za predsjednika Republike Hrvatske nitko ga nijednom riječju nikada nije spomenuo. Zar vam to nije neobično?

Apsolutno je neobično, kao što je neobična i činjenica što jednu takvu stvar nitko ne primjećuje. Imali smo jedan od najvećih štrajkova u povijesti države i onda se ljudi koji bi željeli biti predsjednik ili predsjednica te države o tome ne izjašnjavaju. Ja mislim da je najbolji dio štrajka upravo to što smo izašli iz društvene anonimnosti. Nikako mi se ne sviđa to da se ponovo vratimo u anonimnost. Smatram da bismo se na svakoj razini, od predsjednika države pa do svih razina vlasti, morali baviti i školstvom.

Kako komentirate loše rezultate naših učenika na PISA testovima?

Užasno me to živcira. Kako mjeriti školstvo? Nemam ništa protiv PISA testova, oni pokazuju određenom dijelu školstva što se posložilo ili što se nije posložilo, ali to ne može biti mjerilo nečega. Prvo, mi uopće nismo imali loše rezultate i pitanje je kome odgovara u javnosti tako ih prezentirati. To je priča koja bi trebala dovesti do zaključka koji je vrlo opasan, a to je da naši učitelji ipak ne rade svoj posao tako dobro. Rezultati su došli nakon štrajka i onda su tako prezentirani. Rezultate možete gledati dvojako. Možete reći mi smo bolji od Italije i od brojnih zemalja koje ulažu puno više od nas, a možete reći i da smo nazadovali. Govoriti o takvom napredovanju, jesmo li nivelirani više ili manje s nekim drugim, meni je suludo, ne trebamo se mi mjeriti na takav način. Naravno, trebamo gledati što se vani događa i naravno da imamo uzora u inozemstvu. Imamo Finsku koja radi krvavo, provodi reforme konstantno, a te reforme su jasno usmjerene, za razliku od naših. Školstvo se ne može na takav način mjeriti i školstvo ne može biti isplativo. Tko mjeri odgoj? Mi smo odgojno-obrazovne ustanove.

Kako se na vas, kao na profesora povijesti u osnovnoj školi, odražava reforma koju provodi ministrica Divjak?

Bit ću pomalo bezobrazan pa ću reći, na mene gotovo nikako. Ta reforma pošla je s opasne pozicije, a to je da prije ništa nije valjalo i da krećemo od nule. Rimsko Carstvo bilo je toliko utjecajno jer nije pošlo od nule, uzelo je od Etruščana, od Grka i samo se nadograđivalo. A u našem školstvu svaki ministar ili ministrica kreću od nule. Ne možete učitelje natjerati da preko noći počnu raditi po novim pravilima, a oni znaju, po empiriji, što je dobro u njihovu radu i normalno da će tako nastaviti i dalje. To je reforma, kada svaki nastavnik u svom radu bira metodu koja u razredu funkcionira. Govorim u svoje ime, kao učitelj povijesti, i moram reći da ove metode koje se predstavljaju kao nove, neće ništa promijeniti u mom načinu rada. Ja 13 godina radim interakcije koje oni traže, 13 godina radim te reforme. Problem je što reformom nećete od dobrog nastavnika načiniti boljeg, niti ćete od lošeg dobiti dobrog time što ćete mu preko interneta napraviti seminar. Na žalost, reforma je krenula internetskim sučeljem kojim se obrazujete kao početnik. To je ultradosadno, dugotrajno, svaki seminar traje nekoliko sati, vi popunjavate, a povratna je informacija nikakva. Što mi vrijedi kvačica koju ću dobiti što sam prikazao kako ću riješiti problem u razredu ako je moja empirija iz razreda drukčija. Škole su različite, kolege su različiti. Najviše me vrijeđa skupljanje značkica. Kada ispunite taj test na internetu, dobijete značkicu. Ja sam jedini u svojoj školi koji nije skupio nijednu. Dakako, to sam napravio iz inata. Mene nitko neće praviti idiotom.

Možete li očekivati sankcije?

Neće mi dati otkaz, ali ne mogu napredovati, dakle ne mogu biti mentor. Čini li me to lošim nastavnikom? Ne čini. Živcira me ta opsesija izvrsnošću, s tako nakaradnim sustavom nagrađivanja učitelja koji je nov, mene je sram pred učenicima. Ja ne vrijeđam kolege, super mi je što su ambiciozni, ali meni je to bljak. Prvo, ako želite biti izvrstan učitelj, morate se sami kandidirati. Radije bih sebi pucao u nogu. Znači, nikad neću biti izvrstan nastavnik.

Znači, edukacija učitelja je nekvalitetna i nepotrebna?

Ovakva kakva se provodi, da. Recimo, imamo sve više učenika s posebnim potrebama koji rade po prilagođenim programima, a ja, kao ni drugi moje kolege, nisam išao ni na jednu edukaciju, ni na jednu obuku kako raditi s djetetom koje ima, recimo, Downov sindrom, kako mu pružiti pozornost koja mu treba a da to ne bude nauštrb ostale djece u razredu. To je problem.

Kako se reforma odrazila na učenike? Imaju li manje knjiga jer imaju tablete, uče li s više razumijevanja ili štrebaju?

Moji učenici neće vidjeti konkretnu promjenu. Udžbenici su nešto redizajnirani, ali nikakav sadržaj nije ukinut, udžbenici nisu lakši niti ih je manje. Što se tableta tiče, to je stravično. Neću reći da je to nepotrebno, predivno je kad imate tablete. Ali, uložili smo toliki novac u to, a s druge strane imamo škole koje nemaju osnovne ljudske uvjete za rad, koje nemaju riješene sanitarne čvorove, koje nemaju toplu vodu, a mi prije toga kupujemo tablete. Sindikat je prošle godine skupljao novac za školu Nikole Andrića u Vukovaru, njima su štakori bili u školi, sve je izgriženo i puno rupa. Gdje je bila država da to obnovi? Svi smo jako osjetljivi na Vukovar, a ta škola već 20 godina prolazi nezamijećeno. U njoj su ljudska bića i stropovi im mogu pasti na glavu, a mi pričamo o tabletima. To je nevjerojatno. Preskočili smo puno stuba.

Možete li usporediti reformu ministrice Divjak s onom Borisa Jokića?

Jokića osobno ne poznajem, ali žao mi je čovjeka jer se u njemu vidjela energija i znanje koji su trebali nečim rezultirati, a nisu rezultirali ničim. Pokrenuo je reformu za koju je većina stručnjaka rekla to je to, a ona je na kraju naprasno prekinuta iz političkih razloga. Nije me briga tko je na vlasti, ali uvijek svaka nova vlast kaže da ništa ne valja, hajdemo u nešto novo. Najveći problem školstva je golema ovisnost o politici. Na žalost, politika je preuzela škole.

Školstvo je trenutačno toliko politizirano da se vladajuća koalicija temelji na dodjeli resora prosvjete HNS-u. Kako to komentirate?

To je tragedija, postali smo moneta za političko potkusurivanje. Dogodilo se da se jedna politička opcija “zauzela” za školstvo, stavili su ga oko vrata i šetaju s njim kao s kolajnom, a pomaka nema. Predivno bi bilo kad bi školstvo bilo svima kolajna, cijelom društvu u prvom planu kao što je recimo u Irskoj koja je godinama ulagala i sada ima fantastične rezultate, postala je svjetski tehnološki centar. Mi nemamo viziju, nemamo konkretan cilj, ne znamo kamo idemo. Sve novo prezentira se kao genijalno i važno, a onda se odbacuje kao stara krpa. Sjeća li se itko zdravstvenog odgoja, a kolika je panika bila kad je došao u škole?

Ove su godine parlamentarni izbori. Čime će se moći pohvaliti ministrica prosvjete Blaženka Divjak?

Ne želim da ovo postane politički intervju, ali mogu reći svoje mišljenje – ne može se pohvaliti ničim. Ljudski, moralno, a onda i profesionalno, izgubila je svaku bitku koju je vodila. Predstavlja se kao ministrica koja je spremna poginuti za školstvo, a ja kao učitelj mogu reći da su sve njezine bitke završene njezinim porazom. Njezino ponašanje u štrajku, to stalno lutanje, blago ucjenjivanje jedne strane, lagano dodvoravanje drugoj strani, meni je to jedno veliko ništa.

Koliko su danas nastavnici izloženi pritisku roditelja?

Ministarstvo šalje inspekcije na svaku anonimnu prijavu roditelja izazvanu lošom ocjenom. Nije toliki grijeh na roditeljima, takvih će uvijek biti. Problem je što mi nemamo zaleđe u svom sektoru. Uvijek će nadzor dati svakom učeniku za pravo ili šansu da opet polaže ispit. Uvijek će naći neki razlog, tu nisi stavio zarez, a znaš on je u teškom socijalnom stanju, otac branitelj, majka ne radi i na taj način prisiljavaju kolege da idu linijom manjeg otpora. To su stvari koje se moraju reformirati. Kad inspekcija dođe u školu, to je najtraumatičnije iskustvo učitelju jer unaprijed zna da je kriv. Kad meni učenik padne, to je moj poraz, ja znam da nešto nisam dobro napravio i prvo moram preispitati sebe.

Čemu se veselite u vašem poslu?

U kojoj profesiji možete doživjeti da vas nakon pet godina čovjek prepozna na ulici, zagrli i kaže: “Učitelju, upisao sam povijest zbog vas!”. To me najviše raduje i drži u ovom poslu.