I Zapad je priznao da Lukašenko pobjeđuje bez varanja

U pravu je bio – naravno – Einstein kada je ustvrdio da je puno teže razbiti predrasude nego atom. Jer predrasude potiču ljude da izvrću, pogrešno tumače ili, čak, ignoriraju činjenice koje se ne poklapaju s njihovim unaprijed stvorenim mišljenjem o osobama, događajima, državama ili cijelim narodima. Predrasude, zapravo, štede mnogo vremena; uz njihovu pomoć možete formirati mišljenje bez potrebe za činjenicama. No, pametan čovjek, kaže Čehov, u drugom se dijelu života oslobađa od ludosti, predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao u prvom dijelu života. Zato u tom zrelijem ili drugom dijelu života krenuti na put s predrasudama znači potratiti vrijeme i novac.

Retuširani strahovladar

Kada sam se nakon Kirgistana pripremao za put u Bjelorusiju, svi, ali baš svi kojima sam makar i samo spomenuo da idem (s već stalnom suputničkom i supatničkom „posadom"; kolegicom iz saborskih klupa, profesoricom Romanom Jerković i tajnikom izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a Milovanom Petkovićem) nadgledati predsjedničke izbore, izdeklamirali su mi vlastiti sud o zemlji, režimu, ljudima i Lukašenku. Ne nužno mudar, ali poučen praksom da je suditi unaprijed, k tome još i na temelju tuđih, vrlo često neutemeljenih mišljenja, velika pogreška, zbog sumnji tipa: „Ne znam je li sve to baš tako kao što (jednostrano) pišu i govore..." dobivao sam – prekinut u pola rečenice – prijekore: „Kako ne znaš!? Pa, sve je tu jasno kao dan!"

Što je jasno?

To da je Aleksandar Lukašenko autokrat i diktator. I to, kažu zapadni mediji, posljednji u Europi. No, kada se jedan od novinara drznuo spočitnuti da ga zapadni dio svijeta doživljava kao diktatora, predsjednik koji Bjelorusijom vlada 21 godinu (a vladat će njome još najmanje pet godina) duhovito je odbrusio: „Možda ste, ipak, u krivu. Zar ste zaboravili na Rusiju?!"

Što je još jasno?

To da se Lukašenko s opozicijom obračunava na okrutan način, to da najgrlatije sklanja iza rešetaka na nekoliko godina.

Što je još jasno?

To da namješta izbore. Jer, uvjereni su ama baš svi, nemoguće je pobijediti sa 80 i više posto već u prvome krugu. Uostalom, tko bi diktatora toliko volio?!

Nakon petodnevnog boravka u Minsku, nakon desetaka razgovora i s diplomatima, i s političarima, i s građanima, i s kolegama promatračima iz drugih zemalja, i nakon zaključaka na temelju pomnog nadgledanja izbornoga procesa, dosta toga mi ostaje nejasno.

Mnogo toga što se događalo uoči izbora, na dan izbora i nakon izbora u Bjelorusiji, odnosno, ono što sam kao promatrač OESS-a vidio i doživio ne poklapa se s (mnogim) medijskim izvješćima. Na nekoliko stranih TV programa, od CNN-a do BBC-a, čuo sam da opozicija u Minsku priprema demonstracije te da će njihovi sljedbenici bojkotirati izbore. Željeli smo vidjeti prosvjed te razgovarati s prosvjednicima. Na sam dan izbora mediji su javljali da se u Minsku prosvjeduje, međutim, u samome (širem) centru dvomilijunskog Minska nismo – iako smo obišli mnoge trgove – naišli ni na kakve prosvjede i prosvjednike. Birališta i sam (vidljivi) proces glasovanja organiziran je jednako uzorno kao i u bilo kojoj zapadnoj zemlji.

Na brifinzima su se promatračima predstavila dva predsjednička kandidata, šefica izbornog stožera govorila je o Lukašenkovu programu, a, iako najavljena, Tatjana Karatkevič se nije pojavila. Umjesto nje obratio nam se njezin glasnogovornik. Zapravo, od tri sunatjecatelja Lukašenko je imao samo jednog stvarnog protukandidata: aktivisticu T. Karatkevič. Dva gospodina su bili zečevi koji su biranim riječima govorili o predsjednikovim uspjesima. Oštri kritičari Lukašenka i njegova režima bili su predstavnici civilnog društva, koji su nas upozorili da ne vjerujemo retorici malo umivenijeg ili retuširanijeg strahovladara.

„Izađite na ulice i vidjet ćete nezadovoljne ljude, osjetit ćete lošu atmosferu, strah. Razgovarajte s ljudima, ali tako da ih ne izlažete pogledima drugih... tada vam se neće otvoriti i iskreno progovoriti", usmjeravali su nas predstavnici nevladinih udruga koji su, s pravom, upozorili na nejednak tretman predsjedničkih kandidata u medijima. Odnos je bio (pratio sam četiri večeri domaći TV program) devedeset devet naprama jedan. Zna se u čiju korist. U petak navečer na prvom programu TV Belarus emitirana je emisija u kojoj se panegirički govorilo o tome što je sve Lukašenko napravio u dva desetljeća za svoju zemlju. Ostalih kandidata te večeri nije bilo ni za lijek. Kada smo šeficu Lukašenkova izbornoga stožera pitali kako tumači tu diskriminaciju, odgovorila je lakonski: „Svatko je imao priliku. Jedni su je znali iskoristiti, drugi nisu".

Zemlja bi bila ranjiva

I zapadni, Lukašenku neskloni mediji otvoreno su i prije izbora pisali da Lukašenka uistinu podržava više od polovice glasača te da u ovome trenutku, s razjedinjenom opozicijom, doista nema ozbiljnog konkurenta. Naruku mu idu i događaji u okruženju, primjerice u Ukrajini. Jer upravo se ukrajinski scenarij predviđao i pripremao, tvrde u Minsku mnogi i iz opozicije i iz vladajućih krugova. Tvrdnji da je Putinova Rusija već razjapila usta ne bi li progutala dio teritorija Republike Bjelorusije nije teško povjerovati. U nekoliko se navrata u medijima nudila i mogućnost referenduma o autonomiji nekoliko bjeloruskih pokrajina koje graniče s Rusijom. Bjelorusima, a njih je više od 80 posto (u državi s oko 10 milijuna stanovnika), postaje jasno – svjedočili su nam mnogi, i građani, i analitičari, i političari – da bi se i najmanja unutrašnja politička previranja mogla iskoristiti za metež u kojemu bi se Bjelorusija bila odveć ranjiva. „Lukašenko je – govorili su nam – žongler kojem u ovom trenutku gorući čunjevi ne ispadaju iz ruku." Lukašenko lavira između Rusije – o kojoj ovisi gotovo cjelokupna ekonomija (bez ruskog plina i ruske nafte u Bjelorusiji bi stalo sve) – Europe (zapada) i – najnovije – Kine. Iako se i hrvatski mediji olako razbacuju ocjenama o posrnuloj bjeloruskoj ekonomiji, o rastu od 10 posto, kakav je Bjelorusija imala, mi možemo samo sanjati.

Nisam opazio nezadovoljstvo na ulicama. Na njima nije ništa manje nasmijanih ljudi nego u Hrvatskoj. Dućani su puni dobre robe, ali i ljudi koji tu robu kupuju. Na blagajnama se mora čekati i po petnaestak minuta. Restorani su puni. Hrana je odlična. A Minsk je jedan od ljepših europskih gradova i jedan od najčišćih. Nigdje nijednog papirića, nigdje nijednog grafita. E, za to je zaslužan – reći će mnogi – strah. No, nije li, ipak, za to zaslužna i kultura?! U cijelom gradu nismo naišli ni na jednu zgradu s oronulom fasadom kakvih je u Zagrebu na tisuće. Toliko sportskih dvorana za najrazličitije sportove i toliko dvorana za umjetnička događanja rijetko je naći i u znatno bogatijim državama. Za dramsku, opernu ili baletnu predstavu na dan izvedbe ne može se naći ulaznica.

Desetak puta srušen

Pročitao sam negdje kako su u Minsku lijepe, široke ulice (nerazrovane su, bez ležećih policajaca, s dobrim asfaltom), ali na njima nema automobila. Nema ih u četiri ujutro. Ali danju, ujutro i popodne te navečer promet je gust usprkos tomu što su ceste znatno šire, s mnogo više trakova i usprkos tomu što Minsk ima i metro. Kvaliteta automobila na cestama u europskom je prosjeku. Nitko ne trubi i vozači se prema pješacima odnose jednako kao i, primjerice, u Londonu, s poštovanjem.

Naravno, u zemlji u kojoj se sve kontrolira, u zemlji u kojoj činovnici, policajci, carinici i druge službene osobe na strance gledaju s povećanim oprezom i dozom sumnje nemoguće je na cesti zaustaviti taksi. Ne možete ga naručiti telefonom. To će za vas učiniti činovnici u robnoj kući ili recepcionar u hotelu, s obveznim naputkom taksistu da se riječ o strancima. Prema kojima su u trgovinama, u hotelima i u restoranima susretljivi, ali ne i ponizni.

U povijesnom centru Minska – koji je od 11. stoljeća desetak puta rušen do temelja, posljednji put u 2. svjetskom ratu, za kojega je porušeno više od 80 posto zgrada – u ugodnom, narodnom restoranu „Pivnaja Mekka", u društvu smo obitelji Vitalija Ljubeckija, počasnoga konzula Republike Hrvatske u Minsku. Nakon prvog spomena Bjelorusije i Vitalij i njegova supruga Katja, profesorica na medicinskom fakultetu, i njihova kći Anja, studentica engleskog i talijanskog, upozoravaju nas da se njihova država ne zove Bjelorusija, već Belarus, odnosno, Bjelarus. Osjećam da im jako smeta kad kažemo – BjelorusIJA. Uostalom, i u službenim bilješkama Ministarstva vanjskih i europskih poslova piše – Bjelarus. BjeloRUSIJOM su im domovinu zvali u SSSR-u, od čijega režima imaju brojne, teško zalječive ožiljke. Staljin – čije fotografije i poprsja možete naći u svakom antikvarijatu (a veliki spomenik Lenjina kočoperi se na jednom od glavnih trgova u Minsku) – dao je ubiti više desetaka tisuća profesora, književnika, glazbenika, kazališnih umjetnika, ali i seljaka. One koje nije ubio, poslao bi u gulag. Nakon vojne operacije Barbarossa Nijemci su za samo šest dana ušli u Minsk. U tri godine okupacije fašisti su ubili 400 tisuća građana Minska i okolice, a kada su se povlačili, Minsk su ostavili u pepelu.

Iako je Bjelarus u vrijeme Staljina, ali i kasnije, u vrijeme Hruščova, prisilno rusificirana, iako su na sva ključna mjesta – od komiteta, preko sveučilišta do tvornica – bili postavljeni Rusi, Lukašenko je 1990. u Vrhovnom savjetu Sovjetske Socijalističke Bjelorusije jedini glasao protiv razlaza sa SSSR-om. Tri godine kasnije, Lukašenko je izabran za predsjednika Parlamentarnog povjerenstva za borbu protiv korupcije (slično tijelo u Hrvatskome saboru tek je smokvin list), i to je bio početak njegova vrtoglavog uspona. Lukašenko je ozbiljno shvatio povjereni mu posao te je optužbama za korupciju svrgnuo predsjednika parlamenta i države Stanislava Šuškeviča i još – što za naše prilike zvuči nevjerojatno (a bilo bi itekako potrebno i učinkovito) – sedamdesetak visokih državnih dužnosnika. Zbog te velike čistke, nezapamćene u svjetskoj političkoj praksi novijega doba, Lukašenko je postao najomiljeniji političar u Bjelorusiji. No, ruku na srce, i u Hrvatskoj bi političar zaslužan za smjenu sedamdeset najviše pozicioniranih a korumpiranih političara dobio 80 pa i više posto glasova. Deset godina kasnije referendumom – dakle podrškom naroda – ukinuo je ustavnu odredbu o ograničavanju predsjedničkih mandata. Otad mu ništa više ne stoji na putu za doživotno šefovanje. Prigrabio je svu vlast i ima svu moć. I upravlja svime, i birokracijom, i policijom, i vojskom, i medijima, i gospodarstvom. Ali – priznaju mu čak i oni koji ga ne vole, a nisu, naravno, neoliberali – vratio je sve važnije gospodarske resurse u državno vlasništvo, tako da je danas 80 posto gospodarstva i 75 posto banaka u državnom portfelju.

Kada su ga novinari prije ovih izbora pitali što je za njega demokracija i vjeruje li on da je Bjelorusija demokratska država, odgovorio je sa smiješkom: „Što je demokracija? Što je za vas demokracija?! Za mene je demokracija besplatno školovanje, besplatno liječenje, demokracija je siguran posao, demokracija je moći prehranjivati obitelj, imati krov nad glavom..."

Ne vjeruje nikome

Pitali su ga i je li demokracija zatvarati političke protivnike?

„Naravno da nismo zatvorili političke protivnike, već one koji su planirali destabilizirati Bjelorusiju, one koji su sudjelovali u izradi scenarija sličnog Majdanu. To bi, ponavljam, učinila i britanska vlada da netko želi ugroziti sigurnost Britanije i njezinih građana. U tom je trenutku država bila u opasnosti i zatvorili smo ljude koji su nas doveli u opasnost. To nam je bila dužnost", odgovarao je Lukašenko odlučno, ali s puno kontrole, bez povišena tona.

Oni koji ga poznaju i privatno kažu da nikome ne vjeruje. Čak ni starijim sinovima, koje je zaposlio u državnoj službi. Sve vrijeme provodi s najmlađim sinom Nikolajem (Koljom), koji je rođen u izvanbračnoj vezi. Njega bi, kaže, volio vidjeti kao nasljednika. Zašto njega, a ne sinove iz braka sa zakonitom ženom? Zato što bi ga oni mogli zamijeniti već sada, a Lukašenko kani vladati još koji mandat, u čemu ga Kolja ne može ugroziti. Iako je svjestan da u ovome trenutku ima podršku većine građana uplašenih ukrajinskim, sirijskim ili iračkim scenarijem koji se piše, bez dvojbe, na zapadu, požalio se na samoću: „Nemam obitelj ni prijatelje, imam samo sinove i posao!"

A posao diktatora kojega podržava narod težak je, nezahvalan i, u konačnici, nesiguran. Jer oni koji ga danas podržavaju mogli bi mu već sutra – osokole li ih bilo sa zapada, bilo s istoka, nudeći im svoj recept za demokraciju – okrenuti leđa.