Zvonko Bušić bit će pokopan u srijedu na zagrebačkom groblju Mirogoj u simboličnih “pet do 12”. Obitelj, rodbina i prijatelji odlučili su se, između Gorice, Hercegovine i Mirogoja, za potonju lokaciju jer smatraju da će u neposrednoj blizini grobova domoljuba Gojka Šuška i Brune Bušića i Zvonko naći svoj mir. U organizaciju osiguravanja mjesta pogreba uključile su se i braniteljske udruge, Skupština grada i uprava groblja.
Cedulja na engleskom
Od prijatelja obitelji doznaju se još neke pojedinosti tragedije. Bušić je ostavio dvije poruke, no prije je riječ o rukom napisanim ceduljama s po nekoliko rečenica nego o pismima. Cedulja namijenjena supruzi Julienne napisana je na engleskom i sadrži onu rečenicu da više ne može “izdržati u Platonovoj pećini”. Druga je cedulja pisana na hrvatskom. Prijatelji obitelji zaključuju da je misao o samoubojstvu sazrijevala duže vrijeme, no kako je odluku ipak donio “ad hoc”. Njegova razočaranost i nesnalaženje u hrvatskoj stvarnosti traju već pet godina, a njegov je šok posebno bio primjetan netom nakon povratka, 2008. Bio je tada, kažu, pun idealizma i aktivizma, a želio je povezati hrvatsku desnicu, uključiti i centar. – Zvonko, još se u Hrvatskoj nije rodio netko kome bi to uspjelo – govorili su mu prijatelji. S vremenom je počeo shvaćati da su Hrvati, Hrvatska i okolnosti temeljito izmijenjene, no to mu nije pomoglo.
Oneraspoložila su ga politička zbivanja, a na posljednjem skupu, u Udbini, ispred crkve hrvatskih žrtava, kažu svjedoci, izbjegao je pružiti ruku Milanu Bandiću, a posebno mu je zasmetalo kada je čuo da mu mnoštvo i plješće bez obzira na to što je uhvaćen kako odbija priznati da je nosio bedž s likom J. B. Tita.
Hrvatski paradoks
– To je tipičan hrvatski paradoks. Oni koji nikada neće razumjeti Bušićevu žrtvu, oni koji ga i sada zovu teroristom, istodobno svom političkom autoritetu Titu nikada neće zamjeriti što je bio suđen na “bombaškom procesu” niti će ga zbog tih bombi zvati teroristom – slikovit je jedan od prijatelja obitelji. Hrvatska puna sjena, opsjena i iluzija, to je za nj bilo preteško breme.
>>Bušić u oproštajnom pismu: Nisam mogao živjeti u Platonovoj pećini