Desetljeće i pol nakon što je u Srbiji s vlasti svrgnut Slobodan Milošević, srbijansko tržište zapljusnulo je tisuću stranica memoara njegove udovice Mirjane Marković. U svojoj istini, nazvanoj "Bilo je to ovako", nekoć prva dama s cvijetom u kosi, a danas lice s Interpolove tjeralice, koja je u bijegu pred srbijanskim pravosuđem utočište pronašla u Rusiji, Mira Marković nudi svoje viđenje događanja na prostoru bivše Jugoslavije. I pri tom ne krije koliki je utjecaj imala na supruga Slobodana, za kojeg kaže da je "bio slab" na nju, što su "svi znali". Upravo zbog tog utjecaja na Miloševića, oko kojeg ona plete romantičnu ljubavnu priču, ali i utjecaja na kadrovsku politiku u državi, neprijatelji su Miri Marković spočitavali da je uništila ne samo Miloševića nego i Srbiju, koju je, zadojena jugoslavenstvom i ljevičarstvom, željela pretvoriti u Prvu proletersku. Ipak, nisu sve kadrovske odluke bile njezine. Dobrica Ćosić, 1992. godine imenovan predsjednikom onoga što je ostalo od Jugoslavije – Srbije i Crne Gore – bio je, recimo, Miloševićev izbor. Mira navodi da to nikako nije bilo sretno rješenje jer je bio prevrtljiv, nije imao pojma o politici, a u ekonomiju se razumio "kao u nebesku mehaniku". Njezin izbor nije bio ni premijer Milan Panić, za kojeg navodi da je "izgledao kao šarlatan". No, to su likovi koji su na političku scenu Srbije isplivali kada je teritorijem bivše države bjesnio rat.
"Separatizam uvela Mladina"
Sunovrat državne zajednice svih južnih Slavena počeo se nazirati, navodi Marković, još 1984. godine, kada su "blagi znaci nacionalizma kucali na sva vrata, naročito na sjeveru zemlje." Separatizam i desnicu u javni je život u zemlji uvela, piše Mira Marković, slovenska "Mladina", i to "s ciljem kompromitiranja vrijednosti očuvanja Jugoslavije te transformacija socijalističkog društva na višu civilizacijsku razinu". Upravo su to bila rješenja koja je partijska organizacija Beogradskog univerziteta (čiji je Marković bila član) ponudila za otklanjanje problema u društvu.
Pet mjeseci prije 8. sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, za koju će mnogi kasnije kazati da je bila uvodom u krvave ratove 90-ih, Slobodan Milošević održao je u travnju 1987. godine dva govora na Kosovu polju. Iako poslan kao tadašnji predsjednik Saveza komunista Srbije da smiri tenzije između Albanaca i Srba, Milošević se bio otvoreno stavio na stranu Srba poručivši im: "Nitko ne sme da vas bije!" Mira Marković piše da se tog njegova odlaska na Kosovo jako plašila, ali ga nije uspjela odgovoriti: "Bilo je to prvi put u životu da mi nije ispunio nešto što sam od njega tražila."
Maratonska 8. sjednica okončana je kadrovskim promjenama u vrhu gradske partijske organizacije. Milošević se razišao s političkim mentorom Ivanom Stambolićem i još više učvrstio svoju reputaciju među Srbima.
Sljedeće, 1988. godine, na Hrvatskoj je bio red da dade svog predstavnika koji će idućih 365 dana biti šef jugoslavenske partije. U igri su bila dva imena: Ivica Račan i Stipe Šuvar. Mira Marković za Račana navodi da je široj jugoslavenskoj javnosti bio nepoznat, za razliku od Šuvara, kojeg naziva jugoslavenskim likom. Izborom Šuvara obradovali su se svi u Srbiji, ponajprije zbog Kosova, vjerujući da će zbog Šuvarove "izrazite jugoslavenska orijentacije Srbija za svoju pravednu stvar na Kosovu imati podršku na samom vrhu savezne partije." No, umjesto očekivane podrške, Šuvar je poručio da se Srbija treba smiriti, da radnici trebaju gledati svoja posla i da se problemi na Kosovu ne mogu riješiti preko noći." Slobodan Milošević nastavio je skupljati političke bodove upravo na izraženom srpskom nacionalizmu, kojeg je pod krinkom zaštite Srba na Kosovu propagirao. U studenom 1988. održao je miting na Ušću pred više od milijun ljudi. Mira Marković miting opisuje poput osnovnoškolke u školskoj zadaćnici: "Taj dan je bio veoma oblačan i svi smo strepili od kiše. Ali, zaista, i bez ikakve patetike kada je on izišao da govori, pojavilo se sunce." Mitingu na Ušću Marković se vraća i u poglavlju "Godine euforije", gdje navodi da je tada atmosfera divljenja Miloševiću zadobila enormne razmjere. Nakon mitinga na Gazimestanu "obožavali su ga i oni koji se s njim nisu slagali".
A onda je došla devedeseta i nikad okončani 14. kongres Saveza komunista Jugoslavije. Raspad države bio je sve bliže. Paralelno s Jugoslavijom, raspadala se i Komunistička partija, što Mira Marković nikada nije mogla prežaliti. "Trideset godina sam bila u jednoj partiji, formirali smo svoje ličnosti velikim dijelom u njoj. Meni je bila kao domovina, kao sloboda." U Miloševiću Socijalističku partije nikada se nije htjela učlaniti. No, zato je s Veljkom Kadijevićem, za kojeg navodi da je cijenio Miloševića i držao do njegova mišljenja, dogovorila formiranje Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju, stranke koja je imala republičke organizacije u tada već poprilično načetoj zemlji. Marković tvrdi da je najgore bilo u Hrvatskoj, gdje su članovi bili proganjani: "Predsjednica SK-PJ za Hrvatsku Mirjana Jakelić pobjegla je noću iz svog stana u Beogradu, samo nekoliko minuta prije nego što su došli iz policije da ju uhapse. Ili ubiju." Problemi za stanku počeli su sljedeće godine u Bosni i Hercegovini "kada je tamo počeo građanski rat... Na teritoriju na koji je nadležnost imala Srpska demokratska stranka s Karadžićem na čelu, SK-PJ je bio zabranjen". Svoja nastojanja da u politički život vrati jugoslavensku ljevicu ostvarila je 1994. godine, formiranjem JUL-a, stranke koja je sebi mogla "dozvoliti luksuz da zastupa ne samo jugoslavenstvo već i komunizam" i koja je u godinu dana okupila 50.00 članova.
U svibnju 1990. Hrvatska je izabrala predsjednika – dr. Franju Tuđmana, čiju stranku, HDZ, Mira Marković opisuje kao "veoma nacionalističku i naoružanu koja zajedno s odredima hrvatske milicije vrši pritisak na srpsko stanovništvo u Kninskoj krajini i Slavoniji. Došlo je do oružanog sukoba s njima, a zatim i do oružanog sukoba sa jedinicama JNA". Oružje je u Hrvatsku stizalo iz Njemačke, a preko Mađarske, navodi autorica, ustvrdivši još da je zadaća JNA bila zaustaviti nasilje spram Srba u Hrvatskoj. O stravičnim zločinima u Vukovaru u jesen 1991. godine piše kao "naporima JNA da sačuva srpsko stanovništvo od pravog pogroma".
Frizirala i lažirala činjenice
Izbjeglice su tih ratnih godina nahrupile iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Srbiju. Plan je bio, navodi Mira Marković, da ih se nastani na Kosovu, ali oni su to odbili. Mira Marković u knjizi tvrdi da su vlasti tzv. Republike Srpske krajine i Republike srpske znali "točan i dan i sat" kada će započeti akcija Oluja, u kojoj je, tvrdi, ubijeno 1600 Srba. Ali ništa nisu učinili da to spriječe: "Republika Srpska Krajina je prestala da postoji u jednom jedinom danu. Njeni stanovnici nisu ni prstom mrdnuli da je obrane. Ali su već tog ljeta, a i narednih godina, predbacivali vlastima u Beogradu i građanima Srbije zašto nisu učinili ništa da se sačuva njihova mlada država. Bilo je izvan svakog realnog i moralnog očekivanja da Srbija, inače optužena da je kreator srpske politike u Hrvatskoj i BiH, pošalje svoju vojsku i mobilizira mladiće iz Srbije da brane teritorij koji nisu htjeli oni koji su u njoj živjeli." Iz memoara Mire Marković zacijelo se neće učiti o povijesti Miloševićeva režima. Jer, uz frizirane, tu su i lažne činjenice. Poput njezine tvrdnje da su mediji izvijestili kako u svibnju 1995., nakon što su srpske vojne snage bombardirale Zagreb, Karlovac i Sisak, žrtava nije bilo.
>> Vuk Drašković: Oluju su skrivili srpska elita i Dedinje
>> 'Milošević i Martić krivi su za odlazak Srba nakon Oluje'
Znate tko bira profesore na katedri za nacionalnu sigurnost na zagrebačkom sveučilištu? Dejan Jović!