Sva je sreća da je Hrvatska na vrijeme ukinula smrtnu kaznu pa akteri nedavnog neslavnog pomilovanja nisu mogli teže pogriješiti, osim da prijevremeno izvuku iz zatvora jednog stranačkog dobrotvora, jednog privatizacijskog profitera i jednog zaboravljenog ovisnika. Političko testiranje “humane nepravde” ili “nehumane pravde”, kako je ovakve dvojbene situacije opisivao veliki pravnik i humanist Robert Badinter, proizvelo je ograničene posljedice, s nekoliko sretnika koji su dobili (ne)očekivane predsjedničke darove omotane u lijepi celofan privremene slobode, i s nekoliko nesretnika (lista vjerojatno još nije konačna) koje je munja s Pantovčaka pogodila ravno u lice.
U pitanjima pravde opet se pokazalo koliko su afere javnosti privlačnije od zakona. Svatko sa strane, po našem lošem običaju, želi pokazati da može biti sudac svakome sucu. Scena je otkrivena tek u posljednjem činu, a skandal je navodno krenuo od Vladimira Šeksa. On je trenutačno i glavna žrtva toga političkoga dramoleta koji sve više poprima dimenzije krležijanske “graje od koje se ne čuje mudra riječ”. No, veteran hrvatske politike teško će odbaciti koplje u trnje; ne spašava on druge, nego sebe sama. Nečasni otpust u tim godinama pogodio bi i konjušara, kamoli neće konjanika koji je projahao, i to uspješno, tolike bitke.
De Gaulle nije slušao elitu
Pomilovanje se još jednom pokazalo kao delikatna operacija, ne toliko pravna, koja je, ipak, u domeni suda, koliko moralna, koja bi u ovakvim slučajevima zakonitog upletanja politike u stvari pravde i pravosuđa trebala biti u domeni politike. Pomilovatelj ima privilegij da odlučuje poslije suda i da bude sud iznad suda, i ne može nikad, kako veli jedna poslovica, zadovoljiti sve, i vlastita oca; ne smije zaboravljati žrtvu a delinkventu mora dati novu priliku da se uključi u društvo, ako je pokazao da je zaslužuje; voditi se time da ispravi “nepravdu pravde” a da ne stvori “pravdu nepravde”, što bi vjerojatno i Periklu zadavalo glavobolje.
Je li takva uloga uopće za ljude, koji su stvoreni da proizvode nepravdu, ili samo za bogove, koji jedini znaju što je to (apsolutna) pravda? U tome je sva težina i mudrost akta pomilovanja kao biblijskog božanskog prava, koje se tijekom ljudske povijesti prenijelo na “zemaljske bogove”: nesavršeni kakvi su bili i kakvi su ostali, državnici i političari su svoju moć da raspolažu ljudskim životima i sudbinama ljudi preuzeli kao dodatni izvor utjecaja i vlasti. Nisu samo na dvoru kovali, nekad oštre, nekad tupe škare s kojima su državni suvereni krojili konačne sudbine podanika, kad bi stajali u sivoj zoni između života i smrti, nego su i demokratske vlasti, čak i kad su ukinule barbarstvo najteže kazne, sačuvale institut pomilovanja, kao ostatak božanske vlasti svjetovnih poglavara iz preddemokratskoga vremena. Zlu ne trebalo.
Koliko je jedna odluka (o pomilovanju) pravedna ili nije, uvijek će se moći raspravljati: protivnici i pristalice svake presude uvijek dežuraju iza ugla, obično temeljito podijeljeni i u banalnim slučajevima sitnih prijestupnika i džeparoša ili preprodavača karata, kamoli neće oko financijera političkih stranaka, kradljivaca državne imovine ili trgovaca drogama, koji nisu opasni samo za sebe. Osjetljivost se lako pretvori u svoju krajnost, u nepravdu, kad je kruta. Svojedobno je nepogrešivi i nepotkupljivi BBC ispao nepravedan jer je slavne Beatlese skidao s repertoara zbog aluzija na drogu!
Samo toliko na temu popustljivosti prema “raspačivačima zla”: što veća demokracija, to već osjetljivost i nepopustljivost. Ništa nije blaži odnos, ili manja osjetljvost, u pitanjima sukoba interesa, osobito kad je posrijedi profesija (politika) koja ga najviše napada i, čini se, još uvijek najviše prakticira. I konačno, pljačka države: tko može i pet lipa staviti na takvo ponašanje, iako se ono ponavlja, svim prijetnjama usprkos. Biti osjetljiv i biti pravedan, nije lako naći mjeru; ponekad izgleda da je to još teže ostvariti nego biti neosjetljiv i biti nepravedan. Tko daje ili uskraćuje pomilovanje, taj u svakoj, i najmanjoj prilici, odlučuje i glavom i srcem, i gleda s četvero očiju da dobro vidi kome potpisuje i zašto daje potpis (dvije tisuće godina čovjek zna da može imati oči, a da opet ne vidi).
Kad je general De Gaulle poslije rata odlučivao o životu ili smrti talentiranog pisca Roberta Brasillacha, vagao hoće li mu zbog grijeha kolaboracije potvrditi najtežu kaznu ili će mu u 36. godini dati popravni životni rok, nije poslušao tadašnju književnu elitu (F. Mauriac, A. Camus, J. Anouilh, J. Cocteau, P. Valery...), koja je peticijom tražila milost za svoga zabludjelog kolegu, nego je slušao osobno moralno uvjerenje: “Velika je glava odgovornija od male”! Kasnije je, u memoarskim kazivanjima, priznavao intimnu dramu koju je u takvim slučajevima kad bi odbijao pomilovati osuđenika veliki katolik u osobi šefa države proživljavao u sebi: “Svake noći kad ne mogu pomilovati jednoga čovjeka, oka ne mogu sklopiti. Na moj način, ja ga ispraćam”. Treba razlikovati: tad se radilo o odluci koja je bila konačna za drugoga čovjeka. Ali, nikad se General nije odrekao svoje odluke, niti se pokajao zbog nje (iako je, možda, lišio književnost nekog vrijednog djela, kao što se to pokazalo u slučaju Luciena Rebateta, koga je De Gaulleov nasljednik Vincent Auriol pomilovao, a on kasnije napisao antologijski roman “Dvije zastave”). Akt milosti, ne samo u najtežim slučajevima, ne može biti samo tehnička odluka koja se potpisuje zatvorenih očiju, onako kako se, recimo, rutinski potpisuje kreditna kartica na nekom šalteru ili blagajni. Svako pomilovanje je prije svega “trenutak najviše usamljenosti”, kako ga doživljava jedan povjesničar (Patrice Gurnifey), njime se mijenja nešto u životu svakoga (ne)pomilovanog čovjeka, čak i kad su giljotine, streljački vodovi ili električne stolice davno spremljene u muzeje, da bi pomilovatelj mogao mirnije spavati; u različitim prilikama može aktivirati ono što je Albert Camus doživljavao kao “dio nevinosti” koji postoji u svakome krivcu, ako je dobro iskoristio “trenutak osamljenosti”, a ako nije, može sa svojom površnom ili nepromišljenom odlukom aktivirati “dio krivice”, koji također, kamijevski, čuči u svakome čovjeku i time preuzeti na sebe odgovornost veću od odgovornosti sudova. Jer, iznad ovakvih “zemaljskih bogova” nema nikakvog višeg suca. Nitko više pomilovane Sulića, Seitera ili Goldbergera ne može vratiti u zatvor (ne počine li neko novo nedjelo); tko će pomilovati pomilovatelje, ako su svoja pomilovanja, kao što iz svega proizlazi, dijelili i po babi i po stričevima?
Odrediti granicu između nevinosti i krivnje, nije lako ni profesionalnim sucima, da bi politički vladari mogli prakticirati dodatnu pravdu nepodnošljivom lakoćom pomilovanja; htjeli to ili ne, oni dovode u pitanje, pa makar i u nekoliko slučajeva samo, ustavnu jednakost građana pred zakonom: jedni će, izabrani u tome i takvom izvlačenju lutrijskih zgoditaka, izaći iz zatvora prije odsluženja kazne, drugi će ostati iza rešetaka, možda i zato što nisu imali nikoga da ih stavi u bubanj, i da odatle izađu kao dobitnici grace premije. Treba li podsjećati da pomilovatelji nisu ukrali pravo da dijele pomilovanja, ono im je zakonski dodijeljeno kao dodatna oznaka o časti i sjaju funkcije, ali i stvarnog političkoga utjecaja. U zemlji koja i dalje prakticira tu vrstu produžene moći vladara, dva stoljeća nakon što je Revolucija odbila pomilovati Kralja, pomilovanje se zadržalo kao jedno od dva najjača izvora monarhističke moći demokratskih vladara, kao način kupovanja ove ili one naklonosti, pojedinaca ili grupa: jedno su odlikovanja, koja imaju toliku težinu da se i na nadgrobnim spomenicima upisuju pokojnikove legije časti i redovi zasluga, a drugo mitski akt predsjedničkog milosrđa da nekome (ne) skrati kaznu i pokaže srce na dlanu (postoji i treći: tajni fondovi, s kojim se hvalio Pierre Laval, posljednji političar koji je završio na giljotini, zbog kolaboracije, a i Sarkozyjev predstojnik ureda u Elizejskoj palači, Gueant ima nevolje sa sudom, jer iz takvih fondova nije samo plaćao različite “informatore”). U svakome pomilovanju ima nešto od šekspirovske drame, čak i kad se ne radi doslovno o nečijem biti ili ne biti: nije li baš Šeks, naoko hladni i bezosjećajni politički pragmatik, istresao iz sebe tone emocija kad je javnost podsjetio na tragediju vlastita sina, koju je imao pred očima kad se zauzimao za pomilovanje njegova (sinova) prijatelja. Doživio je kletvu koju je dobro formulirao jedan od poznatijih francuskih političkih astrologa (Alain Minc): “Politika se uvijek osvećuje kad se najmanje očekuje”.
S nekoliko spornih pomilovanja na površinu su izbili signali o ozbiljnim smetnjama na vezama u funkcioniranju državnog vrha. Od slučaja Crnoja, koji je postavio prvo pitanje: ima li pilota u avionu, preko afere s pomilovanjima i sukoba Pantovčaka i Banskih dvora oko ravnatelja SOA-e do još nezavršene trakavice oko političke uniforme ministra kulture, jedna za drugom u kratkome vremenu otvaraju se medijske i političke “babuške” iz kojih izlaze sve opasniji sadržaji za vjerodostojnost i politički legitimitet nove vlasti. Kao da “ljevica” i “desnica” na strani političke većine nemaju isti prioritet – reforme a ne kadroviranja, gospodarstvo i financije a ne ideologija, budućnost a ne prošlost. Ili je u nas stvarno ograničen broj mjesta za položaje velikih vođa, pa se stvara gužva pred vratima državne vlasti: tko će na kraju pilotirati iz kabine? Da je danas živ, a lucidan kakav je bio, A. G. Matoš bi za takvu politiku rekao da je “vještina bacanja prašine u oči”: em, zamagljuje poglede na bitne razvojne probleme društva i države, em stvara dramatičan i opasan dojam o neusklađenoj vlasti, i to u osjetljivim zonama koje se tiču svih ljudi, njihove slobode i sigurnosti, a ne samo nekolicine probranih delinkvenata i njihova zaštitničkog, sad već raspadnutog trokuta za pomilovanja.
Hijerarhija kao topla voda
Bivši je predsjedničin savjetnik rekao što je imao reći da bi spasio dušu, a nije uspio spasiti položaj, ako mu je do toga i bilo stalo. Nešto je morao žrtvovati, i izgubiti, iako je njegovo ponašanje u cijeloj priči s pomilovanjima ljudski najlakše razumjeti: nije bio neiskren, što politika baš uvijek i ne nagrađuje (češće nagrđuje), govorio je iz srca, kao roditelj, što opet u politici nije preporučljivo. Pravne i moralne dvojbe, s kojima se pomilovatelji suočavaju vjerojatno kod svake odluke, ljudski su i politički složene, čak i u jednostavnim slučajevima. Htjeli ne htjeli, oni izborom pomilovanih kažnjenika prave razliku među istim i sličnim ljudima, koji imaju nesreću da su (privremeno) izgubili slobodu; mijenjaju sudske presude, i tako se objektivno stavljaju iznad zakona; izjašnjavaju se o jednom tipu prijestupnoga ponašanja a ne samo o pojedincima prijestupnicima, i tako upućuju poruku o (ne)poželjnim društvenim vrijednostima.
U aferi u kojoj svi imaju što reći, nitko još nije postavio pravo pitanje: je li (bivši) savjetnik nagovarao (sadašnju) predsjednicu da pomiluje njegova nekadašnjeg suradnika i prijatelja (pokojnoga) sina? Hijerarhija je kao topla voda: ne treba je iznova otkrivati. Najgore može biti da se o pomilovanjima (kao i o drugome, što je od interesa za javnost, za druge ljude) odlučuje unutar četiri zida, iza zatvorenih vrata: tada svaka pogreška izgleda namjernom, čak i kad to nije.•