Mirko Hrgović, nogometaš Dinama: Lijevi bek koji je uspio ujediniti BBB i Torcidu

Hrgoviću, ustašo, odlazi iz svetinje! Tako bi ga valjda dočekali grobari. Ta crno-bijela priča zavrtjela se 2005. godine, dok je Hrgović igrao u njemačkom Wolfsburgu. Partizan se zainteresirao za britkog Sinjanina, na tome je i ostalo.

Prije bi Vlade Divac trčao Sinjsku alku nego Hrgović igrao u klubu JNA. U Beogradu su brzo shvatili da moguće pojačanje dolazi iz obitelji dragovoljca kojega su smaknuli vjerojatno baš Partizanovi simpatizeri.

Aura oca heroja Mirka vjerno prati od dana kada je bio štrkljavi kreator u juniorima sinjskoga Junaka, ljubimac svih, baš zbog golemog pijeteta prema žrtvi oca Petra. Mršavi dječarac već je u Junaku iskazivao odlike vođe. Nenametljiv, ali nesavitljiv.

Nije se slučajno kasnije nametnuo za kapetana Hajduka i dokapetana reprezentacije BiH. Te dramatične 1991. godine Mirko je imao 12 godina i kao najstariji od četvero djece (brat Andrija godinu je dana mlađi, sestra Ivanka tri, a Josipa pet) s majkom Dragicom vukao je križ obiteljske tragedije.

Glava obitelji ubijena, kuća u selu Satriću sravnjena sa zemljom, njih petero izbjeglice bez ičega u trošnom sinjskom stanu. Gola sirotinja, kažu u tom kraju. Kad se čovjek izvuče doslovno s dna i pobjednički iskoči iz životnog bunara, sve mu sportske drame izgledaju kao lutke za napuhavanje. Uključujući i onu obješenu s njegovim dresom. Hrgović, u nogometnom smislu samo solidan lijevi bek, postao je pojam koji je spojio nespojivo.

Ujedinio je BBB i Torcidu, pa makar u bijesu tko će ga strasnije mrziti. Za jedne je ciganin, za druge Srbin. Za navijače reprezentacije BiH on je ustaša. I Bošnjaci su nasrnuli na njega i udarili u stijenu. Kao i kad je u Domu sportova low-kickom složio huligana braneći suigrača ili kad su mu pijani boysi u jednoj zagrebačkoj pekarni u pola četiri ujutro psovali mater tovarsku i bosansku, na što je najagresivnijem razbio nos.

Mirko nije mali nezaštićeni Kamerunac kojega su iz obijesti tukli po Zagrebu. Dijete s krša ima čvrsti gard, a ima i kršne prijatelje (“zemo” Šošo i ekipa...). Hrgović se sad morao vratiti iz Japana da bismo se svi podsjetili kako je primitivizam globalna kategorija. Nema razlike naši – vaši, plavi, bijeli ili zeleni. Netolerantni primitivac isti je svugdje. Romantični uzvik “Sloboda navijačima” caruje upravo po beogradskim ulicama.

Nek’ je nered, nek’ je lom, to je “sloboda” na njihov način. Hrgović se morao pojaviti i da bi državni vrh stjerao u isti kut Markovića i Štimca naredivši im da zajednički počiste “slobodu” s naših tribina. Samo, bi li tako svi skočili u obranu Hrgovićeva lika i djela da nije dijete palog heroja? Ili bi mu se onda smjelo vikati “cigane, marš iz svetinje, krepaj, Srbine”!?