TAJNE PUTNIH PIĆA

Miro Gavran nadmašio je Jurija Gagarina, a mama Biserka potajno je krstila sinove Dražena i Acu

Foto: Miljenko Mitrović
Miro Gavran nadmašio je Jurija Gagarina, a mama Biserka potajno je krstila sinove Dražena i Acu
01.11.2022.
u 13:00
Legendarni kroničar skrivenih zagrebačkih kutaka i podruma piše o svojim burnim doživljajima.
Pogledaj originalni članak

ĆIRO ME PRVI PUT RASTUŽIO

Klub književnika (Dolac, listopad 2022.)

Na promociji monografije Teatra Gavran glumci, redatelji, scenografi, kostimografi... koji su 20 godina špancirali s Mladenom i Mirom.

Sigurno se pitate kakve veze s njima ima Jurij Gagarin.

Ima.

– Izračunali smo Miro i ja, zbrajajući kilometražu svih naših gostovanja, da smo šest puta obišli zemaljsku kuglu – pohvali mi se Mladena.

Šest puta!

A Gagarin je Zemlju obletio samo jednom.

Nakon protokola na švedskom stolu obilje ukusnih zalogaja i bijelo vino. Nigdje crnog. Mog omiljenog.

A onda mi gazdarica cateringa šapnu:

– Jeste vi gospon Miljenko?

– Miljenko jesam, ali gospon baš i nisam.

– Mladena je za vas ostavila bocu crnog vina.

Tužno mi lice razvuče se u osmijeh k’o žvakaća.

Korlat.

Punim čašu kad eto glumaca i mojih prijatelja Vinka Kraljevića i Ivana Jončića.

Došli mi pomoći isprazniti bocu.

Nazdravismo svim Gavranima ma gdje bili. Posebno kraljici majci Ljilji.

Crnjaka nestade pa se prišmajhlam malo slatkoj Aidi Bukvić, koja je režirala prvu predstavu Teatra Gavran.

– Radi li se što novo?

– “Žaba” u Splitu, pa “Galeb” u koprodukciji.

Aida se prešaltala na kazališnu zoologiju, a Boris Svrtan se vrnuo iz Osijeka, gdje je razvalio s “Čarugom”.

– Što slijedi?

– Trenutno režiram po svojoj šupi i drvenim štengama u kući. Mali fizički predah od teatra.

Kad ugledah Gumbekovu kćer Martu, pade mi na pamet kako bi njenom tati, mom prijatelju, Mladenu Crnobrnji na Trešnjevci valjalo pronaći park ili ulicu.

– Odlična ideja. Podržavam – veselo će Marta.

Pozdravim se s Božom Biškupićem i Dimitrijem Popovićem, koji me nagovoriše da ipak napravim promociju “Tajni putnih pića”.

I juriš u utrobu Dolca.

Kod Anđelke, moje omiljene prodavačice kiselog kupusa i još kiselije repe.

Obavim kupnju i na izlazu sretoh uvijek živahnog Ćiru Blaževića.

– Pažljivo slušam i čitam sve što izjavljujete. I dalje učim. Samo vas molim jedno – nemojte protiv svoje djece. Sva su ista. Vjerujte.

Kažem mu da ima dobru djecu.

Poznajem Miroslava juniora. Krasan i pristojan mladić. Poznavao sam i Barbaru, koja je Ćirin genski duplikat. Isti karakter.

Sjetim se kako je Ćiro maskiran hodočastio u diskoklubove pazeći na nju da slučajno ne “zaglibi”.

Brižan otac.

A onda odjednom trenutak ispunjen tugom.

– Sine, možda se više ne vidimo.

– Ma, izgledate super.

– Vraga. Kada ti tvoj Ćiro kaže da je sad jako ozbiljno. Najozbiljnije. Doktori mi jučer rekoše da je rak metastazirao na jetru.

Rastuži me čovjek koji me učio životu.

Koji je naciji darivao toliko lijepih trenutaka.

– Sine, puno smo toga dobrog skupa prošli. Ali svemu dođe kraj.

Zagrli me. Izljubismo se kao da se stvarno više nećemo sresti. Oči mi vlažne.

A prvi put vidjeh tugu u njegovim očima. Ne mogu i neću vjerovati da odlazi.

Dan poslije mi Ćirina brižna sjenka Miro Par potvrdi dijagnozu.

Mislim si, Ćiro je veliki pobjednik.

Njemu stvarno ne može nitko ništa.

Jači je od sudbine.

POTOMCI BANA JELAČIĆA VOZE KARTING

Trg bana Jelačića (listopad 2022.)

Moja pokojna majka Kata pričala mi je kako je, kao mlada, imala spojeve ispod repa.

I to ispod onog brončanoga Emirova repa.

A Emir je bio konj na kojem je jahao ban Josip Jelačić.

Darovao mu ga je beg iz Bihaća.

I baš ispod tog repa davno su se sastajali mladi.

Pa i moja majka.

Puno godina poslije upoznao sam se i prijateljevao s puno banovih potomaka.

Pa i s poduzetnikom Željkom Šelendićem Šelom, uz čiju je pomoć raskomadani Jelačić ponovno osvanuo na Trgu.

I baš nekoliko metara od brončanog Jelca, ispred gradske apoteke, sretoh Marcela Jelačića.

Znamo se odavno.

– Ti jedini paziš da se loza Jelačića bana ne ugasi?

– Među rijetkima sam koji ima muške potomke. Sin Nikola ima dva sina, Janka i Vinka, moje drage unuke.

– Čime se bavi Nikola?

– Kompjutorima i matematikom. Ima firmu kod tebe na Trešnjevci.

– Jašu li na konjima Janko i Vinko?

– Ne jašu. Vinko vozi karting i u svojoj dobi postiže odlične rezultate.

Stiže onaj mali plavi bus što s Trga, preko Gornjega grada, vozi do Tuškanca.

Pozdravljam Marcela, koji sa špecerajem ide do Berislavićeve ulice, do svog stana, u kojem je nekad živio i naš ban Josip Jelačić.

Niz godina prijateljski sam vezan i s književnikom Dubravkom Jelačićem Bužimskim i njegovom Dunjom.

Oni ugasiše lozu.

Njihova se prekrasna kći Dora udala, dobila potomke, pa moji dragi prijatelji uživaju u najljepšim životnim ulogama bake i dede.

Pitao sam Jelca nekoliko puta sastaju li se još uvijek banovi potomci na tradicionalnim večerama.

– Već dugo se nismo sastali. Ima nas po svijetu, a i nema nas dosta među živima.

Nema ni moje prijateljice Maje Grilec-Kablar, kćeri susjede Donate koja je također bila Jelačićka.

Majina i Zekina djeca već imaju svoju djecu.

Nisu Jelačići, nego Kablari.

I tako loza našeg bana polako nestaje.

Gasi se.

PREDSTAVA O ŽIVOTU DRAŽENA PETROVIĆA

Halo Zagreb, halo Rijeka (listopad 2022.)

Šećem gradom i razmišljam.

Dok još imam čime.

I ne ide mi u tu šuplju glavušu činjenica da bi Dražen Petrović slavio 58. rođendan.

Zar tako brzo vrijeme leti?

Kako bi bilo lijepo da od 1. siječnja, kad hrpu kuna pretvaramo u hrpicu eura, umanjimo i svoje godine.

One od 70 barem na 50.

Euri mogu. Godine ne mogu. Nije pravedno.

I dok blesavim, javi mi se Božidar Košćak. Kumpić iz Smogovaca.

– Vidim, pišeš o Draženu Petroviću i filmu koji će režirati Danilo Šerbedžija. Otkril bum ti da u Trešnji već dugo osmišljavaju predstavu o njegovu životu. Nazovi našu frendicu Višnju Babić, ravnateljicu Trešnje. Ona bu ti sve ispripovedala.

Rekoh sam sebi: “Ne budi lijeno magare” i odmah zvrcnem Višnju.

– Čujem da intenzivno radite na predstavi o životu našeg košarkaškog Amadeusa?

– Projekt je dogovoren u koprodukciji sa Šibenskim narodnim kazalištem.

– Ide film...

– Ma naša priča bit će fokusirana na djetinjstvo Dražena Petrovića. Više puta sastajala sam se i razgovarala s mamom Biserkom, koja je najrelevantniji izvor informacija. Mnogo toga nepoznatog široj javnosti doznala sam od nje.

Rekoh Višnji kako je u istu školu koju je pohađao Dražen išao i Arsen Dedić.

– On mi je ispričao da je Dražen svirao istu flautu kao i on, a da je igrao i košarku za školsku repku.

– Pričali su mi Draženovi bliski prijatelji da je mama Biserka potajno krstila njega i brata Acu. Naravno da tata Jole, kao policajac, nije imao pojma – rekoh ravnateljici Trešnje uz završno pitanje:

– Kad je premijera?

– Dogovorili smo se s Jakovom Bilićem, ravnateljem Šibenskog kazališta, da premijeru prolongiramo za iduću godinu, kad se obilježava 30. obljetnica Draženova prerana odlaska.

Mislim si kako je odletio u svijet anđela i sjetim se one dirljive klapske pjesme “Život leti, kapetane” i stihova:

Svoju si dobrotu

Ostavio svima

Nekoj novoj dici

Igru s Baldekina.

Razmišljanje o Draženovu odrastanju i budućoj predstavi prekinu poziv iz Rijeke.

– Damir je. Pitaj svoje u Podgorici ima li kakav iskusan centar. Dobro bi nam došao jer su moji van pogona – reče mi trener prvoligaša Škrljeva Rajković.

I meni sinu da ga pitam je li ga novi kadrovik naše košarke i v. d. izbornik Aco Petrović kontaktirao kad je tražio novog dirigenta repke.

– Ma, ni pod razno. Za tu poziciju trebaš jake veze, a ja ih nemam. Znaju se favoriti.

Podsjetim ga da je, kao izbornik, donio zadnju medalju hrvatskoj košarci.

– Naša mlada repka do 20 godina nanizala je prije nekoliko godina Francusku, Ukrajinu, Španjolsku, Britaniju, Italiju, Njemačku...

Izgubili smo u finalu od Izraela i osvojili srebro. Uspješno sam poslije vodio i A-selekciju na turneji po Kini. Ali tko to pamti. Ako nemaš poguranac, rezultati ne vrijede ništa.

Sjetim se kako su ga, kao mladog trenera, nakon europskih uspjeha Brotnja, Hercegovci nosili na ramenima.

– Predivne uspomene – uzdahne i završismo priču o košarci.

Prešli smo na familijarne teme.

Damir je sin moje sestrične Biserke, a imamo iste, zagrebačke korijene.

Sad uglavnom Mirogojske.

Brzo ćemo gore u pohode.

S lampašima.

I cvijećem.

VIC TJEDNA

– Ivek, ja bum prek puta crkve otprl birtiju i zvala bu se Mira.

– Zakaj polak crkve i zakaj Mira?

– Kad završi misu, velečasni navek veli: "Pođite u miru..."

>> VIDEO Obišli smo grobove velikana: Mnogi i dalje iza rešetaka, kraj Bandićevog humka pojavio se zanimljiv natpis

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.