Dvadeset godina nakon što je prvi put igrala u Splitu, hrvatska reprezentacija vraća se na Poljud. Suparnik će biti isti, a okolnosti dijametralno suprotne: te 1995. godine igralo se pred 35 tisuća gledatelja, a sada će azzure Poljud dočekati sablasno prazan.
Odmazda je to Uefe prema Hrvatskom nogometnom savezu, potpuno neučinkovitom u borbi protiv terora dijela navijača na tribinama. Zloglasno "Za dom spremni" odjeknulo je u Nyonu i više se neće tolerirati. Hrvatska je dotaknula civilizacijsko dno i svrstala se u društvo Srba, Mađara, Bugara i Crnogoraca čije su nacionalne momčadi doživjele najveće poniženje – igranje bez publike.
No, ovo nije priča o besmislenim i nerazumnim navijačkim akrobacijama, nego podsjetnik na jednu od najvećih utakmica koju je Hrvatska ikad odigrala. Ne po rezultatu, jer završilo je 1:1, nego po spektakularnome poljudskome ambijentu u kojemu su čak i svjetskim doprvacima Talijanima zaklecala koljena. Nikada prije i nikada poslije vatreni nisu doživjeli takvo ozračje kao u Splitu pa, iako su na tom stadionu pobijedili samo jednom u 11 utakmica, samo zbog tog spektakla protiv Talijana Split se nije smio zaobilaziti.
Nezaboravne jesenske večeri u Splitu prisjetio se i tadašnji izbornik Miroslav Blažević (80), čovjek koji je i kao klupski trener osjetio južnjački temperament. Ćiro je bio prvi šef vatrenih koji je vatrene doveo u Split, zajedno sa šefom Saveza Nadanom Vidoševićem.
Kako ste doživjeli najnoviji Šukerov zaokret prema Splitu, čin dobre volje zasjenjen Uefinom drastičnom kaznom?, pitamo Ćiru Blaževića.
– Treba pozdraviti svaki napor za ozdravljenje nekih odnosa. Kako se Mamić i Šuker dogovore, to se provede – kaže Ćiro, uz dodatak:
– Sve je bilo drukčije u moje vrijeme, nije bilo takve klime, svađa, bojkota... Ne sjećam se da smo imali nekih problema u Splitu. Taj grad za mene je divna uspomena. Tko god tamo radi, a fanatik je svoga posla, može imati samo satisfakciju. I ondje mi nikada nisu vikali "pederu".
Hrvatska i Italija susreli su se u Splitu 8. listopada 1995. godine, na 27. rođendan kapetana Zvonimira Bobana. Ćiri je to bio trinaesti nastup na klupi reprezentacije, a vatrenima prvi dolazak u Split.
U zraku je još bio miris veličanstvene pobjede u Oluji, svi cestovni putevi prema Splitu otvoreni, u Poljudu navijači iz svih dijelova Hrvatske, a ozračje na stadionu magično, urnebesno. Huk trideset i pet tisuća ljudi nije utihnuo svih 90 minuta utakmice, u kojoj Talijani, s desetoricom igrača od desete minute, nisu mogli izdržati uragan.
Imaju najvišu svjetsku kotu
– Uvijek je poseban događaj igrati protiv Talijana. Oni imaju kotu već toliko godina, najvišu svjetsku kotu. No, kad su tribine tako pune kao što su bile tada u Splitu, to je poticaj za svakoga sportaša, permanentni impuls na svaku tvoju aktivnost, gestu. Mi smo imali prilike dobiti tu utakmicu, ali smo na kraju bili zadovoljni bodom – dodao je Ćiro, koji prvu utakmicu u Palermu nije vodio zbog Uefine kazne.
Talijani nekada, Talijani danas?
– Tada ih je krasila prepotencija adekvatna njihovoj reputaciji. No, nikada nisu bili slabiji nego sada, što govore i ljudi s lica mjesta, stručnjaci iz njihove neposredne blizine. Na koncu, oni i sami to priznaju. Međutim, igranje bez publike bit će značajan hendikep za naše dečke i jako će nam otežati posao. Ta činjenica stavlja Talijane u prednost. Nemojmo se zavaravati, oni su velika nogometna nacija, sigurno znaju igrati, i naši će reprezentativci morati udvostručiti napore da bi ostvarili pobjedu – zaključio je Blažević.
Hrvatska iz 1995. godine nije u svome sastavu imala predstavnike u toliko velikih klubova kao Kovačeva. Boban je bio u Milanu, Bokšić u Laziju, a ostali u nešto nižem europskom rangu: Šuker je igrao svoju posljednju sezonu u Sevilli, Stanić je bio u Bruggeu, Jurčević i Mladenović u Salzburgu, Asanović u Valladolidu, Pavličić u Alicanteu, Jerkan u Oviedu. Ćiro je čak u prvih 11 imao nešto što se kod Kovača ne može ni zamisliti – hajdukovca. Igora Štimca.
Protiv Poljaka samo tisuću
Talijanima će ovo biti treći dolazak u Poljud. Naime, u ožujku 1988. godine reprezentacija Jugoslavije, pod vodstvom Ivice Osima, ugostila je u Splitu azzurre u prijateljskoj utakmici i odigrala 1:1. Sudjelovala su samo dvojica Hrvata, obojica hajdukovci, Asanović i Vulić, a na tribinama je bilo samo 12 tisuća ljudi.
Osim spektaklom sa 35 tisuća ljudi iz 1995., Poljud se može pohvaliti i negativnim rekordom posjećenosti na utakmici hrvatske reprezentacije. Vatreni su protiv Poljaka u ožujku 2003. godine igrali pred samo tisuću gledatelja. Bio je to za Trofej Marjan, puhala je orkanska bura, a Ottekova selekcija nije baš vrvjela zvijezdama...
Hrvatska reprezentacija u Poljudu je igrala samo 11 puta, jednako koliko i u Rijeci, i ima samo jednu pobjedu, Bilićevu nad Gruzijom iz 2011. godine. I nakon te utakmice Uefa je bila počastila HNS kaznom od 80.000 eura zbog organizacijskih propusta. Sada ih, hvala Bogu, protiv Talijana neće biti. Osim ako Torcida ne prokopa tunel ispod stadiona i bane na teren usred utakmice...
Pa iako su nam s Poljuda bodove odnosili i Talijani, i Danci (uz pomoć bure), Slovenci (hat-trickom Glihe), iako su nas Švicarci deklasirali na Štimčevu debiju, prosjek gledatelja u tih 11 utakmica iznosi pristojnih 19.315. Za usporedbu, u Zagrebu je odigrano čak 66 utakmica A reprezentacije, uz prosjek gledatelja 20.837.
Na žalost, splitski prosjek naglo će pasti 12. lipnja. Otužna slika sablasno praznoga Poljuda, na koju je Hajduk već navikao zbog čestih kazni HNS-a, odsad će proganjati i hrvatske reprezentativce...
>> Hajduk i HNS se dogovorili: Hrvatska protiv Italije definitivno na Poljudu