- Može biti. Neki tabui, poput onog apsurda sa slovom "U", teško se ruše i danas. Kod nekih ljudi sam spomen imena poput Reichsführera ili poglavnika izaziva zazor i odbojnost, no obje su osobe već davno postale povijest, izrečen je sud o njihovim djelima/zločinima i kakvi god njihovi postupci za nas bili, a bili su tragično loši, ti su ljudi postojali i određivali nam sudbinu. Nikakvo prešućivanje neće skriti tu činjenicu. U romanu sam pokušao rekonstruirati susret Himmlera i Pavelića koji se dogodio samo nekoliko dana poslije odlaska Pavelića Hitleru u Salzburg.
Svrha tih susreta bila je pritisak na NDH da se potpuno podvrgne njemačkom vojnom naporu, diktat kojemu se ni Pavelić ni Hrvatska nisu mogli niti htjeli oduprijeti. Ključni uvjet za punu suradnju bilo je rješenje židovskog pitanja. U takvom povijesnom okviru u romanu se opisuje ljubavna priča i napor mladog Hrvata Tomislava da od smrti spasi Židovku Rahelu. Za mene je traganje za pojedinačnim sudbinama, praćenje priče o spasu dvoje mladih ljubavnika u tim teškim vremenima važnije od "oživljavanja" Himmlera i Pavelića.
Jesu li obitelji Krizman i Weiss, crkveni velikodostojnici, obitelj liječnika Sikore i druge osobe koje se pojavljuju u romanu također stvarne?
- Još osamdesetih godina 19. stoljeća stric mog oca, poslije kaptolski kanonik, doselio se u Zagreb. Doveo je djecu svog prerano umrlog brata i njegove žene kako bi se o njima brinuo i postavio ih na noge. Mnoge pojedinosti, obitelji, imena, mjesta, događaji, odnosi, atmosfera, sudbine o kojima se govorilo u mojoj obitelji postali su bogat i plodan materijal za ovaj roman. Koristio sam se osobinama različitih ljudi i prepletao ih sa zamišljenim karakterima, slagao ih u nove osobe koje su zadržale samo svoja imena i prezimena, sve ostalo je plod moje mašte.
Jeste li isti postupak primijenili i pri rekonstrukciji karaktera kardinala Stepinca i rabina Freibergera?
- Pripremajući se za pisanje romana, proučio sam dosta povijesne građe o kardinalu Stepincu, dio njegovih iskaza, propovijedi i razgovora što ih je vodio, na primjer, s kiparom Ivanom Meštrovićem, uklopio sam u roman. Dragocjen izvor podataka o tom vremenu i odnosu kardinala i rabina našao sam u memoarima osobnog tajnika rabina Freibergera Emila Schwartza, sada dr. Amiela Shomronyja, koji su posredstvom kolege diplomata do mene stigli iz Izraela.
Ne zauzima li se Emil Schwartz, tj. dr. Amiel Shomrony, za to da se kardinalu Stepincu u Izraelu dodijeli priznanje Pravednika među narodima?
- Amiel Shomrony je kao Emil Schwartz rođen u Zagrebu, otac mu je bio nadaleko poznati liječnik dr. Milan Schwartz. Zbog poznanstva s vojskovođom Slavkom Kvaternikom njegova je obitelj bila zaštićena od progona i zlostavljanja. Emil, mlad, okretan, inteligentan veterinar postao je osobni tajnik zagrebačkog rabina Miroslava Šaloma Freibergera. U tom svojstvu bio je posrednik između njega i kardinala Stepinca, živi svjedok svega dobroga što je kardinal učinio za Židove u Zagrebu i Hrvatskoj.
Emil se na nevjerojatan način uspio spasiti: probio se preko pola okupirane Europe s ocem, suprugom i djetetom do Palestine, Izraela. Bio je svjetski priznat stručnjak u svom veterinarskom poslu. Nikad nije zaboravio Hrvatsku i kardinala Stepinca. Godinama se trudio pridobiti odgovorne u Yad Vashemu da kardinala proglase Pravednikom među narodima. Dosad nije uspio. I danas, iako u devedeset petoj godini života, neumorno nastoji izboriti pravo mjesto istini o kardinalu Stepincu i njegovoj pomoći Židovima u Hrvatskoj za Drugoga svjetskog rata.
Vaša osnovna profesija je kazališna režija, dugo ste se njome bavili. Pridružili ste se braniteljima, bavili se važnim državnim poslovima, obranom, izvještajnim radom, o tom ste napisali i roman "Frankfurtska veza". Bili ste veleposlanik u Švicarskoj. Zašto se niste vratili kazalištu i režiji?
- Kod nas još nije uobičajeno da čovjek u životu promijeni više od jedne profesije. Moja je prva ljubav književnost, oduvijek sam želio pisati. Čovjek u životu počinje raditi neke stvari kad za njih dođe vrijeme, kad sazrije, kad se ispuni mudrošću ili kad se odvaži govoriti/pisati. Od stvaranja u kazalištu sam se udaljio, gledam predstave i bavim se teorijom. Kazalište je kolektivna umjetnost, svoje stvaranje dijelite s drugima, a ja sam uvijek zavidio piscima i slikarima na njihovoj samoći i odgovornosti za ono što rade. Dugo sam smišljao u glavi svoje priče, romane, drame, scenarije, sad sam stekao sigurnost da ih stavim na papir i pričekam sud čitatelja.
"Po kazni" ste vraćeni iz Švicarske, politika vas je i prije kažnjavala. Nakon izvedbe "Svrhe od slobode" Ivana Kušana na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971. bili ste maknuti na rub kazališta, prozvani hrvatskim nacionalistom...
- Ako ste dosljedni, ako se ne prilagođavate, tad stradate. Niste društveno nagrađeni, loše vas plaćaju, ponižavaju vas. Ali samo na izgled. Ako imate suprugu koja vam to ne zamjera, ako s vama dijeli nedaće takvog života, ako vam je dijete zdravo, ako vas cijeni nekoliko prijatelja... i kad se sami veselite priči koja se skladno razvija na zaslonu vašeg računala, što ćete više!? Nepravda boli, zbog nje se tužim s ministarstvom, s državom, ne s Hrvatskom, nju poštujem, već s Račanom, Piculom, Mesićem, oni su me kaznili. Proces se otegnuo i neće po svemu završiti prije moje mirovine. Borba s vjetrenjačama. I tako je cijeli život zafrkancija, rekao bi moj dobar prijatelj.
Himmler: Zahtijevam rješenje židovskog pitanja!
– Nisam zadovoljan načinom kako rješavate židovsko pitanje. U Srbiji su očistili zemlju od tog korova, otrova. Srbija je Judenfrei, a ovdje? Ovdje Židove štite svi staleži, narod, građani, seljaci, od zadnjeg stražara do visokih službenika, časnika, čak zapovjednik vaše vojske.
– Tek je nekolicina takvih. Njih kažnjavamo. Vojskovođu Kvaternika sam umirovio i poslao izvan zemlje. Prije dva dana organizirali smo veliko hapšenje u cijeloj NDH, skupljeno je oko poldrug tisuće Židova...
– Još ima tog smeća. Poglavniče, pogledajte bolje oko sebe. Još ih ima.
– Mnogo je miješanih brakova, od devetnaestorice visokih časnika u Glavnom stožeru, dvanaestorica su bila oženjena Srpkinjama ili Židovkama.
– I što je s njima?
– Dvanaestoricu smo razriješili.
– Što je s njihovim židovskim konkubinama, njihovom kopiladi, rodbinom? (...)
Poglavnik nije odgovarao, nastao je muk, Himmler ga je dugo ledeno gledao i naposljetku mu potpuno hladno rekao: – Zahtijevam konačno rješenje židovskog pitanja u Hrvatskoj, neodgodivo, nesmiljeno i bez iznimaka. To je Fuhrerov zahtjev!