Mirsad Bećirević - slijepi majstor borilačkih vještina

– Neki misle da fuliram i kad vide kako radim s nunčakama, kako lomim dasku ili bacim nekoga džudo zahvatom. Na hrvatskom prvenstvu u te-kvon-dou, iako sam slijep, bio sam treći u formama, a kada sam prije dvije godine polagao za crni pojas radio sam sparing, samoobranu i razbijanja na oduševljenje cijele dvorane.

Mirsad Bećirović poseban je majstor borilačkih vještina. Taj 38-godišnji Karlovčanin ima crni pojas u te-kvon-dou i džudu te zeleni u karateu. Sigurno ima još ljudi koji treniraju više borilačkih vještina istodobno, no Mirsad je od njih posve drugačiji zbog toga što je – potpuno slijep.

Još od Mirsadove dječje dobi njegova obitelj ima obrt za dostavu robe koji se zove \"Sreća\". Nažalost, on nije imao sreće. Njegova životna borba počela je sa sedmom godinom, kada mu je dijagnosticirana šećerna bolest i kada je počeo uzimati inzulin.

– Dijabetes je vrlo podmukla bolest. Ništa ne osjećate, a on vam oštećuje organizam i organe, pa je tako meni oštetio očnu pozadinu – priča Mirsad.

A ono što mu je potpuno odredilo život dogodilo se kada je imao 24 godine. Bio je tada pun života.

– Na Uskrs te 1988. s prijateljem sam izašao u disko. Neki dečki dočekali su nas ispred kluba i izbatinali. Te noći završio sam u bolnici i sve mi se srušilo u tri tjedna. Skočio mi je očni tlak i oslijepio sam. Taj izravni udarac šakom u oko očito je bio okidač, jer kod nas dijabetičara ozljede sporije zarastaju. Organizam je osjetljiv, pogotovu očna pozadina, a meni ni nakon četiri operacije nisu uspjeli spasiti vid.

Da se to nije dogodilo, Mirsad bi danas vidio, a možda bi se i susretao s nasilnicima koji su mu učinili veliko zlo, iako nitko od njih nije završio u zatvoru.

– Samo je jedan kažnjen, i to uvjetno. Jedan drugoga su pokrivali. Dok sam prolazio kroz te četiri operacije nitko od njih nije došao vidjeti što je sa mnom. Ni kilogram naranči da mi donesu za oproštaj. Štoviše, čak su mi znali i prijetiti na ulici da ih ne tužim, no čim sam završio u bolnici prijava je pokrenuta automatizmom jer bolnica piše prijavu.

Ni danas mu nije jasno što je bio razlog napada na njega i njegova prijatelja.

– Ne znam zašto su nas napali, a mislim da to ne znaju ni oni. To je bila ekipa koja je radila probleme u gradu. Postoje ljudi koji izlaze da se zabave, ali i oni koji žele napraviti nered. Njima je to očito zabavno, no problem je kada naletite na osobu koja je vizualno zdrava, ali ima problema. U takvim situacijama dijabetičar ili srčani bolesnik mogu jako stradati – priča Mirsad.

Nakon svega, on ima snage i šaliti se na vlastiti račun i pričati viceve o slijepima.

– U situaciji ste u kojoj jeste i nema smisla plakati. Trebalo mi je pola godine da se psihički oporavim i da počnem živjeti i nositi se s novim problemima. Čovjek dok vidi ne shvaća da 90 posto informacija prima vidom. Uzeti čašu, pogledati se dok se brijete, jesti sa žlicom, sve tu to radnje koje morate ponovo učiti kada ostanete bez vida jer izgubite automatizme koje ste imali. Tada morate mijenjati navike, rutinu, tehniku kojom ćete nešto napraviti.

Sjajno se nosi s hendikepom

Da se Mirsad sa svojim hendikepom sjajno nosi uvjerili smo se za vrijeme Svjetskog prvenstva u karateu u Parizu gdje je nastupao u demonstracijskom dijelu. Kada se spremao otići na Eiffelov toranj u društvu svoje pratiteljice Romije Radočaj Naglić, našalio se: \"Na Eiffelovu tornju prodaju pogled, no meni to ne mogu naplatiti pa ću ući besplatno\".

Nakon što je, puno bolje od osoba koje vide, osjetio da se toranj ljulja, da ima izvjesne vibracije, Mirsad je bez kompleksa otišao i u Louvre. U slavnom se muzeju slikao pred slikom Mona Lise.

– Po žamoru ljudi osjetio sam da je to posebno mjesto na ovom svijetu. Čak sam pomislio da bi se možda moglo dogoditi čudo.

Nažalost, Mirsad Mona Lisu nije ugledao, no već i ovo što on radi pravo je pravcato čudo. Čovjek koji ništa ne vidi i četiri puta dnevno uzima inzulin, trenira kao da je najzdravija osoba na svijetu. Osim toga, upisao je i Kineziološki fakultet.

– Sponzor mi je naš ugledni odvjetnik Ante Nobilo, inače nekad vrstan tekvondaš, platio mi je semestar. Osim toga, školovao sam se i za voditelja sportskorekreativnih aktivnosti osoba s invalidnošću na Hrvatskoj olimpijskoj akademiji.

Vrlo važna osoba u njegovu sportskom životu jest Romija Radočaj Naglić, koja mu je asistent i sparing partner, a tu je i njegov karataški trener Dario Keča koji mu pomaže i bioenergijom. Keča je, naime, diplomirani bioenergetičar po metodi Zdenka Domančića.

– Nakon što sam u lipnju na džudaškom natjecanju doživio trostruki prijelom noge, počeo sam trenirati već nakon mjesec i pol, a netko i ne prohoda nakon pola godine. Uspjelo mi je to zahvaljujući Dariju Keči koji kada stavi ruke na mene kao da prisloni peglu, kao da mi kroz krvne žile netko crijevom za vodu pusti toplu tekućinu.

A Dario za svog štićenika kaže:

– Nevjerojatno je koliko točno on pogodi pravac kretanja u kati. Gotovo sa stopostotnom preciznošću vraća se na mjesto s kojeg je i krenuo.

– Nije to lako, jer kada ispalite šaku, ne kontrolirate li ravnotežu, možete se i prevrnuti – dodaje Mirsad.

Slijepi majstor borilačkih vještina nevjenčano živi s Natašom, s kojom ima šestogodišnju kćer Emu.

– Ona vidi, profesorica je kroatistike i bibliotekarstva. Mi koji ne vidimo, osobe detektiramo sluhom i njuhom. A Nataša ima jako ugodan glas, rekao bih terapeutski i na to sam pao. Odmah sam poželio da mi čita, da me podučava hrvatskom. Mi slijepi, kada su u pitanju žene, imamo neke druge kriterije – objašnjava Mirsad, kojega ljudi često pitaju je li razmišljao o tome da traži sudsku odštetu od ljudi koji su ga unesrećili.

– Ostavio sam to iza sebe. Kao neki oprost. Sudovi ionako imaju previše posla, a ja svoju energiju želim trošiti na obitelj, sport pa i sviranje gitare. Moja supruga mi je čak napisala neke pjesme o psima vodičima, a ja sam ih na dosta mjesta odsvirao, čak i na nekim radiostanicama.

Postoji i netko poseban u njegovu životu, od koga se ne razdvaja, ali nije čovjek. To je njegova 4,5-godišnja labradorica Pina.

– Prije Pine imao sam 12 godina Zolu, psa vodiča kojem je prošao radni vijek i od kojega sam se vrlo teško rastao jer mi je bio zamjena za oči. Mi invalidi u Hrvatskoj imamo jako mala primanja, najniža u ovom dijelu svijeta, a hrana za pse, u ovom slučaju pse vodiče, poprilično je skupa.

Dobar primjer djeci

Pina s njim ide posvuda, pa tako i na svaki njegov trening.

– Baviti se borilačkim sportovima bio mi je dosta veliki problem jer treneri nemaju iskustva sa slijepim osobama. Prvo sam počeo vježbati te-kvon-do kod Miroslava Brežana, a džudo kod Tadije Orlovića. Dok sam vidio, karate sam trenirao dvije godine, i to između šestog i osmog razreda.

Koliko god to zvučalo čudno, Mirsad kaže da kao slijepa osoba na borilačkim treninzima ima i nekih prednosti.

– Treneri mi se koji put boje dati previše informacija, no ja ih mogu jako puno pohraniti. Ljudi koji vide dođu u dvoranu, pogledaju se u ogledalo, bace pogled na djevojke, a ja nemam te mogućnosti i sva moja energija usredotočena je na primanje informacija. Također, gdje god dođem i pokažem što mogu, obično nastaje muk. Djeci sam jako dobar primjer za to što se sve može bez vida.