Misija Lusu je kao kvasac

Velečasni Boris Dabo, rođeni Pažanin, iz Novalje, jedan je od 125 hrvatskih misionara koji rade u najsiromašnijim i najzabitijim krajevima Afrike i Južne Amerike. Svi su oni odlučili odreći se blagodati civilizacije i život posvetili ljudima u područjima u koja nitko ne želi ići.

Na obali rijeke
Misija Lusu nalazi se u bespućima zapadne Zambije. Neslužbeno je počela rad u svibnju 2003. godine, kad se, nakon dva desetljeća boravka u afričkim misijama, velečasni Dabo nastanio na još neprokrčenom šumskom proplanku Lusu blizu rijeke Zambezi. Na području djelovanja misije, razasuto po brojnim selima, živjelo je 10.000 ljudi, među kojima nije bilo katolika, a bavili su se uglavnom zemljoradnjom i stočarstvom. Životi su ima zapravo ovisili o urodu kukuruza, koji je zbog loših kišnih sezona zna biti slab, objašnjava velečasni Dabo.
– Većina me ljudi pita kako sam se odlučio za misionarstvo. Moram reći da sam se odlučio samo za to da slijedim unutrašnji glas – to je temeljno opredjeljenje. Glavni je poziv bio taj da nastojim slijediti Isusa Krista te da mi on bude životni model i inspiracija. On me odveo u Afriku da budem navjestitelj u misijskim postajama – razjašnjava velečasni Dabo te napominje kako je imao sreću da su njegovi crkveni poglavari prepoznali motive traženja da ga puste u misije u Afriku, na čemu im je duboko zahvalan.

Pod slamnatim krovom
Zasad mise služi u crkvi sagrađenoj od slame i blata. Cilj mu je podučiti stanovnike evanđelju i sagraditi “pravu” crkvu, za gradnju koje treba prikupiti oko 50 tisuća dolara. Naravno, skupiti toliki novac nije nimalo lako pa je uoči Božića velečasni Dabo pomoć tražio i u domovini.  Za nekoliko tjedana, zahvaljujući pomoći dobrih ljudi, poćeti će s gradnjom crkve, a na svu sreću,  šali se velečasni, nije im potrebna građevinska dozvola.
- Ljudi ondje žive u slamnatim kolibama, jedu neredovito i loše. Nema dovoljno lijekova, a malo djece uopće ide u školu. Smrtnost je velika, haraju mnoge bolesti, a ima i mnogo praznovjerja i neznanja – govori velečasni Dabo.
Zasad okuplja četrdesetak članova zajednice. Mise služi nedjeljom, a župljani, iako su daleko od pravog shvaćanja Crkve, polako uče moliti i pripremaju se za krštenje.
– Duhovna je snaga prijeko potrebna svakome tko želi biti u društvu Isusovih učenika. Nitko ne može biti s Njim i činiti što On čini ako se svakodnevno ne napaja. Kako ćeš znati što On misli i što bi On učinio ako nisi na Njegovoj liniji razmišljanja? – pita se velečasni Dabo.
– Zašto sam se odlučio za misionarski rad upravo u Africi? Ne znam – kaže velečasni.
– Afrika je, kaže,  kontinent koji je relativno kasno postao pristupačan kršćanskim misionarima, a i najsiromašniji je kontinent. Mnogo je bijede, što je golem kontrast prema ostatku svijeta. Potrebno se više zauzeti da se tim ljudima pomogne. Misionari daju doprinos, makar mali, kap u moru. No, važna je i ona šačica ljudi do koje misionar dođe, iskren je Dabo.
Misionarovo je djelovanje kao kvasac jer svako dobro ima tendenciju da se širi, zaključuje optimistično velečasni.