I u Hrvatskoj je prije nekoliko godina prikazivan film Šavovi srbijanskog redatelja Miroslava Terzića. U tom filmu govori se o krađi djece iz rodilišta u Srbiji za vrijeme Jugoslavije. Ističe se kako je riječ o istinitoj priči za koju je film dobio i nagradu za najbolji europski film u programu Panorama i drugu nagradu publike na festivalu u Berlinu gdje je i premijerno prikazan.
Šavovi govore o krojačici iz beogradskog susjedstva njegove tetke kojoj su liječnici nakon poroda rekli kako je beba mrtvorođena ali samo da bi godinama kasnije saznala uzmenimirujuću istinu – to nije bilo točno. I glavni lik filma, Ana, kreće u potragu za istinom koja uključuje i borbu protiv sustava kojemu takve neugodne istine, naravno, ne trebaju. Od rodilja ne može doznati istinu, nitko joj ne želi reći gdje je beba pokopana, u borbi za traženje istine Ana je sama.
I sam je Terzić ispričao svoju priču u kojoj se u obitelji pričalo o njegovoj sestri koja je mrtvorođena ali također nema groba. Ne sumnjiči na način kako to čini junakinja njegove priče, no ne razmišljati o tome nije mogao. Ali, je li to doista priča rezervirana samo za nekadašnju državu, ili neke njezine dijelove? Naime, u Berlinu su Terziću, koji je do tog trenutka smatrao kako su se takve stvari uglavnom događale u njegovoj zemlji, prilazili i ljudi drugih nacionalnosti.
POVEZANI ČLANCI:
- Iako nismo bili toga svjesni, nemamo u Srbiji autorsko pravo na tu temu. Sa sličnim pričama su dolazili i ljudi iz Španjolske, Argentine i Irske. U Berlinu je poslije filma istu priču ispričao jedan Nijemac iz publike, kazao je redatelj nakon premijer filma. Kako to obično biva, nakon filma naglo je skočio interes za tu temu, no nije vremenom i jenjao. I turski medij TRT World objavio je priču prema kojoj je stotine roditelja u Srbiji tražilo svoju djecu bez koje bi ostajali na identičan način kao i Ana. Postoji u Beogradu i Beogradska grupa roditelja nestalih beba a bilježi se i slučaj procesa u Strasbourgu koji je vodila Zorica Jovanović i dobila presudu zbog povrede prava na obiteljski život. Ova žena rodila je 1984. godine sina u Ćupriji, potpuno zdravog, da bi joj sljedećeg jutra rekli kako je dijete umrlo. No, u ovoj emisiji za TRT World je pristala govoriti babica koja je radila u Beogradu za bivše države.
- Obično su bebe nestajale kad su već majke počele dojiti. Ljudi koji nisu trebali biti tamo, obično su se s doktorima nalazili u popodnevnim satima, ili subotom i nedjeljom. Nakon posjete tih nepoznatih ljudi obično je liječnik priopćio da je dijete umrlo. Nekada smo vjerovali, nekada nam je bilo čudno, kazivala je babica. Cijena za takvo dijete bila je preračunato u današnji novac 5.700 eura, za blizance više od 8.000 eura, tvrdio je jedan sugovornik iz Njemačke. No, priča ovdje postaje još strašnijom.
- Kad sam upoznao doktora, rekao mi je da ću dobiti bebu od studentkinja koje su došle iz provincije u Beograd, pa su slučajno zatrudnjele i ne smiju kući trudne, i onda daju bebe na usvajanje. Onda sam ga pitao što će pisati na krštenici, a on je odgovorio da će pisati da je moja žena rodila, ispričao je nastavljajući kako je onda dobio doktorsku kutu te je uveden u rodilište, vidio rodilju ali je onda odveden u sobu s bebama. I rečeno mu je – da može birati.
Shvatio je da nešto nije u redu. Međutim, zadnjih godina neki se od ovih slučajeva rješavaju. Milica Milojević je 3. ožujka 1981. godine u Kruševu rodila zdravo muško dijete za koje joj je također rečeno kako je mrtvo. No, Mlađan Radivojević lani saznaje da je posvojen, tek nakon što je već zasnovao vlastitu obitelj. Majka ga je, govorili su mu, ostavila. Krenuo je u potragu za svojim biološkim roditeljima te otkriva kako su imena u bolničkim zapisima izmišljena. Obraća se jednoj od udruga koja okuplja roditelje koji smatraju da su na lažan način ostali bez djece te izlazi u medije. Milica Milojević primjećuje velike sličnosti s mužem i sinom, DNK analiza potvrđuje da je Mlađan njezin sin za kojeg su je uvjerili da je umro nakon poroda.
POVEZANI ČLANCI:
U emisiji Provjereno bavili su se takvim slučajevima u Hrvatskoj te pronašli žene koje su prošle isto, ali i same istraživale kako bi pronašle makar grob. No, ispadalo je da niti na jednom lokalnom groblju grobova koji bi datumski odgovarali jednostavno nema. Procjena je udruga u kojima se okupljaju majke koje se ne mogu miriti sa sudbinom svoje djece da je takvih slučajeva u Jugoslaviji i zemljama nastalih nakon nje oko pola milijuna. Kao što vjeruju da se takvo što nije moglo provoditi bez znanja državnih službi sigurnosti, pa i da su mozgovi takvih operacija bili upravo tamo. Majkama koje bi počele postavljati pitanja govorili su svašta, da imaju mane, da su im djeca rođena s manama, a one su sramota jer su rodile dijete koje je umrlo, pa i da nisu pri zdravoj pamet.
No, samo u Srbiji podnijeto je 1500 prijava za nestalu djecu ali najveća nada leži u tehnologiji, bazi DNK podataka koja bi znatno olakšala pronalazak djece koja su možda ipak živa. Upravo je ovih dana i nacionalna slovenska televizija prikazala prilog koji se bavi majkama iz Slovenije koje smatraju da su im djeca ukradena. Ima ih iz Novog Mesta, Maribora. Tu je i jedan slučaj gdje majka vjeruje da je pronašla svoje dijete no koje odbija komunikaciju jer živi u dobrostojećoj obitelji. Ali i još dva slučaja u kojima su djeca za koje se smatralo da su umrla zapravo živa.
Ova praksa, dakako, nije svojstvena samo bivšoj Jugoslaviji i njezinom aparatu, kako se tvrdi. I u Drugom svjetskom ratu bilježe u Sloveniji otimanje djece od roditelja za potrebe Trećeg Reicha. Banditenkinder i deutschekinder izrazi koji su se koristili od nacista za djecu koja bi potjecala iz obitelji članova pokreta otpora čiji su očevi ubijani, majke poslane u koncentracijske logore a ona sama u različite krajeve Trećeg Reicha po zapovijedi samog Heinricha Himmlera koji je, po dostupnoj odluci, o tome posebno vodio računa tražeći točne brojeve i procjenu 'rasne vrijednosti' oduzete djece.
>> VIDEO Prošle su 22. godine od terorističkih napada na SAD: Ovo su činjenice o kobnom danu
Ništa nije "stravično" ,već "STRAŠNO"