Nazivaju ih mašetama, mramorima, biljezima, kamicima, usađenicima, starobosanskim ili pak bogumilskim spomenicima, a jedan stari pjesnik nazvao ih je okamenjenim krikom. Ukorak s pariškom katedralom Notre-Dame, remek-djelom gotičkoga graditeljstva, u vrijeme dok su majstor Radovan, Nikola Firentinac i Juraj Dalmatinac stvarali svoja najveća djela, na prostoru današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, zapadne Srbije i dijela Crne Gore nastajali su stećci, gotovo u potpunoj tišini za zapadni svijet.
Razasuti po nedostupnim planinskim prostranstvima, pitomim dolinama, uz planinska jezera i obale rijeka, uz putove, porušene crkve, stali su se uzdizati ti čudni kameni monoliti.
Stoljećima kasnije, to je drevno, primitivno, rustično kamenje naposljetku ucrtano na kulturnu kartu svijeta.
Bogumili ili pogani?
Proteklih je dana u Istanbulu, odlukom UNESCO-ova Odbora za svjetsku baštinu, na Popis svjetske baštine upisano 28 nekropola, drugim riječima, lokaliteta sa skupinama stećaka. Najveći broj, njih 20, nalazi se na teritoriju Bosne i Hercegovine, po tri su iz Srbije i Crne Gore te dva iz Hrvatske, na lokacijama Cista Provo i Konavle.
Poput mrtvih straža koje su čuvale putnike i naselja, ovo mistično kamenje počinje, u veličinama od tankih kamenih ploča do gorostasnih kamenih blokova, uzdizati od početka 13. stoljeća sve do početka 16. stoljeća, u vrijeme dok je povijest Balkana pisana ognjem i mačem.
Reljefi su socijalni ili religijski simboli, križevi, oružje, oruđe, Mjesec i zvijezde, solarni motivi, dok je na temelju prikaza ljudskih figura moguće rekonstruirati i odjeću koju su nosili u tom razdoblju. Krase ih epitafi koje su bilježili pisari; riječ je o zabilješkama o kraju ljudskog postojanja, prolaznosti vremena, ljudskim životima.
Proteklih stoljeća stećke su kao nacionalnu baštinu prisvajali svi narodi s ovih prostora, no priča o stećcima u konačnici je nadrasla nacionalno. Kako piše u zajedničkoj prijavi svih četiriju naroda, “riječ je o zajedničkoj tradiciji, pripadnicima i pravoslavne i katoličke i islamske vjere. Stećci su, dakle, regionalna kulturna pojava, a ne tradicija koja pripada nekoj određenoj vjeri”. Uistinu, pod stećcima su pokapani mrtvi pravoslavaca, katolika i Crkve bosanske, i to je jedna od rijetkih neupitnih, utvrđenih istina o stećcima.
Jer, u modernoj historiografiji stećci su još uvijek mjesto dvojbi. Ti su se prijepori, osim na pitanja njihova podrijetla, na pripadnost pokojnika koji su pokapani ispod stećaka, odnosili i na simboličke poruke uklesane na njima. Dugo se, bez konačna odgovora, raspravljalo tko su njihovi graditelji: jesu li djelo kršćanskih heretika, bogumila ili su to poganske, plemenske nekropole na tlu pokrštenih naroda. Jedna od prvih, u stručnoj javnosti odbačenih, bila je teorija o bogumilima: stećaka nema u svim područjima u kojima su djelovali bogumili, u Bugarskoj, Makedoniji ni Francuskoj, k tomu, bogumili se gase polovicom 15. stoljeća, dok se stećci grade još stotinjak godina. Stoga i danas ostaju podloga za brojne legende.
Smrznuti svatovi
“Čvrsti, postojani i golemi, kao da su poručivali da je bolje kloniti ih se pa je upravo zbog toga, godinama, a i stoljećima kasnije običan narod strepio od njih i sa strahopoštovanjem se odnosio prema tim zagonetkama prošlosti, ne dirajući ih zbog vjerovanja da su to groblja koja će svakom onome tko ih oskvrne donijeti trajnu nesreću. U tom kontekstu, u nekim zabitim planinskim krajevima Bosne naivni je puk vjerovao da su stećci nastali kada su divovi igrali kamena s ramena.
Neka druga legenda, koja se prepričavala u selima oko Kupresa, kazuje da su se nekada davno svatovi smrznuli te su monoliti zapravo ti svatovi, pa se zbog toga poneka groblja sa stećcima u narodu zovu svatovsko groblje”, zapisala je Jasminka Poklečki Stošić, svojedobno kustosica Klovićevih dvora, koja je 2008. priredila izložbu o stećcima, potom i predložila nominaciju tadašnjem ministru kulture i tako zakotrljala ovo jedinstveno drevno kamenje prema globalnoj afirmaciji.
Međutim, istraživanja koja se dotiču ovih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika i dalje su sporadična i spora, s nedostatnim brojem znanstvenika zainteresiranih za ovu problematiku.
Istodobno, stećci su zbog sustavne nebrige u iznimno lošem stanju, na korak do nestanka. Stoga preostaje nada da pozicioniranje tog mističnog kamenja na popis UNESCO-ove svjetske baštine znači i njihov put trasiran u besmrtnost.
>> Kuća i vrt arhitekta Felbingera jednaki su kao i prije 187 godina
A gdje su nestale piramide mislim na Bosanske naravno