Hrvatskim građanima ne smeta to što je neki političar malo korumpiran. To samo znači da je spreman pomoći u nevolji. Mito i korupcija u Hrvatskoj su narodni običaj, nešto kao pucanje iz kubure u Pregradi ili plesa s mladenkom na svadbi. Zašto bi netko bio protiv toga da zastupnik, gradonačelnik ili općinski načelnik tu i tamo uzme neku siću, odojka ili, hajde, neki tijesni apartmančić na moru?
Od neke tvrdoglave moralne vertikale ne može se očekivati da ti bez natječaja zaposli svježe diplomiranog sina ili zažmiri kod naplate komunalnog doprinosa. Ako netko s gnušanjem odbije 10.000 eura za prenamjenu poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, kako čovjek od njega može očekivati da će pristati na 500 eura za posredovanje u tome da taj i taj obrtnik dobije soboslikarske radove u vatrogasnom domu? Imati nepopustljivog čovjeka na čelu grada ili općine može dovesti do komplikacija. Građani koji ga dođu zamoliti za uslugu izlazit će iz ureda nezadovoljni, a zna se što to znači. Dat će glas nekom fleksibilnijem. Što ćeš, misli naš političar, kad narod to traži.
Pitanja korupcije dotaknuo se prije nekoliko dana saborski zastupnik Živog zida dr. sc. Branimir Bunjac, koji je poručio da je “rješavanje pitanja korupcije ključno za oporavak i svaki daljnji napredak hrvatskoga društva u cjelini”. Kako to moćno zvuči! Glavni problem je, tvrdi on, u tome što je sustav postavljen tako da “nudi priliku” da se ukrade, a “ljudska narav” je, ističe, često sklona prijestupima. Dijagnozu je, dakle, postavio, a odmah nudi i terapiju. Bunjac tako predlaže da se iskoristi moderna tehnologija i uvede tzv. otvoreno knjigovodstvo, kako bi sva plaćanja bila vidljiva.
U imovinskim karticama trebalo bi, nastavlja, popisati svu imovinu političara, a ne samo nekretnine, automobile i štednju. Hm, i to lijepo zvuči, ali kako to provesti?
Možda osnivanjem Agencije za popis sitnije imovine državnih dužnosnika, čiji bi djelatnici knjižili umjetničke slike, lovačke trofeje poput prepariranih medvjeda, nakit i namještaj? – Opa! Le Corbusierova fotelja! Ima se, može se... Je li ono Starckov escajg? – mrmljat će službenik obilazeći kuću, pogledavajući preznojenog načelnika i suprugu mu. A onda dvorište. – Tri dobro uhranjene krmače, 20 kokoši, pitbul, trampolin promjera dva metra, zidani roštilj oko tri kvadrata, kosilica deset konja... – upisivat će revno u registar.
Dr. Bunjac dalje predlaže da se popiše i imovina cjelokupne rodbine, što bi značilo još oko 100.000 gruntišta za obići. Kad se sve lijepo popiše, zaključuje dr. Bunjac, treba samo pratiti bilo kakvo naglo bogaćenje. Tu će već država morati računati i na pomoć honorarnih doušnika, susjeda na primjer. Sad samo čekamo hoće li Živi zid skupiti hrabrosti i prijedlog o svojevrsnom registru nekretnina i pokretnina službeno uputiti u Hrvatski sabor, pa da političari sami odluče hoće li stati na kraj toj “ljudskoj naravi”, tako često sklonoj prijestupima.