Mito na razini trača

Kad policija istražuje ubojstvo, najprije traži tijelo, svjedoke i oružje kojim je počinjeno, otkriva i sklapa zatajene djeliće razlomljene priče dok je ne uspije zaokružiti i onda objavljuje tko je ubojica. Politika, međutim, nije policija. U politici ne vrijede čvrsta pravila struke – za mnoge, uostalom, politika i nije struka – a razinom odgovornosti i profesionalnosti ionako se nikad nije mogla pohvaliti. U politici je dovoljno na nekoga baciti blato pa da svi počnu vjerovati kako je taj oduvijek prljav. Dosta je optužiti, i presuda, bez sudaca i porote, već stiže. U politici je najlakše – a nerijetko i najdjelotvornije – pljunuti na protivnika i pustiti ga da se koprca u kaljuži, svjestan da se zapravo nikad neće uspjeti dokraja oprati.  

Tako je nekako i s najnovijim pričama o kupovanju lokalnih vijećnika stotinama tisuća eura. Jedni glasno optužuju da su im nudili novac, prozvani se vidljivo uznemireni pokušavaju oprati, treći pametuju i analiziraju... S aspekta razvoja društva, koje bi u procesu sazrijevanja rado uklonilo što više devijacija koje ga opterećuju, pak, najiritantnijim se čini to što je cilj svih propagandnih akcija tog tipa isključivo javna diskreditacija političkog protivnika, a ne zaštita pravne države na koju se svi pozivaju.

Oni koji optužuju nekoga da im je nudio novac kako bi mu osigurali političku prevlast zadovoljavaju se čim tom pričom oslabe protivnika i tako preotmu ili zadrže vlast. Oni ne razmišljaju o tome da je podmićivanje teško kazneno djelo za koje je predviđena i zatvorska kazna te da bi stvarni doprinos mentalnom ozdravljenju društva u kojemu su mito i korupcija ozbiljan problem bio aktivno sudjelovanje u raskrinkavanju onih koji podmićuju.

Njima ne pada na pamet da, primjerice, odu u policiju, umjesto u medije, i prijave pokušaj podmićivanja. Nije im ni na kraj pameti da, recimo, ponude policiji da ih ozvuči i da tako ozvučeni odu na sastanak s onim tko im nudi novac jer misli da je izborna volja naroda predmet trgovine, i tako omoguće policiji da ga uhvati na djelu. Za razliku od nabacivanja riječima, koje sve sudionike u politici stavlja pod sumnju, to bi bilo konkretno djelovanje kojemu je cilj zaštita pravne države od bahatih pojedinaca. Prvi političar koji bi tako postupio s pravom bi bio slavljen zbog hrabrosti, odlučnosti i osjećaja odgovornosti.

No, na žalost, to su samo idealističke tlapnje. Teško je zamisliti ikoga u hrvatskoj kasti “uvaženih” kako na opisani način prelazi s riječi na djela. Ipak je lakše nekoga verbalno izmlatiti, pogotovu kad je blaćenje bez dokaza odavno postalo društveno prihvatljiv stil političkog djelovanja. No, svima koji žele kvalitetniju politiku pomalo je nepodnošljivo slušati sve te priče o lakim vijećnicima za kojima protivnici trče s kovčezima punim eura. Jer kome vjerovati? Onima koji nose kovčeg ili onima koji tvrde da ga nisu htjeli uzeti?   
  
U politici, naravno, ima i mita i korupcije. Svi koji su blizu nje znaju da se kupuje i prodaje na sve strane. Jednome se vjernost plaća radnim mjestom za kćer, drugome poslovnim prostorom za ženu, trećemu brzom prenamjenom livade naslijeđene od pokojne bake u skupo građevinsko zemljište, trećemu namještenim natječajem za sina... Međutim, zbog onih koji priželjkuju politiku s više odgovornosti i zbog onih čiji su motivi za bavljenje politikom ostali čisti, razotkrivanje njezine bijede ne smije ostati na razini trača za koji se i ne traže dokazi. Dok god u Hrvatskoj negativan imidž imaju suci, liječnici, političari, institucije koje čine državu..., svođenje politike na trač dodatno truje ionako zatrovano društvo.