Nakon uspostave neovisne Hrvatske relikti praksista još su sačuvali svoje pozicije u civilnom društvu

Govoreći o titoizmu, renomirani francuski politolog Raymond Aron ističe da je  „nacionalni komunizam maršala Tita u mnogim pogledima  nalik  staljinizmu“, dok politolog M. Lewin ustanovljuje da je kod jednog i drugog diktatora vladala „institucionalizirana paranoja“. Glavni pokretač titoizma je kult ličnosti koji je bio glavni mehanizam partijskog jugoslavenskog marketinga i mita. Današnji post-titoizam djelomično funkcionira  kao relikt te mitske kolektivne svijesti u obliku brendizacije i postmoderne kulturno-potrošačke  titofilije.

Kada govorimo o titoizmu, onda nam se nužno nameće pitanje: je li titoizam  poprimao oblike zasebne ideologije? Razni suvremeni politolozi, novinari, analitičari i teoretičari koji pretežito pripadaju generaciji iz '68. i proizlaze iz salonske buržoaske ljevice svrstavaju titoizam u ideološki tabor „blaže“ i „humanizirane“ verzije komunizma, „posebnog i nesvrstanog puta socijalizma“, kvalificirajući ga kao „socijalizam s ljudskim licem“ kako bi ga suprotstavili okrutnoj staljinističkoj ideologiji. Službena politologija smješta titoizam nasuprot "autoritativnim strujanjima marksizma" (poput staljinizma, maoizma, i kastrizma) u okviru antifašističkih strujanja, stavljajući naglasak na specifikum titoizma, koji je promicao radničko samoupravljanje i vanjskopolitičku nesvrstanost. Naime, ako polazimo od povijesne činjenice da titoizam nije nikada u Jugoslaviji proglašen službenom ideologijom te da je, naprotiv, marksizam-lenjinizam bio i ostao službena prakseološka doktrina i ideologija jugoslavenskog sustava, onda se može reći da titoizam upravo počiva na „instrumentalističko-režimskoj“ i funkcionalističkoj koncepciji komunističke (marksističko-lenjinističke) ideologije koja je, uz dijalektički historicizam, prevladavala u Jugoslaviji kao režimska obvezatna ideologija, koja odražava klasnu svijest svih naroda i narodnosti Jugoslavije i povijesnu ulogu avangarde jugoslavenskog naroda u ostvarivanju diktature proletarijata. U tom smislu titoizam koji se afirmirao kroz „inovativne pokuse" poput radničkog samoupravljanja i pokreta nesvrstanosti, upravo je poslužio kao funkcionalističko-režimsko sredstvo za očuvanje i opstanak komunističkog totalitarnog sustava i Titove individualne autokratske vladavine. U tom pogledu kult ličnosti Broza Tita istovjetan je kultu ličnosti Staljina te se pretvorio u ono što su rani Marx i Engels nazvali “fetišizirana iskrivljena lažna svijest" jugoslavenskog naroda, koji putem parada i propagandne mašinerije funkcioniraju kao svojevrsni ideološki opijum naroda. Dakle, iako se to činilo neprimjereno ili pak proturječno „za službenu eurokomunističku ili socijaldemokratsku ljevicu“ koja još uvijek u titoizmu vidi jedan humani i antistaljinistički socijalizam, ustanovljeno je kako se može podvući crta i legitimna politološka analiza između staljinizma i titoizma i to u svjetlu interpretacije staljinizma koje daju politolozi „totalitarističke" škole i povjesničari koji pripadaju američkim revizionističkim strujanjima. Prva škola temelji svoje postulate na teoriji totalitarizma inzistirajući na monolitizmu komunističkog staljinističkog političkog sustava, prevlasti partije-države koji je izvršavao kontrolu nad nacijom, atomiziranom društvu putem masovne indoktrinacije i svakodnevnog terora političke policije. U takvoj perspektivi, afirmiran je primat ideološkog i političkog nad društvenim i gospodarskim, „povijesti odozgo“ nad „poviješću odozdo“. U tom kontekstu totalitaristička škola analizira staljinizam kao zasebnu političku kulturu i njegov odnos ili distanciranje u odnosu na izvorni marksizam-lenjinizam. U tom smislu, S. Cohen , G. Boffa ili R. Tucker razvijaju tezu o „staljinističkoj revoluciji odozdo“ ili govore o „staljinističkom nacional-boljševizmu“. Projekt staljinizma kao mješavine „boljševističkog radikalizma, velikoruskog šovinizma uklapa se, poput Hitlerove zamisli, u „intencionalističku" perspektivu. Naprotiv, odbacujući tezu hiperpersonalizacije ili hiperkonceptualizacije totalitarističke škole, „revizionistička“ škola analizira staljinizam ne kao proizvod jedne ideologije, već kao rezultat nasljeđa, konflikt između moderniteta i tradicije te nastoji temeljiti staljinizam na društvenoj snazi putem parcijalnog konsenzusa između režima i društva, dok drugi naglašavaju disfunkcije između konkurentnih administracija, sukoba centar - periferija, tenzija između političkih radikalnih i umjerenih reformističkih političkih snaga. Kada usporedimo staljinistički komunistički sustav i stil vladanja s titoističkom komunističkom vladavinom, onda će zasigurno ustanoviti srodnost dvaju sustava putem kombiniranog pristupa totalitarističke i revizionističke politološke škole. Naime, i staljinizam i titoizam neminovno su nastojali ideologizirati, „bolje rečeno indoktrinirati“, cjelokupno društvo oslanjajući se na zasebni totalitarni monolitni režim i represivni aparat države-partije, ali kao i u staljinizmu, i u titoizmu pronalazimo iznad ideološkog aspekta varijable revizionističke analize. Naime, prisutnost zasebne društvene političke kulture te birokratske disfunkcije sukoba centar-periferija (Beograd i ostala središta republika i autonomnih pokrajina) te sukobe između konzervativnih centralističkih snaga i reformističkih nacionalnih snaga (kao što se očitovalo tijekom Hrvatskog proljeća 1971.). Dakle, iako titoizam nije u strogo formalno-pravnom određenju ideologija, činjenica je da je njegova dugogodišnja totalitarna vladavina generirala određenu političku kulturu u tadašnjem jugoslavenskom društvu (putem političke medijsko-propagandističke indoktrinacije) koja još danas ostavlja svoje psiho-sociološke tragove u hrvatskim generacijama i koji se održavaju poput onoga što je talijanski sociolog Vilfredo Pareto nazvao „derivati“ u obliku dogmatskog razmišljanja, uporabe metoda etiketiranja i prozivanje političkih neistomišljenika u demokratskom društvu, autocenzure, kao sociološke nuspojave post-titoizma u obliku jugonostalgičarstva. Naime, titoizam je uspio stvoriti ono što francuski sociolog Bourdieu naziva posebni „habitus“ (skup društvenih navika nasuprot pojmu „polja“ kao prostoru slobodne volje) u jugoslavenskom društvu, a njegovo nasljeđe pronalazimo u hrvatskom suvremenom društvu u preživjelim "derivatima“, uvjetovanim refleksima koji proizlaze iz titoističkih političko-svjetonazorskih vrednovanja koji još podsvjesno rukovode individualnim i kolektivnim osjećajima, društvenim ponašanjima i htijenjima. Titoizam još uvijek funkcionira kao svojevrsna derivacija koja je stvorila posebnu „duševnu dispoziciju“ i socio-psihološki karakter koji još fragmentarno preživljava u hrvatskom društvu. U duhu sociologije znanja Karla Mannheima, titoizam kao posebna praksa vladavine predstavlja „totalnu svijest“ jugoslavenske epohe. Jedan tipičan primjer filozofskog i politološkog „derivata“ titoizma je filozofski pokret Praxis ili filozofija prakse (predvođene od Gaje Petrovića, Milana Kangrge, Danka Grlića, Branka Bošnjaka, Rudija Supeka i okupljenih u Korčulanskoj ljetnoj školi) koji su filozofski zagovarali prava tzv. stvaralačkog ne-dogmatskog marksizma, pokreta koji se oblikovao početkom 1960. godine. Premda kritičan prema ideološkom dogmatizmu i birokraciji, Praxis je bio vrlo utjecajan u Jugoslaviji 60-ih i 70-ih godina te je uživao blagonaklonost jugoslavenskih vlasti zbog obrane tekovina jugoslavenske revolucije, bratstva i jedinstva i oštre kritike svakog nacionalizma. Naime, za praksiste je, jednako kao i u titoizmu, nacionalizam negativan jer propovijeda ukorijenjenost čovjeka u tradiciji i u kolektivnom, čineći ga nesposobnim za slobodu. Za praksiste socijalizam treba biti „proces oslobađanja“, stoga kritiziraju političku i društvenu praksu koja nije „praktična“. Za njih se čovjek treba osloboditi svih svojih tradicija kako bi mogao biti praktičan u filozofskom smislu i da bi revolucija bila moguća te je zbog toga ta filozofija odgovarala i bila ispušni ventil tadašnjim vlastima koje su na nacionalizam gledale kao na opasnu pojavu za jugoslavensko društvo. Godine 1970.-71., praksisti su došli u sukob s nacionalnim pokretom u Hrvatskoj, a kada je Hrvatsko proljeće ugušeno, unatoč načelnoj osudi političkih progona, nisu s progonjenima iskazali nikakvu solidarnost. 

Zanimljivo je ustanoviti da nakon raspada SFRJ i uspostave slobodne i neovisne Hrvatske kako su „relikti“ praksista još sačuvali svoje pozicije u „civilnom društvu“, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dok Milan Kangrga kao praksisovac prve generacije još uvijek dosljedno brani pozicije kritike i prijezira svakog hrvatskog „nacionalizma“ te tvrdi da su sve jugoslavenske nacije još podjednako na „predgrađanskoj plemenskoj razini“, kao i da nacionalist još uopće nije pravo ljudsko biće sposobno za slobodu. Časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola bili su okupljališta brojnih marksista s područja SFRJ i svijeta, te su uživali ugled i potporu nove ljevice - H. Marcusea, E. Fromma, E. Blocha, J. Habermasa i Frankfurtske škole - te znatnije pridonijeli populariziranju socijalizma u svijetu titoizma i jugoslavenskog modela nego sva službena jugoslavenska propaganda zajedno. Praksisti su još i u 90-im godinama bili na liniji očuvanja Jugoslavije te su krizu i raspad Jugoslavije objašnjavali kao rezultat kulturne tradicije, sjećanja i i simbola (D. Melčić), zbog dramatične ustavne neodređenosti bivših federalnih država (S. Samardžić), te zbog nedostataka rekonstrukcije civilnog društva (A.T. Mastnik). Međunarodno uredništvo Praxisa očitovalo se o događajima na prostoru bivše Jugoslavije u 1992. god. te su objavili otvoreno pismo svojim jugoslavenskim prijateljima u kojemu izražavaju solidarnost s onima koji su "riskirali veliku odmazdu na bilo koji način suprotstavljajući se nacionalizmu, teroru i ratnom šovinizmu“, a 1994. objavljen je posljednji broj časopisa Praxis international koji je posvećen "jugoslavenskom građanskom ratu i raspadu SFRJ". U Titovoj Jugoslaviji, uz praksistički filozofski pokret, također je bio utjecajan u hrvatskoj javnosti, a posebice u medijima i u kulturno-društvenim i prosvjetnim krugovima, "šuvarizam" kao najortodoksniji derivat titoizma koji je podržavao frakciju koju je J. B. Tito instalirao poslije kraha "proljećara" u Karađorđevu, a koji je pokretanjem tzv. Bijele knjige provodio ortodoksne komunističke denuncijacije ideoloških "skretanja" stanovitog broja intelektualaca u SFRJ. Ono što je razvidno jest da unatoč diktatorskoj svemoći i autokratskoj prevlasti Staljina i Tita, politolog M. Lewin zapažava da je kod jednog i drugog diktatora vladala „institucionalna paranoja“ (uz već prisutnu personalnu paranoju), psihološki fenomen prema kojemu što više centralna vlast raste i učvršćuje se to se više razvija osjećaj nemoći, što se očitovalo kod Tita u provođenju makijavelističkog režimskog načela i vladavine metode „divide et impera“, te pokušaj pariranja birokratskim i političkim disfunkcijama uvođenjem „alternativnih“ sustava društvenih upravljanja poput radničkog samoupravljanja. I jedan i drugi diktator bili su opsjednuti „sindromom frustracije“ koji je izraz stalne fantazmagorije “zavjera“ što se kod Staljina očitovalo antibirokratskim diskursom, a kod Tita službenim i neprestanim pozivanjem na partijsku disciplinu te integralno i unitarističko jugoslavenstvo. Takav sindrom proizveo je kod jednog i drugog paranoičnu težnju prema koncentraciji vlasti, despotskim rukovođenjem i provođenjem hermetične politike i logike „uskog kruga podaničkog klana“ koji je tražio neprestanu odanost i uništenje drugih društvenih, političkih i građanskih sustava solidarnosti. Dakle, u svjetlu konvergencije navedenih politoloških totalitarističkih i revizionističkih analiza može se sa sigurnošću reći da je primjenom historiografskog načela funkcionalnosti titoizam, kao i staljinizam, ponajprije fundamentalno režimska praksa vladavine (u smislu održanja totalitarnog i autokratskog režima) koji nastoji u tu svrhu funkcionalistički instrumentalizirati ideološke elemente: kod Staljina; partijski monolitizam i dogmatizam (kao i titoistički demokratski centralizam KPJ), teorija „socijalizam u jednoj zemlji“, nacional-komunistička koncepcija čvrste i autoritativne države, te egzaltiranje rada stahanovizmom, a kod Tita uvođenjem radničkog samoupravljanja, načela bratstva i jedinstva, ravnopravnost i jednakost naroda i narodnosti u okviru jugoslavenske federacije, povijesna uloga KPJ, vanjskopolitička nesvrstanost itd. Dakle, titoizam odgovara definiciji koju je J. L. Regemorter dao o staljinizmu: “kao sustav praksi koje imaju za svrhu koncentraciju i uzurpiranje vlasti". Takva nadideološka titoistička praksa primjenjivala je iste staljinističke represivne metode: sustavna likvidacija svih potencijalnih i postojećih političkih oporbenjaka ili neistomišljenika na unutarnjem i na vanjskom planu, djelovanje represivnog vojnog i policijskog aparata koji je institucionalizirao „masovno nasilje“, permanentnu manipulaciju i krivotvorenje povijesti i ideologije, aktivnu propagandu u službi veličanja kulta ličnosti, kontrolu društva i politički nadzor cjelokupnog pučanstva, sustavno osiromašenje određenih područja. Dakle, intencionalistička teorija koja se provlači kod eurokomunističke i socijaldemokratske europske elite koja smatra da sama „čestita“, čista“, „prvotna“ namjera marksističke komunističke ideologije nije odgovorna za sve zločine, nego izopačenje ili zastranjena primjena ideologije, u političkoj praksi ne stoji jer povijesna je činjenica da svi zločini marksističkog ili titoističkog komunizma proizlaze direktno iz ostvarivanja njegovih teoretskih odrednica koje su zagovarale uporabu legitimnog historijskog nasilja u ime uspostave diktature proletarijata. Putem navedene intencionalističke teorije ne može se argumentom „dobre namjere“ ili „zastranjivanja od prvotne biti komunizma ili u ime tzv. zasluga „antifašizma“„otkupiti“ grijeh i zločinačku bit komunizma koji je prouzročio oko 100 milijuna žrtava, jer također je povijesna činjenica da je Tito, kao i Staljin svjesno režirao počinjenje masovnih zločina radi očuvanja njegove totalitarne vlasti. Uski paralelizam i srodnost između staljinizma i titoizma povukla je povjesničarka Katrin Boeckh iz Osteuropa Instituta. Ona navodi da „politički sistemi pod Josifom Visarionovičem Staljinom u Sovjetskom Savezu i Josipom Brozom Titom u Jugoslaviji bili su po svojem shvaćanju, izražavanju i metodama vladanja u mnogim aspektima slični. Obojica su diktatorski vladali u višenacionalnim državama, oslanjali se cijelog života na instrumente propagande i terora svake vrste te učvršćivali svoju politiku na skrojenoj interpretaciji marksističke ideje o državi. 

Odnos dvojice diktatora, koji su u svojoj zemlji i vremenu ostavili pečat i nakon smrti, bio je na početku odnos učitelja i učenika, dok posljednji nije ustao i krenuo „trećim putom“ između socijalizma i kapitalizma. U Jugoslaviji za vrijeme Tita nije bilo ni stranačkog pluralizma, ni slobode mišljenja, a potencijalni  i stvarni protivnici bili su ušutkavani i fizički uklanjani. Pritom je Tito u fazi uspostave i učvršćivanja vlasti u mnogočemu slijedio Staljinov primjer. 

Na tome je Tito temeljio svoj politički uspjeh, koji je pratio dulje nego Staljina tijekom četiri desetljeća sve do njegove smrti 1980. Dakle kao u staljinizmu, središnji koncept i obilježje Titove vladavine je totalitarizam. Naime, titoizam je klasični totalitarizam koji se po sadržaju, metodologiji i konstitutivnim elementima, u ničemu ne razlikuje od staljinističkog ili nacističkog totalitarizma te kao takav odgovora definiciji totalitarizma koju je iznijela Hannah Arendt: režim koji prihvaća isključivo prevlast jedne partije koja kontrolira državu koja nastoji nadzirati društvo i pojedince u sveobuhvatnom smislu (teorija Unstate koju je iznio Franz Neumann). Kao takav, totalitarizam nije samo politički režim već i destruktivna dinamika koja se temelji na disoluciji društvenih struktura. Obitelj i religija postupno su kontrolirane te zamijenjene novim prefabriciranim političkim mitovima. Društveni identitet individuuma nestaje u korist osjećaja pripadnosti konformističkoj masi koja je odana karizmatičkom Vođi i Partiji, fenomen koji graniči sa psihotičnim fanatizmom. C.J. Friedrich i Z. Brzezinski razlikuju autoritativne i totalitarne režime, naglašavajući kako u totalitarnim sustavima svaka granica između politike društva nestaje. Oni definiraju totalitarizam (komunizam, fašizam i nacizam) pomoću šest kriterija: nametnuta ideologija, jedna partija, teror tajne policije, monopol nad medijima i sredstvima komuniciranja, monopol nad oružjem i centralizacija gospodarstva. Dakle, temeljem navedene definicije totalitarizma može se ustanoviti kako je titoistički komunistički režim bio u suštini totalitarne naravi, a ne samo autoritativan, jer sadrži u sebi sve navedene kriterije definicije totalitarizma. U takvom totalitarnom sustavu ne postoji strukturalna diferencijacija koja vlada u demokratskim sustavima, već pretežita političko-društvena hijerarhizirana stratifikacija. Također, titoizam kao i svi oblici ili škole komunizma, temelji se na načelu klasnog determinizma (teoretiziran od Nicosa Poulantzasa) koji polazi od primata klasnog sukoba kao strateškog pojma sustava u kojem jedan homogeni ideološki blok vlada i upravlja društvom. Antropolog Franz Boas iznosi tezu kako je vladajuća kultura u određenom društvu uvijek proizvod određenog konteksta, stoga je pobornik antievolucionističkog stajališta. Po njemu, društvena kultura uvijek je izraz određenog konteksta koja je oblikuje, iskonstruiranog ili organskog konteksta.  

U kontekstu Durkheimova sociološkog nauka, moglo bi se reći da je u bivšem jugoslavenskom titoističkom društvu društvena solidarnost bila isključivo mehanicističke naravi, nametnuta odozgo političkim dekretima nasuprot organske solidarnosti u demokratskim društvima u kojima svaki društveni sloj ima svoj posebni oblik vlastite samosvojnosti. Totalitarni režimi poput titoističkog razlikuju se od klasičnih autoritativnih režima s permanentnom primjenom organiziranog terora protiv sveukupnog pučanstva, a ne samo protiv političke oporbe. U tom smislu, sustavna propaganda služi kao opravdanje čistki i policijske represije. Takav totalitarizam ne podvrgava se nikakvom načelu korisnosti, što je razvidno u umnožavanju i širenju birokracije. Drugi sociolozi poput M. Webera  vide u totalitarizmu jedan „ideal-tip“, jednu apstrakciju koju je teško primijeniti u realnosti. U tom smjeru, Stephane Courtois u Crnoj knjizi komunizma dokazuje kako je komunizam utjelovljenje represivnog političkog totalitarizma, a kao najbolji primjer navodi Sovjetski Savez. Na tragu definicije H. Arendt, Raymond Aron drži da pet elemenata obilježava totalitarni režim po kojima se on razlikuje od autoritarizma, despotizma i klasične autokracije i apsolutizma: takav režim pridodaje partiji monopol političke aktivnosti, monopolistička partija prožeta je određenom ideologijom koja ima apsolutni autoritet poput službene režimske istine, država ima monopol dan sredstvima prisile i sredstvima uvjeravanja (mediji), većina gospodarskih i profesionalnih aktivnosti podvrgnuti su kontroli države, te politizacija i ideološka transfiguracija svih mogućih pogrešaka pojedinaca koje uzrokuju policijski teror i represiju. U određivanju je li neki režim totalitaran nije presudna kvantifikacija primijenjene sile, nego se takva sredstva prisile mogu primijeniti na način da totalitarizam može i upravljati umovima bez uporabe sile s propagandističkim soft sredstvima. Dakle, istaknuvši prakseološku i funkcionalističku prirodu titoizma kao totalitarnu praksu, Raymond Aron ističe: „Nacionalni komunizam maršala Tita u mnogim pogledima je istovjetan i istovrijedan kao i staljinizam. Dobro znamo da se maršal Tito protivi zapadnim demokracijama kao njegov bivši gospodar Staljin. Ne gajimo nijednu iluziju u odnosu na njegovu ličnost i na njegove namjere. Titoizam nema nikakvu doktrinalnu težinu, niti moralni autoritet. Na političkom planu, između opasnosti staljinizma i aspiracija naroda za slobodom, titoizam predstavlja nužno zlo koje treba prezirati… Dakle, titoizam nije nikada bila doktrina pa čak, vidjeli smo, ni ideologija u pravom smislu riječi te se kao totalitarna praksa nastojao opravdati ideologijom i prikriti   iskonstruiranim inovativnim doktrinama radničkog samoupravljanja ili nesvrstanosti. Činjenica je da Tito kao kominformski đak odgojen kao "profesionalni revolucionar", a ne kao ideolog, pa je razumljivo da je privilegirao praksu, taktiku i strategiju više negoli teoriju, stekavši tijekom Drugog svjetskog rata ugled kod Churchilla, koji ga je uzeo kao saveznika, iako britanski premijer nije bio naklonjen komunistima. Povijesna je činjenica da se Staljin nije okomio na Tita zbog razlike u ideologiji i interpretacije marksizma-lenjinizma, već je paranoični tiranin vidio u njemu najopasnijeg suparnika u komunističkom pokretu. Prekid sa Staljinom Tito je proveo uz potporu Zapada kako bi se oslobodio od pokroviteljstva konkurentnog srodnog tiranina te bolje i slobodno diktatorski vladao Jugoslavijom (spomenimo da je uvijek zbog svoje požude za totalnom vlašću provodio negativnu selekciju kadrova u partiji kako bi sačuvao svoj utjecaj te da nije pristao da Socijalistički savez postane alternativom Savezu komunista koji je osobno kontrolirao). Odbacivanje sovjetskog modela (barem formalno) Titu je donijelo simpatije i potporu Europe i SAD-a, dok ga je stvaranje pokreta nesvrstanih proslavilo u Trećem svijetu. Robert Jay Lifton u djelu "La reforme de la pensee et la psychologie du totalitarisme" iznosi osam kriterija za definiranje ideološkog totalitarizma: kontrola društvene sredine, mistična manipulacija (uvjetovanje društvenih ponašanja i emocionalnih obrazaca), zahtijevanje purizma, "čistoće" (svijet se dijeli na ideološko čist i nečist, manihejskoj diobi apsolutnog dobra i apsolutnog zla), kult ispovijedanja (potenciranja samokritike i personalne purifikacije), sakralna znanost (totalitarni sustav utemeljen je na sakralnoj ideološkoj nepovredivoj dogmi), kodirani jezik (prevlast izrađenih propagandističkih poruka i klišeja koji ograničavaju lingvistički okvir na ideološke slogane), doktrina iznad pojedinca, apsolutna moć nad egzistencijom i društvu. Dakle, u politološkom smislu, može se olako ustanoviti kako titoizam sadrži sve navedene elemente političkog totalitarizma te kao takav predstavlja jedan paradigmatični sustavni komunistički totalitarizam, kao što to objašnjava teorija totalitarizma (Totalitarian Theory).  Kad govorimo o titoizmu kao zasebnom totalitarizmu, trebamo imati na umu da se svaki totalitaristički sustav temelji na jednom modus operandi funkcioniranju, autolegitimaciji i reprodukciji koji se nalazi u stvaranju, promicanju i primjeni izrađenih političkih mitova. U okviru znanosti strukturalističke antropologije Claude Levi-Straussa prevladava pojam „predodžbe“, „predrasude“ koji je poslije razvio Gadamer u svom hermeneutičkom pristupu, kao čimbenik društvene integracije. Naime, za Straussa „predodžba“ - jednako onomu što je Durkheim zagovarao kao sklop osjećaja, vjerovanja, pravila, svjetonazora, značenja - predstavlja instituciju koja proizlazi iz nesvjesne prirode, kolektivni fenomen koji njegovi korisnici uglavnom ne propituju. Tako i danas titoizam i suvremeni post-titoizam u tranzicijskom razdoblju, crpi svoju snagu iz naslijeđenih nagomilanih društvenih i ideoloških predodžbi titoističke političke i društvene građe. Za Levi Straussa, koji je imao strukturalni pristup mitskom fenomenu, "elementi mitske misli su (...) na pola puta između propisa (precept) i zamisli (concept)".  Mitsko mišljenje „gradi strukturirane skupine“, gradeći „ideološke dvorce iz ostataka onoga što je nekoć bio društveni diskurs“. Na taj način današnji postmoderni titoizam predstavlja ostatak „ideološkog dvorca„ jugounitarističkog službenog diskursa. Levi Strauss nadalje iznosi: „društvene institucije opisane u mitovima mogu biti čista suprotnost stvarnim institucijama“. U svjetlu ovih zapažanja, iako tako nije mislio Levi Strauss, mišljenja sam da mitologija ima u određenim povijesnim razdobljima, kao za vrijeme komunizma, i očiglednu praktičnu ulogu jer je sažeta u službenim diskursima koji imaju za svrhu legitimaciju i održanje vladajućeg totalitarnog poretka. Titoistički mitski diskurs kao nesvjesna kategorija javnog mišljenja (korištenjem mitskih retoričkih figura kao dokumentarnog i promidžbenog izgovora) imao je za cilj održavanje političkog i društvenog status quoa u okviru dijalektičkog promidžbenog stroja Taj je promidžbeni stroj preko mistifikacijskih poruka prikazivao i legitimirao mitske institucije „bratstva i jedinstva“i „samoupravnog socijalizma“ koje su bile u suprotnosti sa stvarnim institucijama jer su bile svedene na prikladne paravane i fasade kako bi prikrile institucionalnu stvarnost titoističkog režima i njegov spiritus movens: snažni totalitarni represivni aparat utemeljen na policijskim i vojnim organima.

Kad govorimo o mitovima, ne osvrćemo se na klasične mitove stvaranja i kozmogonijske mitove koji nastaju u raznim kulturnim područjima i koji govore o podrijetlu i nastanku čovjeka, naroda, bogova, heroja kulture i civilizacija, već se referiramo na iskonstruirane političke mitove kako ih je definirao Raoul Girardet u djelu „Mythes et mythologiespolitiques“. Girardet smještava ulogu mita u evoluciji političkih ideja društava te nastoji objasniti kako nastaju politički moderni mitovi. U tom smislu on iznosi kako politički mitovi nastaju u kriznim kritičnim povijesnim trenucima i kontekstima, kada postoji kriza identiteta i razdoblja brutalnih promjena i društvenih poremećaja. Nastanak mita može se interpretirati kao znak disfunkcije društva jer u normalno doba ceremonije i klasični blagdani i zabave zadovoljavaju kolektivnu imaginarnost. Kada nastaju krize identiteta, onda se mit pojavljuje kao nužno sredstvo, jer imaginarnost i kolektivna podsvijest reagiraju protiv promjena i razočaranja (u Weberovu smislu) koje on doživljava kao agresiju. Girardet objašnjava funkcioniranje strukture mitološke konstelacije primjenom četiriju klasičnih političkih mitova: konspiracije (zavjere), spasitelja, zlatnog doba, jedinstva. Kad govorimo o titoizmu kao zasebnom političkom mitu, onda je razvidno kako je titoizam nastao u kriznim ratnim razdobljima kada je hrvatski narod bio suočen s dubokom krizom identiteta i naglim društvenim promjenama (prodor komunizma u Hrvatskoj). Promicao se sloj određenih političkih mitova te je jednostavno ustanoviti da kao takav titoizam sadrži navedene četiri mitske komponente: Tito je uvijek, posebice tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, bio prikazivan kao spasitelj naroda u Jugoslaviji u okviru procesa heroizacije koji je nositelj jedne nove političke i društvene legitimnosti. Titoizam se uvijek pozivao na prisutnost permanentne zavjere (neprestano propagandističko stigmatiziranje unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, posebice nacionalističkog hrvatskog i albanskog neprijateljstva, teorija zavjere koja podsjeća na univerzalnu konspiraciju Protokola sionskih mudraca, mit o zlatnom dobu je u titoizmu prisutan kroz promicanje teze novog socijalističkog doba blagostanja, izgradnje novog socijalističkog čovjeka, ravnopravnosti i jednakosti svih naroda i narodnosti Jugoslavije, popraćeno konstantnim prikazivanjem prošlih mračnih reakcionarnih razdoblja NDH-azije i monarhističke Jugoslavije. Mit jedinstva je također snažan u titoizmu jer se Tito uvijek predstavljao kao otac jugoslavenske nacije, tvorac bratstva i jedinstva svih naroda Jugoslavije, a unitarističko i političko partijsko centralističko jedinstvo instrumentalizirano je za prisilno restrukturiranje novih ateističkih i komunističkih temelja novog jugoslavenskog poretka.

U svjetlu nauka antropologa Radcliffe-Browna moglo bi se promatrati i raščlaniti titoizam kao zasebni psiho-sociološki, povijesni, politički fenomen s „nomoteitičko“ (prema grčkoj riječi nomos–zakon) koji se odnosi na strukturu znanstvenog tumačenja. Naime, moglo bi se razotkriti sve opće titoističke društvene, kulturne, političke zakonitosti kroz interakciju između „struktura“ i „funkcija“, pa bismo došli do spoznaje kako je cijela vertikalna partijska oligarhija titoističkog aparata bila podređena samo jednom cilju: održavanje i opstanak vladajuće totalitarne prakse i vladavine. Glede tumačenja mitske kategorije titoističkog diskursa, možemo primijeniti antropološku metodu i sintagmu Jamesa Fernandeza sažetu u metafori „igra tropa“ kao postmodernistički pristup antropologiji i fenomenu mita. (Prema Oxford English Dictionaryju riječ trop (trope) označava „govornu figuru koja se sastoji od uporabe riječi ili rečenice u drukčijem značenju od doslovnog“ koji bi obuhvatio „metaforički iskaz ljudi o sebi ili o drugima").

U tom pogledu, možemo ustanoviti da je službeni titoistički diskurs vješto primjenjivao tu semantičku i simboličnu „igru tropa“ u uporabi i promicanju poruka u drukčijem značenju od doslovnog. Posebice se to odnosi na one paradigme, verbalne floskule i retoričke figure koje je titoizam primjenjivao na vanjskom planu poput „nesvrstanosti“, „samoupravnog socijalizma“, "socijalizma s ljudskim likom“, a koje su služile kao zavodničke floskule za koketiranje sa zapadnim zemljama i SAD-om radi dobivanja financijske i političke potpore. Navedene verbalne krinke služile su za prikrivanje, na unutarnjem planu, doslovnog značenja titoističkog režima koji se svodio na totalitarni represivni aparat. Psihoanalitičari pout Borisa Cyrulnika i Maya Pagesa, identifikacijska funkcija za sve one koji herojski provode žrtvovanje i sve one koje pronalaze u njima model ponašanja, viktimološka funkcija koja je obnovljena na ideološkom planu te funkcija društvene hijerarhizacije koja u doba rata i u doba totalitarne represije potiče mase da konformistički služe zapovijedima u totalitarnom sistemu te uživaju u njihovoj podanosti totalitarnom sustavu u kojem pronalazimo elemente perverznog morala. Dakle, sve navedene funkcije pronalazimo u zločinačkoj titoističkoj mašineriji koja putem sustavne represije i žrtvovanja političkih neistomišljenika i grupacija tijekom Drugog svjetskog rata (Bleiburg) i poslije rata (progoni, Goli otok), udovoljava mitskoj kategoriji masovnog zločinačkog žrtvovanja kako bi dodatno hijerarhizirala i jačala koheziju totalitarnog jugoslavenskog sustava. Titoistička komunistička mitologizacija također je išla za tim da rekuperira u svoju korist stare hrvatske povijesne mitove poput „predziđa kršćanstva", do te mjere da je sam Tito u jednom govoru u Srbiji potkraj 1951., usporedivši Jugoslaviju s Italijom, iznio: „Kad se gleda sa strane protivnika, dakle Sovjetskog Saveza, onda je Jugoslavija, a ne Italija ta prva obrambena linija, dok su Talijani „u prvoj liniji straga“. Titoistički jugoslavenski službeni diskurs tom je izjavom želio svrstati tu zemlju na zapadnu stranu bojišnice, među demokratske zemlje.  Takav je diskurs zadovoljavao razne funkcije: identifikacijska funkcija značaja žrtvovanja, funkcija otkupljenja (žrtve plaćaju svoje dugove zato da žrtvovanje ima isplativu dimenziju". To „predziđe zapadne demokracije"  je politički nonsens - utvrđeno je da je Jugoslavija bila eksplicitno totalitarna tvorevina. Nadalje, titoistička nepobjedivost narodne armije i identitetski mit jugoslavenske političke komunističke elite vješto je i sustavno instrumentalizirao motiv junačkog, ratničkog naroda, sa 45 godina komunizma i Titove vladavine, službeni diskurs bio je krajnje militariziran i pun ratničkih retoričkih figura i ratobornih metafora, primjerice: partija je „vojska“, njezini čelnici „prvi ešalon“, svaka djelatnost je „bitka“, „opsada“, „fronta“, "rovovski rat“, "prva linija", a veličao se bastion samoupravnog socijalizma, bratstva i jedinstva i nepobjedive jugoslavenske tvrđave. S usponom politike nesvrstanih krajem 50-ih godina, titoistički režim gradi i primjenjuje alternativnu mitologiju u svrhu vanjskopolitičkih ciljeva, što ilustrira primjena floskule i metafore mosta kao paradigme Jugoslavije, zemlje izvan blokova, koja nije ni Istok, ni Zapad, ni tvrdo komunistička (po uzoru na sovjetski komunizam), ni kapitalistička (američki način), ni bogati sjever, ni siromašni jug, već istodobno zemlja kao i Europa u trećem svijetu i treći svijet u Europi, dakle most i susretište svjetova. Sredinom 80-ih titoistička oligarhija prikazuje specifični put jugoslavenskog socijalizma te kao saveznica koja u političkom i gospodarskom smislu povezuje zapadnu i istočnu Europu. Dakle, u svjetlu politološke analize te mitologije možemo ustanoviti kako titoizam funkcionira kao politički mit koji je nastojao umjetno iskonstruirati utemeljiteljski mit jugoslavenske nacije utjelovljene u liku Josipa Broza Tita, kao paradigmu konstruktivističkog mita lišenog svake povijesne-organske dimenzije i legitimiteta (koji nalikuje na nastanak titanskog Jungerova mita).

Nadalje, titoizam je primjenjivao, radi nadzora društva i otklanjanja pozornosti od realnosti i prave naravi titoističkog režima, razne lažne kozmetičke političke „mobilizatorske mitove“ kao što su radničko samoupravljanje, ravnopravnost jugoslavenskog naroda u federalnom sustavu, vanjskopolitička nesvrstanost itd., mitove koje ćemo nastojati dekonstruirati u ovoj knjizi kako bismo razotkrili njihovu stvarnu prirodu i funkciju. 

>> Mitovi i realnosti titoizma