Kršćanin sam i ne toleriram nasilje, zato sam i osudio spaljivanje hrvatske zastave

Devet mjeseci prošlo je otkako je episkop Porfirije Perić (54) postao mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim i preuzeo tu najveću, a i najznačajniju, eparhiju Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Ono što je obećao u svome inauguracijskom govoru, parafrazirajući stihove Arsena Dedića, da će se on i Zagreb voljeti javno, to se doista i dogodilo. Mitropolit Porfirije postao je sudionik svih važnih društvenih, crkvenih i političkih događanja, ali uz to i sasvim običan Zagrepčanin, kojega se može sresti u šetnji Ilicom, kako sjedi na nekoj terasi kafića u središtu Zagreba ili ležerno razgovara s kestenjarom na zagrebačkoj špici.

Oko sebe okupio je mlade, obrazovane i angažirane svećenike, koji slijede njegovu otvorenost i komunikativnost. Ukratko, moglo bi se reći da je unio jedan novi duh u zagrebačku Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno da je dodatno unaprijedio sve ono dobro što je naslijedio od svoga prethodnika mitropolita Jovana Pavlovića, koji je također bio otvoren i dijaloški raspoložen.

Ove godine Uskrs po julijanskom kalendaru, po kojemu se ravna i Srpska pravoslavna crkva, pada tjedan dana iza Uskrsa koji su proslavili katolici, koji ga slave po gregorijanskom kalendaru. I upravo je Uskrs bio povod za razgovor s mitropolitom Porfirijem, kako bi se osvrnuo na svojih prvih devet mjeseci u Zagrebu.

:: Kako biste rezimirali to vrijeme?

Htio ili ne htio, morao samo odmah krenuti u maticu života, prije svega Pravoslavne crkve i mog vjernog naroda. Istodobno, nastojao sam osnažiti stara prijateljstva s katoličkim biskupima i stvoriti nova, kao i steći prijatelje među predstavnicima drugih vjerskih zajednica: židovima, muslimanima, starokatolicima, protestantima...

Ne osuđujemo čovjeka, nego njegov grijeh. Čovjeka potičemo na pokajanje.

:: S državom i političarima?

Potrebno je bilo upoznati se i ponuditi suradnički odnos predstavnicima državnih institucija. I u toj domeni sam zadovoljan. Svi, do kojih to stoji, pokazali su razumijevanje, dobru volju i uvažavanje potreba SPC-a i njezinih vjernika. Nadam se da neće proći previše vremena da ta dobra volja i razumijevanje dođe i do onih koji životne probleme rješavaju u našim parohijama, u gradovima i selima, gde Srbi žive ili odakle su izbjegli.

:: Koji su to problemi?

Oni su dobro poznati: teškoće pri zapošljavanju preostalih Srba, nepostojanje uvjeta za izbjeglice, problem isplate mirovina, devastirani hramovi, rješavanje problema elementarnih uvjeta života kao što je infrastruktura... Problem povremenog stvaranja atmosfere straha među, realno, vrlo senzibiliziranim preostalim srpskim stanovništvom, zatim, upotrebe ćirilice... Dakle, realno, osjećanja su pomiješana. Stari i novi prijatelji, i to ne samo među dužnosnicima, nego i u svakodnevnom životu, s jedne strane, a značajni problemi Crkve i naroda s druge.

:: Koje ste poteze povukli unutar Mitropolije zagrebačko-ljubljanske?

Ne mislim da sve počinje od mene. Trudim se u svome radu, prije svega, slijediti dobre primjere svojih prethodnika kao i sveukupno iskustvo predanja Crkve. Za sada, najviše promatram i slušam, upoznajem, a za konkretne poteze, ako bude potrebno, ima vremena.

:: Povremeno prošećete središtem Zagreba, kako ljudi reagiraju na vas, budući da ste u dugoj crnoj mantiji...?

Već pri samom dolasku ohrabrila me činjenica da dolazim u glavni grad u kojem se sreću različite kulture. Zagrepčani su nositelji urbanog, kozmopolitskog duha. Stoga sam bez dvoumljenja, već u pristupnoj besjedi, dogradio Arsenove stihove i rekao da ćemo se „Zagreb i ja voljeti javno", a ne tajno, jer svesrdno želim da naše obitelji budu najbliži prijatelji. U mantiji, na trgu i ulici sam kada god mogu. Mnogi dobri ljudi to pozdravljaju i neskriveno pokazuju blagonaklonost.

:: Poznato je da ste u manastiru u Kovilju okupljali oko sebe mlade, intelektualce, umjetnike...

Početkom devedesetih, kada se obnavljalo koviljsko bratstvo, u vrijeme duhovne i egzistencijalne krize, po blagoslovu vladike bačkog Irineja, moj subrat episkop dalmatinski gospodin Fotije i moja malenkost, ustrojavamo manastir po ugledu na manastire na Svetoj Gori. To su stroga pravila života, duga bogosluženja, drevno bizantijsko pojanje... Jedan od autentičnijih načina kršćanskog života. I mi, monasi, bili smo mladi, a bili smo upoznati s tijekovima suvremene umjetnosti: rock'n'roll, suvremeno slikarstvo, teatar, umjetnost uopće... Neki od nas su u manastir došli iz New Yorka, Atene, Moskve, Pariza, Australije... Kao srednjovjekovni manastir, Kovilj je najbliži manastir Beogradu i Novom Sadu. I ništa prirodnije da umjetničke duše, žedne Boga živoga, dođu u manastir. Kovilj je bio duhovno skrovište od meteža koji je vladao. Zajedno smo otkrivali tajnu pobožnosti, jedni drugima obogaćivali duhovni život. Danas sam s mnogima od njih blizak prijatelj. Njihova podrška ovdje u Zagrebu ne izostaje. Mnogi mi dolaze u goste i ovdje provode po nekoliko dana sa mnom.

Pomažemo narkomanima

:: Kako je s tom vrstom kontakata sada u Zagrebu?

Upravo spomenuti beogradski prijatelji, pisci, redatelji, glumci, glazbenici, slikari koji dolaze iz Beograda, upoznaju me s divnim ljudima, svojim kolegama iz svijeta zagrebačke kulture. Već sam stekao neka zanimljiva poznanstva i imao priliku razmijeniti misli, prije svega, o bitnim egzistencijalnim i duhovnim temama koje su vječne i univerzalne, i koje ne ovise o mjestu i vremenu, nego se tiču svakoga čovjeka bez obzira kojem narodu, vjeri, klasi, rasi, spolu pripadao.

:: Također, bili ste posvećeni radu s ovisnicima, a sada?

Poznato je da smo mi u manastiru Kovilju prvi u Srbiji uspješno organizirali terapijske zajednice za liječenje narkomana. Još uvijek, koliko je moguće, s distance, duhovno nadzirem i podržavam taj projekat. Volio bih, što za sada nije moguće, da dugogodišnje iskustvo, koje sam stekao vezano uz tu problematiku, primijenim i na svom novom položaju.

Kad god mogu u mantiji šetam zagrebačkim ulicama i trgovima i mnogi ljudi to pozdravljaju

:: Bavili ste se sektama. Ima li ih u Hrvatskoj i kakva su sada iskustva?

Prije svega, apsolutno poštujem slobodu svakog čovjeka da bira sebi duhovni kontekst. Pri tom, nije nepoznato da na ogromnom suvremenom tržištu religija postoje velike manipulacije pojedinaca i destruktivnih grupa. Zadatak je Crkve, kao i drugih državnih institucija, da manipulacije onim što je najsuptilnije i najsvetije u čovjeku, a to je potreba za Bogom, prepoznaju i javnost obavijeste o tome. U mnogim zemljama Europske unije danas pri njihovim vladama postoje ministarske i interministarske komisije koje se bave tom temom. Za sada se po tom pitanju nisam stigao bolje upoznati sa situacijom u Hrvatskoj.

Svećenik mora iscjeljivati

:: Svi vas doživljavaju kao otvorenu i tolerantnu osobu?

To je kompliment koji, u neku ruku, prija. Ali, mislim da u rječniku kršćana riječ tolerantan ne izražava potpuno našu vjeru. Krist naprosto nije bio tolerantan. On je, prije svega, volio. Volio je sve ljude. Ako sam samo tolerantan, znači, podnosim nekako i one koji nisu moje vjere ili mi nisu po volji po nekoj drugoj osnovi. Mene su moji duhovnci, vladika Irinej, svetogorski starci i pojedini svećenici u Srbiji i Grčkoj, učili evanđelju, učili su me da volim sve ljude, bez razlike. Zaista, nastojim tako živjeti, tako učim monahe, studente, svećenike, vjernike... Da je drugačije, ne bih se osjećao živim!

:: Također, pozitivno je odjeknuo nedavno vaš glas nakon paljenja hrvatske zastave i ratnih huškanja?

Odgovor je sličan: ako sam kršćanin, ne mogu tolerirati nasilje, a kamoli ga otvoreno ili prikriveno promovirati. Svećenik mora iscjeljivati, liječiti uzroke nasilja, pomoći prije svega žrtvama nasilja, ali i onima koji su protagonisti. Ne osuđujemo čovjeka, nego njegov grijeh. Čovjeka potičemo na pokajanje.

>>Protiv ćirilice su oni koji imaju kratkotrajne ciljeve i zloupotrebljuju bol

'Paljenje zastave nekršćanski je čin!'