“Raduje me da i na hrvatskoj i na srpskoj strani postoje ljudi koji grade mostove između naših naroda, kao što me rastužuju oni koji potiču netrpeljivost i mržnju. Mržnja i netrpeljivost ne smiju nas pokolebati, nego potaknuti da još više njegujemo ljubav Kristovu i prema ovim drugima jer samo ljubav ima šansu doprijeti i do najkamenijeg srca. A, mržnja je najteža onome koji je nosi”, kaže na početku razgovora mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (Perić).
Tek ste nakon tjedan dana reagirali na govor mržnje da u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu stoluju četnički vikari?
Zahvaljujući medijima bio sam uvjeren da me je Hrvatska dovoljno upoznala i da takva apsurdna tvrdnja neće biti prihvaćena u javnosti. Pogotovo što se od trenutka izricanja zlonamjernih optužbi moj inbox počeo puniti stotinama prijateljskih izjava podrške ljudi iz Zagreba i Hrvatske. No kada se ta medijska zloupotreba nastavila širiti internetom, osjetio sam potrebu spriječiti dalju manipulaciju senzibilnim ljudskim dušama koje netko, iz meni nepoznatih razloga, želi uloviti u mrežu zla i mržnje.
Opet vas se optužuje za pjevanje četničkih pjesama, tj. stječe se dojam da su pjevane u Zagrebu?
O tome sam više puta govorio. To nije bilo ni u Zagrebu, ni u Beogradu, nego prije više godina u Chicagu, za posjeta Srbima koji tamo žive. To su, većinom, uključujući i svećenike, potomci političke emigracije, treća generacija. I po tome su naši narodi slični. Pjesmu sa snimke tad sam prvi put čuo i pjevao je slušajući druge. U jednom trenutku sam prestao pjevati, ne misleći o tome da to može doći do javnosti, nego zato što ona nema nikakve veze s mojim stavovima i dugogodišnjim djelovanjem.
Izrazili ste žaljenje zbog toga?
Žalim što sam nehotice povrijedio nečije osjećaje, a možda, zbog medijske halabuke, nekoga i razočarao. S druge strane, kad sam prvi put u medijima izrekao svoj stav o ovoj čikaškoj epizodi, ekstremisti u Srbiji su me napali da nisam domoljub, gotovo da sam izdajnik. Imam potrebu reći da se gnušam i osuđujem svako nasilje i svaki zločin, bez obzira pod kojom uniformom, kapom i značkom su činjeni i koje vjere ili nacionalnosti su bile žrtve. Znam da ni ovo neće biti po volji mnogima i u Srbiji i u Hrvatskoj.
Istodobno pozivate na Evanđelje i dijalog?
Da, dijalog zasnovan na Evanđelju nije nešto što nam zadnje ostaje, nego je to početna i završna pozicija, smisao života: dijalogom otkrivati ljepotu lika Božjeg u drugome, čak i u onom koji misli i želi vam ne biti prijateljem, nego neprijateljem. Neki u Srbiji, koji ne poznaju dovoljno Hrvatsku i Hrvate, a zapravo su opterećeni predrasudama uvjetovanim povijesnim naslijeđem, kažu mi da sam utopist i da želim ostvariti nemoguće. Ako su u pravu, onda biram biti utopist. Isto tako znam da ono što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće!
Kako se osjećate u Zagrebu i imate li problema u poslu?
Događaji, poput ovih prethodnih, stalno nas vraćaju u poziciju postkonfliktnog društva, kojemu je primarna osobina unutarnja podijeljenost. U takvim okolnostima, kod manjinskih zajednica prag osjetljivosti na pojave netolerantnosti jako je nizak. Ali, nazovimo stvari pravim imenom, ako netko kaže da će iz crkve izaći netko tko će nasrnuti na život vas i vaše djece i započeti krvavi pir, to nije intolerancija, nije ni verbalna provokacija, to je otvoreni poziv na ugrožavanje fizičkog opstanka onih koji se u toj crkvi mole. To su „problemi u poslu“ s kojima se suočavamo ja i moji svećenici. Osobno, pak, nemam nikakvih problema.
Patrijarh je izjavio da Srbi strahuju ići u svoju crkvu u središtu Zagreba?
Neki se Srbi plaše izraziti svoj vjerski i nacionalni identitet. Pojedini mi šapatom na ulici ili u trgovini kažu: I ja sam naša ili vaša. Je li to opravdano ili nije? Uvjeren sam da je mnogo više onih koji žele da u Hrvatskoj svi žive slobodno, bez straha. Nije mi poznato da takvih pojava ima još negdje u Europi. Na potezu su političke elite.
Ali vas se često vidi u gradu?
Ponekad, kad je lijepo vrijeme i kad imam goste, izađem s njima u neki od kafića ili restorana u centru grada.
K tome, liturgija se prati na videozidu s Cvjetnog trga?
Hvala Bogu, u ovakvim prilikama do sada zaista nije bilo problema.
Ima problema s huliganima iz škole preko puta pravoslavne gimnazije?
Mladi nisu problem, nego žrtve. Ako im se ne pomogne, oni će uskoro biti problem za sve, ne samo za učenike, točnije, učenice srpske gimnazije jer njih daleko više maltretiraju.
Bili ste u Srbiji na čelu Vijeća za telekomunikacije, biste li vi zabranili rad Z1?
Sretan sam što je vaše pitanje hipotetičko. Odgovor je potvrdan.
U javnost su izašla pisma patrijarha papi Franji o kanonizaciji kardinala Stepinca. Kakav je vaš stav?
Moja želja je da u dijalogu o onome što jedna strana drži kontroverznim, upitnim ili negativnim, a druga strana ne drži, bolje upoznamo jedni druge. Na kraju, odluku donosi Katolička crkva i Vatikan.
Jeste li vi u toj komisiji ili niste?
Prije nekoliko tjedana patrijarh me imenovao članom te komisije.
Kako smiriti tenzije koje su poprilične u posljednje vrijeme?
Neću biti među prvih stotinu ako kažem da „narcizme malih razlika“ potenciraju oni koji od toga imaju korist. Ta Freudova teorija nije nigdje vjerodostojnije potvrđena u praksi nego u odnosima između Srba i Hrvata. Postoji samo jedan odgovor: potrebno je da se snažno čuje glas kršćanske ljubavi. Papa Franjo u tom je pogledu uzor.
>> Porfirije o spornoj snimci: Kao gost nisam bio u prilici da utječem na sve okolnosti
Odgovori ovog svećenika neuspio su pokušaj opravdanja sebe i istovremeno osuđivanje onoga koji ga je prozvao. Na snimci na youtube vidi se da pjeva pjesmu zajedno s drugim svećenicima. Ne može mi nitko tvrditi da nije znao o kojoj se pjesmi radi, prvo zato što je ona svim Srbima dobro poznata, drugo zato što se vidi da pjeva, što znači da zna riječi. Zašto je bio u takvom društvu, očigledno četnički nastrojenom? Je li rekao nešto tim drugim svećenicima kad je čuo što pjevaju? Je li otišao nakon pjevanja? On bi zabranio rad Z1, a ja ponovno postavljam pitanje koje sam već nekoliko puta postavio: Da se na nekoj snimci na youtube vidi kardinala Bozanića kako u nekom društvu pjeva neku ustašku pjesmu u kojoj veliča ubojice i ubijanje i da neki novinar na to prvo više puta uzalud upozorava, pa na kraju svoje upozorenje formulira drastičnije, u obliku satiričke verbalne karikature s ciljem konačnog privlačenja pozornosti na snimku, i da mu nakon toga bude na tri dana oduzeta koncesija a istovremeno ama baš nitko ni da se osvrne na onu snimku, bi li tada Porfirije smatrao da je to ispravno? I bi li prihvatio objašnjenje Bozanića da se, eto, "našao tamo i pjevao slušajući druge"? Mislim da je svima jasno da to ne bi bilo tako i da bi svekolika "javnost" kod nas cijelu priču dočekala "na nož" i digla kuku i motiku na Bozanića i onoga tko je kaznio novinara koji je na snimku upozorio. To pak znači da imamo dvostruke kriterije, što nije u redu i na što cijelo vrijeme ljudi upozoravaju. Što se samog Juriča i onoga što je rekao tiče, riječ je o SATIRI. Satiri kakve su i karikature Charlie Hebdo, samo puno blažoj satiri od one kakve taj list prakticira. Satira služi za to da se na provokativan način ukaže na nešto, i ona se nekome sviđa a nekome ne, ali NIKOME u civiliziranom, demokratskom društvu ne pada na pamet zabraniti je i kažnjavati novinare zbog nje. Nije riječ o govoru mržnje, riječ je o SATIRI kojom se Jurič poslužio da privuče pozirnost na problem na koji je više puta uzalud ukazivao. A oni koji su Z1 oduzeli koncesiju zbog te satire jednaki su teroristima koji su upali u urede Charlie Hebdo i pucali po novinarima. I jednima i drugima cilj je bio ušutkati, začepiti usta novinarima. To je nedopustivo! I tražimo ispriku Mirjane Rakić te njezinu hitnu smjenu!