Staro je pravilo da iz obećanja nastaju dugovi, a iz dugova – obećanja. Šestogodišnja recesija mnoge je hrvatske građane gurnula u stanje gdje svojim vjerovnicima nisu u stanju ponuditi ništa drugo osim obećanja, i to lažnih. Stoga bi se najavljena Vladina masovna amnestija sitnih dužnika mogla pokazati jednom od najvažnijih mjera koju je Kukuriku koalicija u svoje tri godine mandata donijela.
Evidentno je da bi takvim modelom velik broj građana mogao biti izvučen iz dugotrajne blokade te ponovno vraćen na kolosijek osobne financijske održivosti. Efekti takve mjere mogli bi biti snažan generator dugoočekivanog oporavka domaće potrošnje – inače Ahilove pete nacionalne ekonomije – koju Vlada sada pokušava probuditi i smanjivanjem poreznog jarma na dohodak.
Dakle, radi se o mjeri koja je korisna, razumna, potencijalno uspješna, ali i – to treba reći – suštinski nepravedna. Osim što je otpis dugova u konačnici loša poruka za sve one koji su svoje račune uredno plaćali, iskustva u legalizaciji bespravne gradnje i predstečajnim nagodbama pokazuju da ovakva ad hoc rješenja često otvaraju i mogućnost za pojedinačne zloporabe. Ipak, za pomicanje s mrtve točke ekonomske stagnacije možda je i to isplativa cijena.
>> 'U oprost dugova ne ulaze oni koji igraju nepošteno'
>> Država naplatila 771 milijun kuna, na listi srama 82.408 imena
Nikako mi nije jasno; ako se oprost dugova odnosi na najsiromašnije, na one bez posla, bez prihoda, s vrlo malim prihodima i sl. KAKO netko očekuje da ti ljudi neće ući u nove dugove. Govorimo - pretpostavljam - o dugovima zbog nužde, o dugovima za obveze koje se nedaju izbjeći, a ne dugovima za neke stvari bez kojih se može živjeti kao npr. automobil ili mobitel. Kako će nekome biti lakše, kako će lakše podmirivati svoje obveze, ako nema prihod ili je on mali i neredovit?? O čemu se tu radi?