Mladi, a bankrotirali: Naš je život u rukama suca do 2015. godine

Dugova ću se riješiti pa sa 28 godina život početi iznova. Vjerojatno i prije, ako mi ih država oprosti. Skupo plaćam pogreške neiskustva, a osobni sam bankrot prihvatio da bih se izvukao iz dužničkog ropstva – objašnjava mi Denis Arnaut na osunčanoj terasi kafića. Lovim njegov pogled nade sve češće usmjeren ka nedalekoj zgradi na čijem pročelju piše – Okrožno sodišče v Kopru.

Ma kakvo posuđivanje!

– Moj život je od listopada u rukama sudskog skrbnika, stečajnog mi upravitelja. I bit će, po rješenju suda, do listopada 2015. Bez njega ne mogu raspolagati ni novcem ni imovinom. Eto, nedavno sam htio platiti jednu staru kaznu od 1200 eura. Posudio sam novce i kanio pojednostaviti postupak smanjenja moga prijavljenog duga od oko 12.000 eura. No, odmah je sudac obaviješten o tom pokušaju i pozvao me, podsjetivši da sam u – stečaju, da samo on može raspolagati mojim novcem i odrediti što ću platiti.

Taj 23-godišnjak nije ponajbolji statistički uzorak onih tisuću i nešto Slovenaca čiji je život ‘u stečaju’, kako bismo mogli slikovito nazvati njihov pokušaj da osobnim bankrotom riješe svoje financijske probleme, što im je omogućio zakon iz listopada 2008. Jer, statistički uzori su uglavnom Slovenci s obiteljima koji se još srame svoje rastrošnosti i dugova, neotplaćenih stanova i neplaćenih automobila, iako su njihova imena i pojedinosti bankrota internetom obznanjeni. Rekao je to i jedan od autora slovenskog zakona o osobnom bankrotu, sveučilišni profesor Šime Ivanjko, odgovarajući na pitanje zašto se stečaji fizičkih osoba još ne broje u tisućama. A potvrdilo se u višednevnim pokušajima da nađem sugovornika, koji će svojim primjerom ukazati Hrvatima prednosti i mane takvoga zakona koji bi u nas mogao oživjeti s početkom iduće godine. Jer, procjenjuje se da u Hrvatskoj ima više od 10.000, možda i 15.000 osoba koje bi se na taj način mogle riješiti velikih dugova. Dakle, Denis nema ni suprugu ni djecu, ni nekretnine ni pokretnine, nije dizao kredite, nije karticama plaćao po prodajnim centrima ni na zajam ljetovao u inozemstvu. Osmijeh nade na njegovu licu govori da je potisnuo sram što državi duguje za – kazne. Prometne i sudske.

Nije stigao učiti

– Jedna po jedna, nakupile se. Rekao sam – “dosta”, ali prekasno. Njima se priključila odšteta za prekinuto školovanje. Traži je Zavod za zapošljavanje koji je financirao moju dokvalifikaciju. Radio sam, najčešće kao zaštitar, nije bilo vremena za učenje, ali sam na kraju ostao i bez posla. Na internetu sam doznao za mogućnost osobnog stečaja. Pola godine od prijave trajale su pripreme. U tom razdoblju sud je utvrdio koliko kome dugujem, plan otplate, moje imovinsko stanje, mogućnosti zaposlenja i vraćanja duga. Izjavio sam da ne mogu platiti ni oko 3900 eura troškova vođenja moga stečaja. U prosincu doneseno je rješenje kojim mi se dodjeljuje besplatna pravna pomoć – objasnio je Denis Arnaut.

Tako će država Slovenija iz proračuna suda zahvatiti malo manje od 4000 eura da bi pokušala naplatiti od Denisa 12.000 eura. Na njegov jedini bankovni račun, kojim raspolaže isključivo skrbnik, do sada je ‘leglo’ samo 400 eura. Od imovine imao je samo garažirani Golf u neispravnom stanju. Sud mu je odobrio prodaju. Priznaje mi, ali ne i sucu, dobio je za auto 1200 eura. Osamsto mu je trebalo za preživljavanje. Jer, prihoda nema, posla nema, živi s majkom od njezinih 150 eura mirovine.

U beznađu nezaposlenosti Denis se nada oprostu svih dugova, dok pomalo ‘koketira’ s novim zakonom. Hoće li ga muka preživljavanja odvesti u rad na crno, nove prekršaje i kazne i vratiti u dužničko ropstvo?

Da bi netko zatražio osobni bankrot, dovoljno je da dulje od dva mjeseca duguje više od 2000 eura, a Ermin Budimlić, 25-godišnjak iz Izole, taj uvjet ispunjava već dugo. U minusu je oko 25.000 eura. Radio je u nekoliko tvornica, i on je povremeno bio zaštitar, a onda ostao bez posla. Ima suprugu, nezaposlenu, i dvomjesečno dijete. Žive u ženinu stanu.

Zaboravite nasljedstvo

– Upravo sam vidio rješenje da će država iz sudskog proračuna platiti 3977 eura troškova moga stečajnoga postupka. On će uskoro započeti, pola godine nakon što sam ga zatražio. Do tada, tri mjeseca već ne mogu raspolagati novcem i imovinom, sve je preuzela sutkinja Marija Beus. Ustvari, ni nemam imovinu, nezaposleni sam građevinski tehničar, pa nema čime raspolagati. Posao tražim – veli Ermin Budimlić u stečaju.

Sa suprugom nema zajedničku imovinu. Naslijedi li štogod, to ne može odbiti ni prenijeti na drugoga, pa će vrijednost ući u stečajnu masu. Zaposli li se, 560 eura, koliko je slovenski minimalac, zajamčeno mu je od svake plaće za životne troškove, kao i socijalna davanja ili naknada sa zavoda za zapošljavanje. Pozajmljivati novac, dizati kredite, ugovarati pretplatnički odnos za telefon i slično ne može. Može samo ono što mu skrbnica Beus, odnosno sud, odobri._ Bio sam na stranputici, kršio zakon, pa su uslijedile i kazne. Naprimjer, posudio sam motor osobi koja je izazvala prometnu nesreću. Ozlijeđen je bio policajac, a šteta velika. Nisam priznao tko je vozio, pa je sve to prouzročilo najveći dio mojih dugovanja. No, sad to skupo plaćam, nažalost ne novcem nego teškim preživljavanjem, ali se nadam da će mi osobni stečaj otvoriti vrata novih mogućnosti – kaže Ermin, ne skrivajući nadu u oprost barem dijela dugova.

Kao i mnogi građani u Hrvatskoj, koji iščekuju donošenja takva zakona u nas i proviruju preko šengenske ograde u slovensko, njemačko ili austrijsko dvorište, očekuje da će se lagano osloboditi obveza. No, takav zakon ipak donosi mnoga ograničenja u budućem ponašanju.

Dvije godine kušnje

Javno se daje na znanje od Općinskog suda da je dužnik u privatnom bankrotu, pa ga se može provjeriti. Uspije li faza primjerenog ponašanja, može uslijediti i oslobađanje od dugova, najranije nakon dvije godine stečaja. Ono se može uskratiti ako dužnik počini kazneno djelo, laže o svom gospodarskom i financijskom stanju, ako troši novac i time umanjuje svoju imovinu, povrijedi obvezu davanja informacija o svom statusu...