Nema toliko istinski multikulturalnog grada poput New Yorka, u kojem se, prema nekim procjenama, govori oko 800 jezika, a čak 36 posto od ukupno 8,4 milijuna stanovnika čine imigranti prve generacije. Prema popisu stanovništva iz 2010. godine, u gradu ima oko 27 tisuća Hrvata, od potomaka davnih ekonomskih emigranata s početka 18. stoljeća do mladih koji su u ovoj svjetskoj metropoli relativno nedavno odlučili pronaći izlaz iz hrvatskog poslijeratnog beznađa.
Vozeći se N-vlakom prema Astoriji u Queensu, brzo mi postaje jasno zašto se o tom kvartu nerijetko govori kao o "maloj Jugoslaviji". Preko puta mene sjedi mladi otac koji preko Skypea naglas razgovara s obitelji koja ga, teško je prečuti, čeka negdje na jugu Srbije.
Američki san ne dolazi sam
Pri dnu vagona sredovječna žena napola spava, nagonski stišćući torbu s koje visi privjesak s likom – profesora Baltazara! Na zadnjoj stanici čeka me Vanja, prijateljica s fakulteta koja se s petogodišnjim sinom nedavno preselila u New York. Njezin otac ovdje ima uglednu građevinsku tvrtku, no trideset godina života u Americi naučilo ga je da ništa nije besplatno. U skladu s tom filozofijom, Vanji je ponudio mogućnost da u njegovoj tvrtki sama zaradi za nastavak školovanja zbog kojeg je i došla u SAD.
– Ujutro vozim maloga u vrtić, u uredu napravim najviše što mogu, zatim se 45 minuta vozim do faksa, a popodne se vraćam u ured ili odmah odem po sina, s kojim provedem kasno popodne i navečer mrtvi padamo u krevet. Znam da je to najbolje za oboje i zato ustrajem, no jako sam usamljena, jer ovdje su prijateljstva postala luksuz, a ja sam uvijek bila izrazito društvena osoba – kaže mi Vanja, priznajući da joj jako nedostaju opuštena popodneva na zagrebačkim kavama. Njezin rođak Juraj kasnije će mi reći da u Vanji prepoznaje vlastitu identitetsku krizu koju je proživljavao kad se prije šest godina doselio u New York.
– Cijela naša generacija odgojena je u uvjerenju da će se mama i tata uvijek brinuti za nas, a jednom kad umru naslijedit ćemo njihov stan, u idealnim uvjetima dva, pa jednog prodati i nastaviti živjeti od tog novca. Tako sam i ja iz svoje razmažene pozicije jedinca koji živi s roditeljima završio srednju školu, nisam ni upisao faks, nego sam tu i tamo radio neke bezvezne poslove za koje nisam bio motiviran jer su mi donosili mizernu dobit i zapravo sam samo životario – kaže mi Juraj.
Jedini način da se doseli u New York bio je da upiše fakultet, na kojem je cijelu prvu godinu proveo u samosažaljenju i čežnji za osjećajem sigurnosti na koji se u Zagrebu naviknuo.
– Sve se promijenilo kad sam upoznao djevojku iz Dominikanske Republike koja je bila na dekanovoj listi, istaknuta među najuspješnijim studentima na našem fakultetu. Odjednom sam osjetio ogromnu potrebu da dokažem kako i ja to mogu. Uspio sam već dogodine, iako sam uz školovanje radio po četrdeset sati tjedno. Prihvatio sam da ovdje nema lagodnog studentskog života. Nekoć mi je "špica" bila na tulumima, a sad mi je vrhunac vikenda mogućnost da odspavam osam sati u komadu. Naravno da i dalje volim izlaziti, ali to mi nije cilj života. Cilj mi je zaraditi za svoj budući život, možda si priuštiti kuću, imati dobru mirovinu – odlučan je Juraj.
Svaki novi uspjeh davao mu je, kaže, više samopouzdanja, svaki ispunjeni cilj donosio je veće ambicije. Trenutačno zarađuje više nego što bi u Hrvatskoj mogao i zamisliti, a opet ističe da je tek na početku i zanima ga koliko daleko u karijeri može otići.
– Ima ljudi koji tu dođu i krenu od nule pa uspiju. Ima onih kojima su vrata širom otvorena, ali svejedno se podvijena repa vrate kući. Famozni američki san ne dolazi sam od sebe, moraš prihvatiti izazov i pošteno se namučiti, no činjenica je da mogućnosti kakve ovdje postoje u Hrvatskoj nema, ili ih bar ja nisam uspio prepoznati – naglašava Juraj.
Iako se u Queensu, prema službenim podacima, govori 138 jezika, u Astoriji se južnoslavenski jezici i kulture susreću na svakom uglu, pa me nimalo ne čudi što tog popodneva na meniju terase na kojoj sjedimo pronalazim ćevape, pljeskavice, kobasice...
Taj ugostiteljski objekt zapravo je kontejner na Astoria waterfrontu, teretnim dokovima čija se skladišta u zadnjih godinu-dvije pretvaraju u umjetničke ateljee i uredske prostore, baš kao što se ulice tog nekoć radničkog kvarta sve više pune veganskim barovima, hipsterskim buticima i drugim simptomima gentrifikacije koja je nakon Manhattana već pošteno izjela susjedni Brooklyn.
Tu upoznajem Josipa, mladića koji baš taj dan slavi dvije godine otkako je kao 19-godišnjak iz Zatona kraj Zadra sam došao u Ameriku.
– Gledajući svoje prijatelje koji su završili škole, neki i fakultete, shvatio sam da u Hrvatskoj nema budućnosti. Čim sam maturirao upisao sam poslovnu administraciju na gradskom koledžu u New Yorku, a odmah potom pronašao sam i posao kako bih se mogao uzdržavati. Ogromna je prednost što je moj otac Mirko prije povratka u Hrvatsku ovdje profesionalno igrao nogomet, pa sam preko njega od djetinjstva imao američko državljanstvo. Dakle nije bilo nikakvih administrativnih prepreka da pokušam živjeti u SAD-u. Dan mi sada izgleda tako da se ustanem oko 6, odem na posao na kojem često odradim po dvije smjene, ili produžim u školu u kojoj sam od 19 do 22 sata, pa se vratim kući. Socijalni život nije na nekoj razini, ali od početka sam znao da tu idem raditi, a ne tulumariti – kaže mi Josip, ističući da si već sad bez ičije pomoći može priuštiti fakultet, stan i auto, a jednog dana mašta i o vlastitom biznisu.
Hrvatska mu nedostaje, no vratio bi se, kaže, tek u mirovini. Voli život u Astoriji jer je okružen našim ljudima, druži se s Hrvatima, ali i Srbima, Bosancima, pojede burek, ode na misu u hrvatsku crkvu...
– Kad na ulici možeš čuti naš jezik, a u trgovini kupiti bajadere i vegetu, kuća i prijatelji djeluju manje daleko. Prednosti kvarta su i odlična povezanost s gradom, a kvaliteta života bolja je nego na prenapučenom Manhattanu – objašnjava mi Josip, dodajući da hrvatska zajednica u Astoriji nije toliko povezana poput, recimo, talijanske i židovske zajednice u New Yorku.
Među najboljim radnicima
– Pojedinci će ti uvijek pomoći, primjerice priliku za prvi posao ovdje mi je dao jedan naš čovjek, no to je bila njegova osobna gesta, a ne zasluga neke zajednice imigranata. Pa i ja bih kada bih imao vlastiti biznis radije zaposlio nekoga iz svoje zemlje. Ali to je samo prva stuba, ako ne radiš dobro, ništa te ne može spasiti jer se ovdje ne tolerira nemar. U ove dvije godine vidio sam puno mladih koji su htjeli početi neki novi život u Americi, pa su nakon šest mjeseci pobjegli glavom bez obzira jer su shvatili da će se godinama mučiti kako bi ostvarili svoje snove. Razlika je jedino u tome što je ovdje više prilika da se ti snovi zaista i ostvare – kaže moj sugovornik, koji u tvrtki u kojoj radi, reći će mi njegovi kolege kasnije, slovi za jednog od najvrednijih zaposlenika koje su imali. Ništa mu, kažu, nije teško i uvijek tvrdi da ima vremena pomoći drugima, čak i ako ga objektivno nema.
O teškoćama rada daleko od doma mnogo znaju Elvira i Gordana koje rade u ćevabdžinici "Sarajevo", jednom od najpoznatijih centara okupljanja ljudi iz svih krajeva bivše države.
Mladolika Elvira tu radi već 13 godina, a njezina kolegica Gordana doselila se prije mjesec dana i još se navikava na život daleko od doma.
– Kad sam kretala na put, obitelj mi je dala kutijicu s lijepim porukama koje čitam kad mi je teško. No većinu vremena jednostavno moraš zaključati emocije, koncentrirati se i raditi. Zbog toga smo tu. A ja se, za razliku od drugih, namjeravam vratiti – kaže mi Gordana, pripremajući ćevape koje, upozorava natpis na zidu, odnedavno poslužuju u "original sarajevskom somunu". Pitam ih kako ide posao, na što Elvira govori da im se zbog tradicije i kvalitete mušterije uvijek vraćaju, no prošla su vremena blagostanja u kojima se red za bosanske delicije subotom protezao niz ulicu.
– Mnogi Amerikanci mislili su da će Obama donijeti velike promjene, no činjenica je da se u vrijeme Busha živjelo bolje. Cijene u Astoriji su jako skočile, ljudi više nemaju novca na bacanje kao nekad – kaže mi, dodajući da u blizini postoji još nekoliko restorana koje drže naši ljudi, no svi se sada susreću s istim problemima.
O skoku cijena u Astoriji, ali i cijelom New Yorku, govorio mi je i vozač privatne taksi mreže Uber koji me jedne večeri vozio kući. Po naglasku je prepoznao odakle sam, pa odmah zapodjenuo razgovor. Iz Beograda je, doselio se prije pet godina, a ovo mu je tek prvi tjedan rada preko Ubera. Prošao je sve četvrti New Yorka, no sada i sam živi u Astoriji. Priča mi kako se u zadnje tri godine strašno osjeti skok cijena, pogotovo cijena nekretnina, pa stan koji bi u Astoriji donedavno koštao tisuću dolara sada košta dvije, dok se, recimo, trosobni stan s druge strane obale, na mahnattanskom Upper East Sideu, prije par godina plaćao oko dvije tisuće, a sada košta pet tisuća dolara mjesečno.
– Plaće su ostale iste, a cijene dižu novi imigranti s novim kapitalom koji ulazi na tržište. Astoria ima metro, uredne parkove i svu potrebnu infrastrukturu, a istodobno nije prenapučena. Stopa kriminala je mala. Lovci na nekretnine već kupuju sve što se može kupiti jer je sigurno da će cijene tu još jedno vrijeme rasti. I ja se nadam da ću uskoro kupiti kuću, jer budem li oklijevao neću si je više moći priuštiti – kaže mi vozač Vlado, koji uz taksiranje ima i dnevni posao u jednom računovodstvenom uredu. No dijete je malo, drugo je na putu i ubacio je u petu brzinu kako bi obitelji osigurao sve što je potrebno.
Ponovno dvije Hrvatske
Osim problema nekretnina, u New Yorku je, kao i u cijeloj Americi, velik problem cijena kvalitetnog zdravstvenog osiguranja, a od cijena privatnih škola koje se nada priuštiti svom sinu, i Vanji i meni vrti se u glavi.
– Sve što su ti dečki rekli stoji, ako želiš zaraditi SAD je mjesto na kojem trebaš biti. Samo računaj da su osim prihoda i troškovi ogromni, a najveća cijena je privatni život. Da bi popričao s prijateljem, moraš se najaviti tri tjedna ranije, kao da zakazuješ termin kod liječnika. Više se družim s ljudima preko Skypea nego uživo. No s druge strane, profesori koje sam ovdje upoznala otvorili su mi sasvim nove horizonte, pa zbog ulaganja u američki fakultet ni najmanje ne žalim – kaže mi Vanja, koja usprkos velikoj nostalgiji uopće nije pratila, primjerice, posjet Kolinde Grabar-Kitarović New Yorku ili neke druge događaje koji su okupili dio starije generacije imigranata. Većina mojih sugovornika nije ni znala da nam je predsjednica u gradu.
– Kad tu provedeš jedno vrijeme, mnoge stvari dobiju novu perspektivu. Iz nje mi je malo smiješno vidjeti drugu generaciju imigranata, naše vršnjake koji jedva govore jezik, a naučili su ponavljati "Bog i Hrvati". Meni je nacionalizma dosta – kaže mi Juraj, potvrđujući da u Astoriji, baš kao i u Zagrebu, postoje dvije različite, svjetonazorski oprečne Hrvatske.
Kad mi moj uposleni "novinar" u VL napisao ovakvu nebulozu sa ovim naslovom ja bi mu dala otkaz iste sekunde bez razmišljanja a potrudila bi se da se više nikada ne bavi novinarstvom ...tako da ne sramoti novinarsku struku...