Objavljujemo izvatke iz knjige ministra Hasanbegovića: Djeda mu je likvidirao komunistički režim

Ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović ozbiljan je i plodan povjesničar koji je napisao dvije vrlo opsežne, značajne i hvaljene knjige.

Dok se seciraju njegovi “rani radovi” koje je za studentskih dana objavljivao u proustaškom časopisu “Nezavisna Država Hrvatska” – koji je uređivao Srećko Pšeničnik, zet i sljedbenik ustaškog poglavnika Ante Pavelića – njegove knjige uglavnom su ostale izvan medijskog interesa.

Možda i zato što u njima nema kontroverznih stavova i interpretacija recentne hrvatske povijesti koji bi mogli poslužiti u kampanji rušenja ministra Hasanbegovića. Za čitatelje u Hrvatskoj posebno je zanimljiva podeblja (ima 623 stranice), dobro opremljena knjiga “Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. Doba utemeljenja”. Riječ je o knjizi koja je nastala kao dopunjeni Hasanbegovićev magistarski rad koji je obranio 2005. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pred povjerenstvom u kojemu su bili dr. Ivo Goldstein, dr. Marijan Maticka i dr. Husnija Kamberović.

Jučerašnji – uništen – svijet

U uvodnoj pripomeni Hasanbegović ističe da je građu za povijest muslimana u Zagrebu započeo prikupljati još kao student potaknut u prvom redu zanimanjem za neke aspekte vlastite obiteljske povijesti. Po uzoru na austro-židovskog pisca Stefana Zweiga koji je u svom poznatom djelu “Jučerašnji svijet” pisao o svijetu i ljudima koji su nestalu u ratnom vihoru Prvog svjetskog rata, Hasanbegović je napisao knjigu o bivšem, propalom svijetu muslimanske zajednice u Zagrebu koju je komunistička vlast 1945. godine gotovo uništila.

– Ovo je također knjiga o jučerašnjem svijetu, staroj i prvoj muslimanskoj zajednici u Zagrebu, najmlađem izdanku zagrebačkog građanskog društva potopljenog 1945. godine u valu komunističkog revolucionarnog nasilja i odmazde – objašnjava Hasanbegović. U tom smislu, nastavlja, pojmovi stara i prva muslimanska zajednica potenciraju i povijesni diskontinuitet te ističu potrebu stanovitog razlikovanja od pojma nove, suvremene muslimanske zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj koja je u znatnoj mjeri rezultat kasnijih migracija, a čiji se identitet oblikovao poslije prevrata 1945. godine u bitno drugačijim ideološkim, društvenim, kulturnim i političko-nacionalnim okolnostima.

Neprekinutost i postojanost zagrebačkog islamskog vjerskog života te određen broj obitelji iz stare zajednice, naglašava Hasanbegović, koje su do danas očuvale svoju muslimansku fizionomiju, spona su između ta dva razdoblja i temelj autohtonosti nove zajednice.

Hasanbegović je imao težak zadatak jer je morao paziti da ga ne obuzmu i paraliziraju emocije s obzirom na to da u knjizi nije pisao samo o usponu i propadanju prve muslimanske zajednice u Zagrebu nego i o svojoj obitelji, o svom djedu Sabriji Prohiću, bogatom trgovcu, kojeg je komunistički režim likvidirao nakon preuzimanja vlasti.

Hasanbegović je susprezao emocije i uglavnom zadržao distanciju, ali se kroz ovu ozbiljnu znanstvenu knjigu svejedno provlače i emocije. Iza suhih činjenica i pedantnog znanstvenog izričaja nazire se melankolija koja se, valjda, javlja kod svih pisaca kada pišu o prošlom vremenu ili o nekoj zajednici koje više nema ili je zbog surovih povijesnih događaja svedena na ostatke ostataka. Možda je usporedba pretjerana, ali slična se tuga može osjetiti i kod turskog nobelovca Orhana Pamuka u knjizi eseja o njegovu rodnom gradu Istanbulu.

“Prva muslimanska zajednica” u Zagrebu, kako je Hasanbegović naziva, doživjela je najveći procvat i afirmaciju za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske i Ante Pavelića. Muslimani su u NDH bili na najistaknutijim pozicijama u vladi i društvu, stvarala se društvena elita koja je ne samo da je bila prihvaćena nego je na neki način bila protežirana. Na jednoj strani uspon zajednice kojoj ustaški režim tepa kao cvijeću hrvatskog naroda, a na drugoj strani rasni zakoni i progon nearijevskog stanovništva.

– U činjenici da su pokraj rata ipak postojale povoljne okolnosti za razvitak muslimanske zajednice u Zagrebu, koja je proživljavala demografski i općedruštveni rast, sadržan je cjelokupni paradoks povijesne situacije. Iste vlasti koje su, usporedo s razbuktavanjem građanskog rata i protudržavne pobune, u početku provodile nesmiljeni progon politički, etnički, vjerski ili rasno nepoćudnih dijelova stanovništva, svojim različitim filomuslimanskim postupcima objektivno su pridonosile nastanku povoljnog društvenog okruženja za razvitak i napredovanje zagrebačke muslimanske zajednice te jačanje njezinih ustanova – tvrdi Hasanbegović koji je pišući knjigu morao “plesati na žici” s koje se vrlo lako pada u povijesnu klopku.

Dok su muslimani doživljavali svoj uspon u Zagrebu i tadašnjoj NDH, njihovi susjedi Srbi, Židovi, Romi i svi drugi protivnici režima bili su izloženi progonima i pogromima. Hasanbegović istražuje povijest muslimana pa nekome može zasmetati što piše o gotovo mirnodopskim prilikama u Zagrebu, relativno bogatom kulturnom i društvenom životu koji je kulminirao otvaranjem zagrebačke džamije u centru grada.

Uvijek ima onih koji objektivno pisanje o tom aspektu života u NDH shvaćaju kao nekritičko veličanje režima Ante Pavelića. Iako je najzanimljiviji dio knjige koji govori o Paveliću i NDH, Hasanbegović daje opširan prikaza povijesti muslimana u Zagrebu i Hrvatskoj.

Prije nego što je Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu, rijetke su komunikacije s muslimanima koje u tadašnjoj banskoj Hrvatskoj nazivaju Turcima. Kada je nakon 1878. BiH praktično postala dio Austro-Ugarske, započinje intenzivnija komunikacija pa i doseljavanje muslimana u Zagreb. Hasanbegović piše da gotovo u cijelom austrougarskom razdoblju muslimani u Zagrebu imaju tek položaj privremeno nastanjenih stranih državljana jer su tadašnje vlasti dobivanje neke vrste državljanstva uvjetovale pripadnošću jednom od zakonom priznatih vjera među koje islam nije bio uvršten sve do 1916. godine.

Najznačajnija muslimanska skupina u Zagrebu do 1918. godine bili su studenti koji su upoznali i prihvatili pravaški nauk Ante Starčevića.

– Općenito, boravak u Zagrebu prvih muslimana iz BiH krajem 19. i početkom 20. stoljeća u književnom, kulturnom i političkom smislu usko je povezan s Antom Starčevićem i Strankom prava. Starčevićev nacionalizam oslobođen svih konfesionalnih natruha, doktrinarno oporbenjaštvo i objektivan odnos prema islamu magnetski su privlačili prvi postosmanski bosanski muslimanski naraštaj, zaokupljen idealom harmonizacije islamske tradicije i glavnih tekovina europske modernosti – piše Hasanbegović koji i sam, kada je riječ o političkim idejama, prihvaća starčevićanstvo.

Prvi miješani brakovi

Muslimane je privlačilo starčevićanstvo jer se njegova politička doktrina nije temeljila na katoličkom ekskluzivitetu.

Nakon formiranja Kraljevine Jugoslavije komunikacija muslimana sa Zagrebom i Hrvatskom postaje intenzivnija. Studenti dolaze u sve većem broju, razvija se i intenzivira trgovina, a Zagreb kao razvijeno industrijske središte postaje sve privlačniji i običnim radnicima. No u to vrijeme uglavnom dolaze muškarci, a ne cijele obitelji pa se tada i počinju sklapati i prvi mješoviti brakovi.

Iako su prijelazi s kršćanstva na islam i danas izuzetno rijetki u Hrvatskoj, prvi takav prijelaz dogodio se 1922. godine.

Hasanbegović navodi da je prvi prijelaznik na islam u Zagrebu bio izvjesni Milovoj Malić rođen u Imotskom u katoličkoj obitelji. Uzeo je muslimansko ime Mirza Abdurahman. On je poslije u Parizu diplomirao arapski, perzijski i turski jezik. Veći dio života proveo je proučavajući islamske tragove u Španjolskoj.

Pojedinci su i višekratno mijenjali vjeru, poput zagrebačkog sveučilišnog profesora Frana Ilešića, rođenjem katolika, zatim muslimana, a od 1925. godine pravoslavca. Neki su prelazili na islam zbog pragmatičnih razloga, da bi mogli ozakoniti neku vezu u koju su stupili nakon rastave.

>>Kulturnjaci 2016. traže sastanak s premijerom kako bi mu uručili potpise i izložili svoje argumente za smjenu Hasanbegovića