Finale hrvatskih predsjedničkih izbora pokazalo je posvemašnju nesposobnost dviju glavnih stranaka. Zar SDP nema nijednog boljeg kandidata od uvijek zlovoljnog bivšeg premijera, čiji je mandat zapamćen po velikom ničemu i na kojemu je jedina promjena od silaska s vlasti uočljiva i uznapredovala podbuhlost? I zar HDZ nema boljeg kandidata od ženice koja se više brine za štikle, struk i frizuru nego za svoj politički sadržaj?
Nevjerojatno je da se stoljeće i pol borbe za radnička prava, barikada, štrajkova i crvenih zastava svelo na salonskog ljevičara koji je s faksa skliznuo u državnu službu, a odatle za stol u restoranu. Nevjerojatno je i da su se stoljeća borbe za hrvatsku državu, od Starčevića i Radića do Domovinskog rata, svela na karijernu diplomatkinju s umecima za kosu. Isticanje takva dva kandidata, jednaka po svojoj bezveznosti i bezličnosti, slika je stranaka koje reprezentiraju, a koje su iz sebe izbacile svakoga tko nešto znači, tko bi nešto mogao i tko bi nešto znao.
Uspon političara bez svojstava moguć je samo u mlačnoj i amorfnoj okolini, u ozračju hrvatskih stranaka koje pogoduju anemičnosti, beskarakternosti i neproduktivnosti. Milanovićevo geslo „Predsjednik s karakterom“ ovdje ne koristi, ako „karakter“ shvatimo u staroj hrvatskoj zamjeni za tu riječ: „značaj“. Karakter ne određuje naša moć da druge iritiramo, nego koliko smo za druge značajni, a značajni smo samo toliko koliko za druge radimo. Budući da ni Milanović ni Grabar-Kitarović nikad u životu nisu ništa radili, pa ni napravili, svu će nadu u zadnjem tjednu izbora položiti u svoju sposobnost govora, da riječima uvjere glasače.
No mi znamo sve o njima, znamo što su i kako govorili, i znamo kakve sve strahote znaju izreći – od montipajtonovskog Milanovićeva tješenja poplavljenih u Gunji do predsjedničine neukusne izjave da su poginuli u ratu sretni što su život izgubili za ovakvu državu. I predsjednički kandidat i predsjednička kandidatkinja imaju marketinške stručnjake koji im mogu napisati najbolje govore, slogane i replike, a imaju i PR savjetnike koji će im zacijelo reći da govore što manje jer je tako veća vjerojatnost da ne bubnu neki kretenizam – ali sve to ne može donijeti ništa nova. Takva dva stara i olinjala predsjednička kandidata izdanci su starih i olinjalih stranaka, sasvim prikladnih za staro i olinjalo društvo kakvo je hrvatsko.
Prosječna dob je u Hrvatskoj 43,5 godina, što znači da smo jedna od najstarijih nacija u Europi. Stariji od 65 godina ovdje je svaki peti stanovnik, a mladih je i djece sve manje. Nakon što su prošla mnoga desetljeća u kojima nismo htjeli rađati djecu – u ime napretka i individualiteta – sada su došle olovne godine kada mladi bježe iz zemlje u ime opstanka i standarda. Republika Hrvatska u svom kratkom postojanju izgubila je stotine tisuća stanovnika, bilo zato što se nisu rodili, bilo zato što od rada ovdje nisu mogli živjeti. Hrvatska postaje stara, a to se ne vidi samo po tome što je nemoguće dobiti servisera ili što u šoping-centrima kronično nedostaje blagajnika, nego što postajemo stari i u duhu. Stari ljudi ne spremaju se za budućnost, nego žive u prošlosti, a baš je takva bila i predsjednička kampanja, u kojoj se raspravljalo o mitovima umjesto da se otvori neka perspektiva.
Stari se drže poznatoga, neskloni su novotarijama, zaziru od promjena. I izbor kandidata i njihove kampanje točno su odraz starosti našeg društva. Dok se sindikati upinju vratiti dob za umirovljenje sa 67 na 65 godina, američka burza rada objavila je statističke podatke iz kojih se vidi da već sada tamo radi svaki peti stanovnik koji je u dobi za mirovinu, a da će do 2026. u Americi biti zaposleno čak 40% starijih od 65 godina.
Ma koga izabrali na predsjedničkim izborima, Kolindu ili Zorana, takva će biti situacija i u Hrvatskoj: ona će biti još starija, još nepokretnija, još drhtavija, još senilnija. Ironija je da sve ovo pišem dok čitav svijet obilježava rođenje božanskog Djeteta. Bogočovjek, čiji je rođendan Božić, nikada nije posve odrastao. Nije imao ni zaposlenja ni stana, odbacivao je državne i vjerske strukture, a o sebi je uvijek govorio kao o Sinu. Budući da je i sam bio Dijete, ljutio se na one koji su djecu tjerali od njega. Dapače, svoje je sljedbenike upozoravao da moraju postati poput djece da uđu u njegovo Kraljevstvo. Koliko je volio djecu, toliko je bio nepovjerljiv prema starcima. Dobronamjernog bradatog Nikodema upozorio je da se mora nanovo roditi. Jednom sljedbeniku nije dao ni da pokopa oca: „Neka mrtvi pokapaju mrtve!“ Svaka okoštalost išla mu je na živce. Okupljenima je tumačio da nije nitko tako blesav da razdere novu tkaninu pa da njome krpa staru odjeću i da se novo vino mora ulijevati u nove mješine. A mi baš radimo obratno. Novu tkaninu paramo i krpamo prastare uniforme, već stoput izjedene od moljaca.
Mladost žrtvujemo starosti i šaljemo je u Irsku i Njemačku, a ovdje se tučemo da bismo dali glas senilcima. Novo vino uporno ulijevamo u mješine starih stranaka, samo da bismo bespomoćno gledali kako iz njih, kroz stotinu rupa, curi na pod. Cijeli svijet postaje star – stariji od 65 godina 2050. činit će 17% svjetske populacije – a mi smo mu avangarda. Lijevi kandidat, kojemu je lijeva jedino noga na koju svaki dan ustane, i kandidatkinja konzervativnih glasača, koja vjeruje u internetske oglase da možete od kuće zaraditi 8000 eura – između njih je svaki izbor nemoguć, a zapravo i nepotreban. Treba naći nove mješine za novo vino.
Video: Mrsić za Večernji TV: Aktiviranje Brkića potvrđuje da Plenković ne kontrolira HDZ
Pa da, nama treba zemlja koja kmetove tjera na rađanje i koja zabranjuje odlazak preko granica. Onda bi sve bilo super. Crkva bi i dalje uzimala pare a nacionalne stranke bi uživale brojeći vlastitaq krvna zrnce. To je nekad bilo moguće ali danas...pogubili ste se kamikaze u 21. stoljeću.