Prošlo je i više od desetljeća otkako je Ministarstvo turizma vodila žena. Članica Račanove Vlade Pave Župan Rusković spadala je tada u omiljenije ministre, a turizma se nije odrekla ni nakon ministarske karijere. Nedavno je na zagrebačkom Tourfilm festivalu dobila nagradu za životno djelo “Promocija turizma – stil života”.
Vrijedi li ona jednom ministar, uvijek ministar?
Da, i sama se čudim. Ljudi me prepoznaju. Čak mi se i dosta mladih obraća. Komentari su pozitivni, nikad nisam čula nešto ružno, a od svega mi je najzanimljivije to koliko kod nas ljudi ipak prate što se u turizmu događa.
Što kažete o svojim nasljednicima, jesu li dorasli zadatku?
Ne bih o imenima, ali jedno želim reći. Ne znam za druge resore, ali ministar turizma mora biti čovjek iz turističke struke. Mnogi misle da je turizam jednostavan; gost dođe u hotel, prespava i to je to. Stvar je složenija i na čelu tog ministarstva nema mjesta za političare. Ja nisam bila član stranke i to u Vladi Ivice Račana nije smetalo. Naši prijedlozi išli su na sjednice Vlade u regularnim postupcima, sve je dobro funkcioniralo i bez stranačkog uplitanja. A što se tiče mojih nasljednika, sada se svatko tu može naći i prepoznati.
Koliko se turizam promijenio u odnosu na vrijeme kad ste vi bili ministrica turizma? Sviđa li vam se smjer u kojem ide?
Sada je sve drukčije. U vrijeme kad sam bila ministrica za Hrvatsku se znalo kao za poratnu zemlju, po vijestima iz Haaga i slično. Svi moji susreti u inozemstvu počinjali su s tim da je Hrvatska prekrasna, s velikim turističkim potencijalima, ali da ima ratnu hipoteku. Tada smo se još borili da promijenimo percepciju i uvjerimo ljude da je kod nas sigurno. Sada nam gosti gotovo dolaze i sami od sebe... Mislila sam da je ratom, kao jedina pozitivna stvar, zaustavljen trend masovnog turizma. Nažalost, ovo što se sad događa gore je nego prije rata...
Vaš Dubrovnik jedan je od gradova koji se, kako se u špici na trenutke čini, suočava s prekomjernim brojem gostiju. Je li gostiju stvarno previše ili je to ipak ponajprije stvar slabe pripreme i organizacije domaćina?
Nije samo Dubrovnik u problemu. Svim našim primorskim gradovima, uskih uličica i malih trgova, masovnost kakvu smo viđali ovo ljeto posljednje je što im treba. Sad, je li to do slabe pripreme domaćina? Pa oni bi u svakom slučaju prvo morali znati što žele. Većina se, nažalost, još nije odredila oko toga. Ili ne znaju što hoće ili žele sve: i mlade i obiteljske goste i treću dob... A to ne ide skupa i turizam im se onda jednostavno događa. Na kraju budu zatečeni brojkama, pokaže se i da je infrastruktura nedostatna i eto problema. Bojim se da, kad bismo sad pitali većinu gradova na našoj obali koliko planiraju turista dogodine, ne bismo dobili odgovor. Umjesto da se unaprijed promišlja i planira. To, istina, podrazumijeva ozbiljne analize postojećeg stanja i prihvatnih kapaciteta te studije o budućem razvoju. No, na osnovi svega onda se lako izvede i koje su optimalne brojke. U totalu gledano, 16 milijuna turista godišnje ne bi bilo previše kad bi se to bolje rasporedilo od početka do kraja godine, a ne u četiri mjeseca. Time nisu zadovoljni ni gosti. Pogotovo oni u hotelima visoke kategorije. Puno je nelogičnosti u našem turizmu. Promoviramo se kao “Full of Life”, pozivamo mlade i struktura se uistinu mijenja u njihovu korist, a gradimo hotele najviše kategorije u kojima ti mladi sigurno ne odsjedaju...
I prije ste bili kritični prema party-turizmu, prozvali ste mlade Australce i zbog toga čak bili izgubili poslovni aranžman s gradskom vlašću u Dubrovniku...
Nisam protiv mladih turista. Destinacije koje se tako odrede, poput Zrća, također mogu odlično raditi. Ali, ne može se miješati, da tako kažem, discogoste i odmorišni turizam. Što se tiče slučaja s australskim turistima, mogu vam reći da sam na kraju dobila priznanje i od Australaca. Jedan njihov veliki dnevni list radio je anketu s nekoliko tisuća ispitanika. Više od 90 posto ocijenilo je da svojom kritikom neprimjerenog ponašanja raskalašene australske mlađarije nisam pogriješila.
Davno ste govorili o promjenama koje turizam čekaju zbog klimatskih promjena i o potrebi da se “sunce-more odmor” nadogradi dodatnim sadržajima. Smatrate li da se u proteklom desetljeću moglo napraviti više?
Moglo je da se mjestima upravlja, odnosno da se s jednog mjesta inicira što je najbolje za cijelu destinaciju. Umjesto toga prelamaju se razni interesi; hotelskih kuća, lokalne uprave, politike, ugostitelja... pa kao rezultat nerijetko imamo improvizaciju. Naš turizam vapi za destinacijskim menedžment-kompanijama u kojima bi stručni ljudi rukovodili turizmom. Kad bi se naše turističke zajednice u mjestima ekipirale, one bi bile najbliže toj ulozi...
Neki priželjkuju da se masovnost zamijeni elitnim turizmom, koliko je to realno?
Ne u globalu, za cijelu zemlju, ali realno je na razini destinacija. S tim da ni u Dubrovniku još nemamo takvu ponudu. Imamo vrhunske hotele, ali kad gost iziđe i prošeće se Stradunom pa vidi mlade kako spavaju na ulici, više se neće vratiti. I, što je još gore, neće lijepo ni govoriti o tome kako mu je bilo u Hrvatskoj. Uspješan turizam je kombinacija, a destinacije se pojedinačno moraju odrediti kakve goste žele i u tom smislu se specijalizirati. Masovnost pak znači da gost često nema priliku doživjeti ljepotu zbog koje je došao. Pamtim razgovor s jednom stranom turističkom radnicom koja je u Dubrovniku bila ljeti 30-ak puta. Tek kad je došla zimi, kako je rekla, istinski je uživala i doživjela ljepote Dubrovnika.
Imamo li uistinu previše privatnog smještaja?
Bojim se da imamo. Dobro je da ljudi mogu zaraditi, ali mora biti i netko tko promišlja što je najbolje za cijelu destinaciju. Sedamdesetih godina iznajmljivanjem se mogao baviti samo onaj koji tu i živi. Sad se time bave i oni koji žive izvan Hrvatske. Dok mi to osvijestimo, na tržištu su tisuće novih apartmana. Problem, po običaju, vidimo tek kad iskoči pred nas.
Dobili ste nagradu “Promocija turizma – stil života’, koliko ste u turizmu danas?
Aktivna sam kao konzultantica, ali drago mi je pomoći i savjetom bez ikakve obveze. Pratim što se događa, mnoge mi stvari smetaju i nekad samoj sebi kažem; ma pusti, ali ne ide...