'Negdje se mora umrijeti, ali bolje u Siriji nego u čamcu'

Više od 70% imigranata koji su proteklih tjedana preplavili Balkan i Europu su Sirijci koji su pobjegli od ratnih strahota tražeći siguran život u nekim zemljama članicama EU. Iako se krvavom ratu u Siriji ne nazire kraj, mnogo je i onih koji ne žele napustiti svoja ognjišta i pod svaku cijenu žele ostati unatoč opasnostima s kojima se svakodnevno susreću. Kako kažu, to je njihova domovina kojoj neće okrenuti leđa i branit će je svojim životima. Razgovarali smo sa Sirijcima različitih vjeroispovijesti, s Kurdima, sunitima i alavitima. Svi su odlučni u obrani Sirije od svjetske zavjere i terorističke organizacije Islamske države.

Pripadnik kurdske jedinice narodne obrane YPG, 33-godišnji Farman Sheik Muss iz Kobanea kaže da je cijeli Kobane zavijen u crno zbog pogibije trogodišnjeg Aylana Kurdija čija je slika šokirala cijeli svijet.

– Eto, jeste li vidjeli koja tragedija! Oni su bježali od rata, ali nisu došli do cilja. Sudbina smrti svakog će čovjeka zadesiti gdje god bio – tužnim glasom započeo je svoju priču Farman koji sjedinicama YPG-a priključio u početku ratnih sukoba u Siriji i bio jedan od branitelja Kobanea, koji je bio u okruženju i izložen napadima terorističke skupine Islamske države koja je pod svaku cijenu željela ući u taj grad.

– Nije nam bilo lako obraniti Kobane, jer bili smo u okruženju sa svih strana. Naša odlučnost i domoljubnost odigrala je glavnu ulogu i najvažniji je segment u borbi. Mnogo žrtava smo dali i još smo ih spremni dati jer dobro znamo da nemamo drugu domovinu. Sirija nam je jedina domovina i moramo je braniti – govori Farman ističući kako unatoč tome što je imao priliku napustiti Siriju i otići u Njemačku, jer mu je tamo bratić, nikada na to nije ni pomislio.

– Kamo da odem? Pa Sirija je moja domovina i tu mi je sve što imam. Da sve to ostavim i odem tko zna kamo? Gdje će mi biti bolje nego u mojoj kući, makar bila napola srušena. Vidite kako žive i što proživljavaju oni koji su napustili Siriju?! Tu sam rođen, tu živim i ostat ću tu živjeti i tu ću i umrijeti. Bolje umrijeti od neprijateljskog metka braneći svoju domovinu, kuću i narod, nego da me more izbaci na nekoj plaži daleko od rodne grude ili da me pojedu ribe. Davno mi je jedan filozof rekao: „Svi ćemo mi umrijeti, ali na različite načine." Ja vjerujem u sudbinu, gdje mi je zapisano, tu ću i umrijeti, a od smrti ne mogu pobjeći – govori Farman naglašavajući da će ostati služiti domovini dokle god to bude potrebno.

Farmanovo mišljenje dijeli i 60-godišnji Muhamed Hamu, Kurd iz grada Afrina na sjeveru Sirije, na glavnoj prometnici prema Alepu.

– Iako sam star, odlučio sam ostati i braniti svoju kuću. Mnogo je mojih prijatelja i poznanika otišlo iz grada, ali ja na to i ne pomišljam. Kakav bih ja bio muškarac da ostavim svoju kuću i pobjegnem, a znam da su gradovi Afrin i Kobane dali najviše žena boraca u obrani zemlje – govori Muhamed kojeg ne brine što se grad nalazi u poluokruženju, s jedne strane Nusra Front a s druge ISIL.

– Da sad odemo mi koji smo još u gradu i da jednostavno pustimo te teroriste da uđu naš grad, u naše kuće? To ne dolazi u obzir. Prije nego što uđu u moju kuću, morat će me ubiti – energično govori Muhamed ističući kako njegov život nije ništa vredniji od života žena ratnica koje su postale sinonim grada Afrin.a Poznato je da zahvaljujući glavnoj zapovjednici kurdskih snaga u Kobaneu, Mayssi Abdo, taj grad nije pao u ruke terorista ISIL-a. Nakon velike pobjede u Kobaneu, Mayssa je dobila ratni nadimak Narin Afrin, prema svom rodnom gradu Afrinu. Također, mlada kurdska ratnica Dilar Gencxemis, poznata pod ratnim imenom Arin Mirkan, 5. listopada raznijela se nedaleko od Kobanea te ubila dvadesetak terorista ISIL-a.

Padaju granate, ginu civili

– Afrin je postao grad mučenika i heroja. U njemu žive samo heroji i nikada ga nećemo napustiti ili predati. Borit ćemo se do zadnjeg metka – ustrajan je Muhamed.

Uz Alep, u sirijskom ratu najviše je stradala provincija Homs koja je izuzetno strateški važna. Naime, ona povezuje Alep s Latakijom na Mediteranu i glavnim gradom Damaskom. U provinciji Homs najviše su stradali kršćani i od 50 tisuća koliko ih je ondje živjelo prije rata, danas ih ima samo oko tisuću. Mnogo je Sirijaca napustilo tu provinciju zbog žestokih sukoba koji istim intenzitetom traju već četiri godine. Sirijski novinar Fadi Said (35) cijelo to vrijeme ostao je u gradu Homsu i izvještavao sa svih ratišta u provinciji. Iako je imao priliku uz pomoć organizacije Novinari bez granica napustiti Siriju i otići na siguran i dobro plaćen posao u London, odlučio je ostati unatoč opasnosti i minimalnoj zaradi od 100 dolara mjesečno koja mu nije dovoljna da preživi.

– Ovdje sam i ne razmišljam o odlasku iako mi je život ugrožen i kad nisam na ratištu. Svakodnevno granate padaju i ubijaju civile. Da vam ne pričam o autobombama koje teroristi svakodnevno aktiviraju. Ako preživite noć, ujutro odete od kuće opet se pitajući hoćete li se živi vratiti – govori Fadi napominjući da je prije dvije godine jedva ostao živ.

– U svibnju 2013. godine, za vrijeme čišćenja grada Qusaira od terorista, blizu zračne luke, teroristi su pucali na našu ekipu. Moja kolegica i prijateljica, novinarka Jara Abas ubijena je a ja sam bio ranjen i jedva sam ostao živ. Iako sam bio na liječenju u Libanonu i mogao otići kamo sam htio, ipak sam se vratio u rodni kraj. Jer, Sirija se ne brani samo puškom nego i pisanjem i slikanjem, kuhanjem, jednom riječju življenjem u Siriji. Moral vojnika raste kad ima stanovnika i ljudi, kad imaju koga braniti. Zato je izuzetno važno da pučanstvo ostane – istaknuo je Fadi napomenuvši kako je grad Palmira u ruke terorista pao upravo zato što je stanovništvo iz njega otišlo.

– Bio sam u Palmiri samo tjedan dana prije njezina pada. Moral vojnika bio je jako nizak. Ljudi su svaki dan odlazili i napuštali kuće. Vojnici su ostali sami. Rijetki su oni koji su ostali s vojnicima. Palmira je postala grad duhova. Stanovništvo ga je napustilo iako za to nije bilo tolike potrebe i teroristi su ušetali u potpuno prazan grad i uništili njihove kuće ali i cijelu sirijsku povijest. Većina njih iskoristila je situaciju krenuvši na zapad. Palmira se mogla obraniti. Gotovo svi vojno sposobni, koji su mogli nositi puške i braniti svoje kuće, napustili su grad i danas ih vidim na TV-u kako leže po europskim parkovima i mole za milost da ih se primi – ogorčeno govori Fadi ističući kako je za pad Palmire, ali i ostalih sirijskih gradova, isključivo krivo njihovo stanovništvo koje je otišlo u potrazi za boljim životom.

Ako kojim slučajem rat i dođe do nas, neću bježati nego ću u ruke uzeti pušku i braniti svoje, jer ne dam nikome ono što godinama stvaram

– U samom gradu Homsu ima više od milijun izbjeglica i unatoč vrlo teškoj situaciji u kojoj se nalaze ipak odbijaju otići. Žene i djeca žive u šatorima, u parkovima, u ruševinama kuća, a muškarci su u ruke uzeli puške i pridružili se sirijskoj narodnoj obrani – kazao je Fadi ističući kako ga boli srce kad vidi što proživljavaju njegovi sunarodnjaci na putu prema zapadnoj Europi.

– Strašni nam prizori i slike dolaze sa Sredozemlja koje je postalo masovna grobnica sirijskog naroda. Najviše me boli šutnja arapskih kraljeva i vladara i njihovo prebacivanje krivnje na Zapad. Tko je kriv za sirijsku tragediju osim tih velikih humanista, arapskih vladara? Tko ne želi da se rat zaustavi? Tko financira te teroriste? Jedino oni! Ako se brinu za sirijski narod koji živi pod "diktaturom Bashara Al-Assada" neka otvore svoje granice i puste te jadne ljude. Bog će ih kazniti za sve zlo koje su učinili Siriji i sirijskom narodu – ogorčeno govori Fadi ističući kako je rođen u Homsu i kako će u njemu i umrijeti.

Vjerski karakter sukoba

Iako je sirijsko priobalje, s većinskim alavitskim stanovništvom, još daleko od rata i život tamo normalno funkcionira, štoviše, dolaze i brojni turisti iz Libanona i arapskih zemalja, mnogi stanovnici toga kraja iskoristili su priliku i zbog navodne ratne ugroženosti krenuli prema zapadu Europe. Salum Ali (45), turistički djelatnik iz Latakije, tvrdi da nema potrebe da ljudi odlaze iz toga grada jer je potpuno siguran.

– Ne razumijem ljude koji odlaze. Kamo i zbog čega? Više riskiraju život na putu prema zapadnoj Europi na kojm mnogi i izgube život nego što bi riskirali da ostanu ovdje. Sirijska obala je potpuno mirna i ove je godine turistička sezona bila kao nikada do sada. Ja ću ostati tu bez obzira na sve. Ako kojim slučajem rat i dođe do nas, neću bježati nego ću u ruke uzeti pušku i braniti svoje, jer ne dam nikome ono što godinama stvaram – govori Salum naglašavajući da ne razumije mlade, vojno sposobne, koji napuštaju Siriju.

– Brojni mladići iz našega kraja otišli su na ratišta diljem Sirije i mnogo ih je poginulo, stoga ne razumijem mlade koji odlaze umjesto da se bore za svoje kuće. Ne želim ulaziti u političke podjele unutar Sirije, ali pred nama je jedan od najopasnijih neprijatelja, ISIL, koji prijeti svim Sirijcima bez obzira na političko i vjersko opredjeljenje. Ja sam se prijavio kao dragovoljac odmah na početku rata i ratovao sam protiv tog zla na fronti u Alepu, Homsu i Qusairu gdje sam bio i ranjen i izgubio brata. Zbog pogibije mog brata, otpustili su me iz vojske jer sam ostao jedini muškarac u obitelji. No to ne znači da jednog dana opet neću uzeti pušku u ruke – istaknuo je Salum odlučan braniti svoj dom.

Krvavi ratni sukobi u Siriji imaju i vjerski karakter. Iako se do prije četiri godine nije postavljalo pitanje vjere niti porijekla, danas biti zaljubljen u nekoga tko pripada drugoj vjeri je zločin i izdaja. Taj krvavi rat prekinuo je snove o vjenčanju i zajedničkom životu sirijskom Romeu i Juliji iz Damaska, 24-godišnjem Abdullahu Wahbeu, sunitu, i 22-godišnjoj Fatemah Mohammed, alavitkinji, koji su svoju ljubav započeli još u osnovnoj školi. Iako su Abdullah i Fatemah od početka imali blagoslov svojih roditelja za vjenčanje koje je već bilo dogovoreno, sada su im roditelji postali najveća prepreka. Naime, ne samo da je vjenčanje odgođeno nego im roditelji i brane da se viđaju a kamoli vjenčaju. Njihova ljubav ugrozila im je živote. Iako im je bilo ponuđeno da odu u zemlje u kojima im ljubav neće biti zabranjena, odbili su to i odlučili se u svojoj domovini boriti za svoju ljubav.

– Nakon što je naša priča objavljena u medijima, mogli smo otići kamo smo htjeli. Mnoge zapadne zemlje nudile su nam politički azil suosjećajući s nama, no nismo željeli napustiti Siriju – govori Abdullah naglašavajući da sigurno nigdje ne bi imali problema sa zaposlenjem, s obzirom na to da je on inženjer informatike a ona učiteljica, te oboje uz arapski govore i francuski i engleski jezik.

– Kamo otići? Sirija je sve što imamo. Imamo dobre poslove i zaradu. Situacija u Damasku još je relativno mirna. Tu i tamo padaju granate ili eksplodira autobomba. I da dođe do većih sukoba u Damasku, ne kanimo otići. Jedan rat smo dobili, kada smo se izborili za svoju ljubav unatoč svim teškoćama i protivljenjima, i ako treba, borit ćemo se i drugi put, za naše kuće i grad – istaknuo je Abdullah napominjući kako mu nije jasno zašto brojno stanovništvo Damaska napušta svoje domove i odlazi u zapadnu Europu.

- Mnogi su naši prijatelji otišli i kritizirali nas što ne idemo s njima jer ne vjeruju da će rat brzo završiti i sigurni su da naša ljubav ovdje nema budućnosti – kazala je Fatemah odlučna ostati s Abdullahom u Damasku živjeti ako treba gladna i žedna i pod kišom granata.

>> Da sam ostao u Siriji, i sam bih danas bio očajni izbjeglica

>> 'Mađarsku želimo zaboraviti, a Austrijanci su nam braća'