Mnogi u romskom dvorištu još očekuju šator i staro željezo

Kada su znanci znali pitati mamu Slađane Đurđević, dok je kći još bila djevojčurak, za koga bi voljela da se njena jedinica jednom uda, odgovor je uvijek bio isti. “Nije mi bitno, neka bude i crni Cigan, samo da joj bude dobar...”, odgovarala je majka. Nitko tada nije slutio, ali pogledi razmjenjivani na srednjoškolskim hodnicima, a godinu dana kasnije slučajni susret i službeno upoznavanje na Korzu, donijeli su upravo to: ljubav, vezu te na koncu brak plavokose Slađane iz Rovišća i mladog bjelovarskog Roma Gorana.

Danas par s dvadesetak godina bračnog staža, dvoje odrasle djece, s uhodanim obiteljskim poslovima i strašću za romsku tradiciju u etnokući autohtonih hrvatskih Roma Lovara u selu Maglenča prima izletnike iz cijele Hrvatske. Prva Romska kuća u nas od otvaranja 2010. plijeni svojom arhitekturom i interijerom koji živo svjedoči o povijesti i običajima Roma Lovara, domaćin Goran Đurđević intrigira ozbiljnošću, a gospođa Slađana jednostavno – osvaja.

“Ja sam najveća Ciganka u ovom kraju”, kaže domaćica, koja govori lovarski i tri romska narječja, zbog čije su priče mnogi poželjeli dublje zaviriti u romantičnu nomadsku prošlost Roma. S “plavom Cigankom”, kako sama za sebe kaže, razgovaramo o tome je li i početak njezina života u romskoj zajednici bio romantičan, kako Romi danas žive u Hrvatskoj, koliko se teško nositi s predrasudama prema toj zajednici, koji su planovi s Romskom kućom...

U mnogim bi obiteljima i dandanas nastupila drama da kćer jedinica za supruga izabere Roma. I obrnuto, naravno. Kako su vaša i Goranova obitelj prihvatile ovo “miješanje”?

Ja sam odrastala samo s majkom, otac je poginuo u prometnoj nesreći kad sam bila sedmogodišnjakinja. Mama i ja smo imale odličan odnos, prijateljski, pun povjerenja, a odgajala me u otvorenom duhu, bez predrasuda prema vjeri, nacionalnosti, boji kože... Ni ona, a ni Goranovi roditelji, koji su bili starosjedioci u bjelovarskom kraju, nisu nam pravili probleme. Nitko se, barem javno, nije protivio našoj vezi. Jesu li baš tako zamišljali budućnost za svoju djecu, druga je priča. Vjerojatno bi intimno bili sretniji da je ispalo drugačije, ali bili su dovoljno mudri da ne pokušavaju razvrgnuti našu vezu.

Što je čekalo mladu, “bijelu” snahu u romskoj obitelji koja je njegovala svoju tradiciju?

Razlika je svakako bilo u odnosu na ono kako su živjele obitelji većinskog naroda, ali to nije bilo ništa što bi me frustriralo ili činilo nesretnom. U romskim se obiteljima, recimo, jako uvažava hijerarhija po dobi, no ja sam i kod svoje kuće odgajana da poštujem starije. Ima to i svoju logiku, Romi mladi ulaze u brak i normalno je da se riječ starijih i iskusnijih sluša. Također, kod Roma se dugo ostaje živjeti s roditeljima, često dok djeca ne dobiju svoju djecu. Nije mi to bio problem prihvatiti. Štoviše, veličina moje nove obitelji na neki me način fascinirala. Goran je imao brata i sestru, svi smo živjeli s njegovim roditeljima, a kad su bili neki blagdani, za večerom bi se okupilo i po 20-30 gostiju. Kad je Božić, recimo, čestitari stižu od jutra, dočekuje ga se zajednički, a tako se ide i na polnoćku. Dobro se sjećam i prvog Uskrsa. Kod kuće sam bojila najviše 15-20 pisanica, a kod Gorana te prve godine 80. Obitelji kod kojih smo išli u goste bojile su ih i po 200. To mi se baš nekako usjeklo u pamćenje.

Vi ste završili srednju medicinsku, suprug drvno-tehnološku, a poslije je i studirao. Djeca su vam također školovana. To nije tipična romska realnost...

Da, mi školujemo svoju djecu. Sin je nakon gimnazije upisao izvanredni studij prava u Osijeku, nakon druge godine malo je zapeo, u međuvremenu je položio stručni ispit za matičara, ali planira nastaviti studirati. Kćer je zubotehničarka, trenutačno radi u integracijskom dječjem vrtiću Pinokio kao pomoćna odgojiteljica i to joj se toliko sviđa da razmišlja upisati Pedagošku akademiju. Nažalost, romska djeca, koja su nekad najčešće završavala školovanje u petom, šestom razredu osnovne, i sada su u srednjoj školi rijetkost. A vjerujte, nema djece, pa ni romske, koja se ne žele obrazovati i uspjeti u životu. Mnoga, međutim, i dalje u osjetljivim tinejdžerskim godinama odustaju od školovanja. Često kod kuće nemaju nikog tko bi ih gurao da izdrže, a vjerujte, nerijetko su i u školi izloženi omalovažavanju druge djece pa jednostavno pokleknu. Jednostavnijim im se učini okrenuti se poznatom, svojoj zajednici, tradicionalnom životu, snalaženju i preživljavanju iz dana u dan. Računajte pritom da se neki ni danas nemaju gdje oprati ili struju uz koju bi napisali zadaću...

Prema Romima vlada puno predrasuda, pogađa li vas kad ih se gleda kroz prizmu neradnika koji radije prose nego da rade?

Svjesna sam predrasuda i mogu samo potvrditi da one postoje. Neki pripadnici romske zajednice stjecajem okolnosti uistinu i ne znaju drugačije, bolje živjeti, a ponekad im je vjerojatno lakše prepustiti se. Recimo, romska djeca trebaju stvarno puno upornosti i odlučnosti da bi završila školu, a čak i tada perspektiva nije bogzna kakva. Nitko me ne može uvjeriti da će poslodavac, ako može birati između Roma i neroma, zaposliti ovog prvog. Nije lako biti Rom, no osobno se vodim onom da je život borba i da je svatko u konačnici ipak sam najodgovorniji za svoj položaj u društvu.

Vaš projekt Romske kuće doprinosi novom, drugačijem pogledu na Rome...

To je projekt Udruge izvornih Roma Lovara i obitelji Đurđević, koja ima dugu tradiciju u organiziranju Roma s ovog područja. Moj svekar Stevo Đurđević bio je među osnivačima Društva Roma još davne 1978., ali i Stranke Roma Hrvatske 1991. On je uvijek bio primjer dobrog suživota Roma s većinskim narodom. Početkom dvijetisućitih angažirao se i u osnivanju Udruge izvornih Roma Lovara, koja promiče povijest, tradiciju i jezik Roma Lovara, ali i ukazuje na različitosti među romskim skupinama. U Hrvatskoj, naime, postoji još sedam romskih skupina sa specifičnom tradicijom, ali i problemima. Lovari su najmalobrojniji, ali i najstariji na ovim prostorima. Mnogi su se Romi u Hrvatsku doselili nakon Drugog svjetskog rata, neki i nakon Domovinskog rata, a Lovari su tu praktički stoljećima. Službeno u Hrvatskoj živi oko 17.000 Roma, a zapravo vjerojatno između 40.000 i 50.000. Lovara, koji su najbrojniji Romi u svijetu, u Hrvatskoj je samo oko 1200-1300. Složila bih se da naš projekt Romske kuće doprinosi novom pogledu na sve Rome. Iako na ovom području žive slično kao većinski narod i nemaju problema, mnogi i dalje ne žele isticati da su Romi. Svoju kulturu njeguju često tek unutar četiri zida u strahu od predrasuda, pa i diskriminacije. Romsku kuću doživljavaju kao nešto pozitivno; evo, netko je progovorio, ne srami se, čak je ponosan što je Rom.

Turizam se budi u bjelovarskom kraju i Romska kuća trebala bi prerasti u nešto više?

Da, krenuli smo s edukativno-kulturnim centrom, svojevrsnim izletištem, ali sad se pokazuje da bi to moglo biti nešto više. Spreman je i pilot-projekt, vrijedan 2,9 milijuna kuna, prema kojem bi romska kuća prerasla u centar s hostelom, u kojem bi gosti mogli kušati romsku kuhinju, uživati u romskoj glazbi, branju ljekovitog bilja itd. Organizirao bi se na načelu romske zadruge, trebao bi omogućiti i zapošljavanje mladim kuharima, konobarima... Romima, a plan je pokušati dobiti novac iz europskih fondova. O brzini razvoja još je teško govoriti, no interesa definitivno ima. Već smo postali jedna od turističkih atrakcija Bjelovarsko-bilogorske županije, lani smo imali dvadesetak autobusa izletnika, a ove ih godine očekujemo više.

Kakvi su komentari posjetitelja?

Apsolutno pozitivni, svima je zanimljivo vidjeti i poslušati o romskoj povijesti i tradiciji. Svi su ugodno iznenađeni jer, moram reći, ipak dolaze s predrasudama. Očekuju da će naći šator, neuredno dvorište puno otpada i starog željeza...