Ako na blagajni u trgovačkom centru ne dobijete uvijek osmijeh, koji kao kupac očekujete, ne osuđujte odmah. Razlog može biti u tome što blagajnica ili blagajnik ne zna smije li se i kako se mora nasmijati, a pogriješi li, može dobiti prijavu. Tri prijave rezultiraju opomenom pred otkaz. Prošle su to radnice virovitičke podružnice KTC-a, članice sindikata, koje ćemo prigodno nazvati Ana i Martina, a koje su završile kod psihijatra nakon mobbinga na poslu i odlučile javnosti podijeliti svoju priču iz perspektive "malog" radnika u hijerarhiji trgovine.
Kavu mora piti sama
Ana i Martina ušle su u ožujku 2010. u sindikat, u kojemu je trenutačno 11 od 30-ak radnika virovitičke podružnice križevačkoga trgovačkoga lanca.
– Sindikat nam služi u zaštiti prava. Prijetnje otkazom vise nam nad glavom već godinama, to je nešto s čim se uvijek prijeti i ima rezultata. Svi mi imamo kredite i račune, pa pristajemo na sve radne uvjete, dok se ne slomimo – kaže Ana, u KTC-u već 12 godina. Zadužena je za blagajnu i dvije police s više od tisuću proizvoda kojima svaki dan mora provjeriti rok trajanja, a ako koji previdi – odbija joj se od plaće. Od plaće (oko 3500 kuna), odbija joj se i manjak na blagajni. Radni dan traje joj i po 10 sati. Ima pravo na pola sata pauze za jelo i kavu od pet minuta koju smije piti isključivo sama.
– Ono što nas muči je verbalno zlostavljanje od nadređenih. Nakon učlanjenja u sindikat, sve je pošlo po zlu. Odjednom, na policama onih koji su u sindikatu našlo se više "isteklih" proizvoda. Plaće su nam snižavali bez razloga, a naputak kolegama bio je da pripaze na nas. Krivo sam otkucala jedan sok i ispričala se gospođi na blagajni, u suzama, da bi nadređena osoba pred svima napravila skandal i donijela mi zapisnik u kojem je stajalo kako mi se to često događa, da nije prvi put. Odbila sam potpisati i dobila opomenu pred otkaz – drhtavo govori Ana. Istu agoniju, kaže, i dalje proživljavaju radnici koji su većinom na tabletama za smirenje. Da su uvjeti neizdrživi svjedoče i bivši radnici, koji su centar napustili prije nego što su si uništili zdravlje. Ana je išla do kraja, poštujući nevjerojatne naputke za bolju kvalitetu rada, srdačnosti prema kupcu, učinkovitosti. Kad je poželjela mijenjati cijeli godišnji, na koji je pravo dobila u rujnu, za samo 4 dana kod rodbine na moru, završila je na lekciji kod nadređenih, proživjela slom živaca te završila na psihijatriji. Hitna pomoć odvezla ju je s posla.
– Na moju molbu dobila sam vrijeđanje; da što ja sebi umišljam, da će zbog ovakvih kao ja cijeli centar propasti i da sam ja kriva što će kolege ostati bez posla – u suzama će Ana, sada na bolovanju.
Kao potrošna roba
I Martina je prošla isti očaj, potužila se središnjici sindikata i dobila potporu. Ne i od svojih šefova.
– Rekli su mi da nije moje da tužakam nego da radim. Ako ja ne želim, stotine je na zavodu koji će sutra doći na moje radno mjesto. Naputak je da ih ne zovem niti pišem. Do uprave je nemoguće doći, a naši šefovi tretiraju nas kao potrošnu robu – tužno govori Martina, koja je dobila obavijest o otkazu zbog "skrivenog ponašanja", a koja strahuje, da je radno mjesto zbog toga jer je progovorila o svom slučaju, neće dočekati kad se vrati s bolovanja.
Svi u Virovitici i šire znaju koja se tortura odvija već jako puno godina nad radnicima Ktc-a. Ovo nije prvi slučaj da se radnik razbolio zbog izrabljivanja u tom centru. Što kaže ovaj dobavljač \"istine radi\" taj nikada nije bio u poslovnici Vtc ili je jako zažmirio. Dragi bivše kolege, držite se i kako je gore pisalo \"nije najgora stvar da dobijete otkaz i maknete se već jednom od tamo\" Vi ste svi pobjednici i jedni od najvrijednijih ljudi a to ste dokazali time što se još uvijek borite za svoj posao iako je on katastrofalan i ponižavajuć. Nisu krivi ti rukovoditelji centara, koji su isto tako na rubu živaca već to što se dozvoljava vlasnicima da rade mimo zakona. Tko je kriv, a svi znamo da je tako, što tamo nema radnog vremena, radnici se kažnjavaju, ponižavaju, izrabljivaju? I nikome ništa... Do kada tako?????