Nakon što mu je roman „Naš čovjek na terenu" postigao dobar rezultat čak i na čudesno incestnom američkom tržištu knjiga, Robert Perišić je domaćoj, ali i globalnoj literarnoj sceni ponudio novi globalistički roman. Riječ je o „Području bez signala" koje je objavio agilni hrvatski nakladnik Sandorf, a uredio sve prisutniji i nezaobilazniji Ivan Sršen. Perišićev novi roman ima sve atribute neke moguće hrvatske, regionalne, a onda i svjetske uspješnice. Tema mu je aktualna i svjetska. On rat u jugoslavenskoj regiji spretno povezuje s Arapskim proljećem.
Rijetko podmukao rat
Neki od važnih sporednih likova su mu Amerikanci, ogrezli u industrijskoj i farmaceutskoj špijunaži. Pomalo duhovito igra se Perišić i s likom pukovnika koji vlada jednom zemljom Magreba i kupuje prastare turbine, dok ga val neke nove, nezelene revolucije u izravnom TV prijenosu zauvijek ne pomete sa svjetske političke pozornice. Njegovi su glavni likovi ljudi koji posluju s druge strane zakona i uvijek nailaze na financijere koji su im spremni platiti za kršenje zakona. Jednom nabavljaju oružje za zemlje koje je svjetska zajednica osudila na tiho umiranje (poput Hrvatske i Bosne i Hercegovine u ratu sa Srbijom), drugi put krče put opijatima, a treći se put pokušavaju obogatiti gospodarskim prijestupima. Ti simpatični negativci, Oleg i Nikola, djeca komunizma s različitim pedigreom, ljudi koji imaju kičmu, ali i libido, u nekom gradiću u Bosni i Hercegovini na koji su svi zaboravili pokreću proizvodnju u staroj tvornici turbina uz pomoć razočaranog inženjera i mase podjednako razočaranih radnika. Pokretanje proizvodnje uz obnovu neke vrste samoupravljanja izaziva interes, ali i otpor lokalne u ratu izrasle mafije. Ali budi i umrtvljene duše ljudi koje je socijalizam naučio da žive od rada, a kapitalizam ih natjerao da ne vjeruju više nikome, pa ni svojim najbližima. A kada znamo da je put od socijalizma prema kapitalizmu vodio preko krvavog, rijetko podmuklog rata, jasno je da je roman „Područje bez signala" jedan veliki rasadnik živopisnih, tragičnih likova kojima je Perišić pristupio i oprezno i s mjerom. Tako nije upao u kliše po kojem su čitateljstvu zanimljivi samo mafijaši i političari sa svojim sponzorušama i snagatorima.
Ima i radničke klase
Uz Olega i Nikolu pozabavio se i radničkom klasom, običnim ljudima koji također imaju pravo na svoje sudbine i koje suvremeni pisci vole zaobići u širokom luku stalno inzistirajući na izmišljanju nekih lomnih intelektualaca koji glavu razbijaju filozofskim kontemplacijama. Zanimljivi su mu i ženski likovi i u ovom romanu s više paralelnih radnji nikako nisu u drugom planu, dapače. Odlično Perišić piše i o ljubavnim odnosima svojih likova. Ne pretjeruje u erotici, ali je i ne ignorira. S puno intenzivnih emocija piše o dramatičnim obiteljskim lomovima koje je rat pretvorio u grotesku. Možda je za jedan roman Perišić u „Području bez signala" otvorio i previše tema i podtema, ali nijednoj nije dozvolio da glavni tok ove moćne literarne rijeke skrene sa zanimljivog, čak i napetog puta do internetskog kraja. Ovo je, stoga, pravi roman-portret razlomljenog 21. stoljeća koje pokušava zaboraviti na prošlost, ali se toj prošlosti stalno i neumitno vraća, ali i roman o ljudima koji nisu odustali od svoje meke, zavičajne utopije vežući konja tamo gdje im novi aga kaže.
>> Mogu li sile Osovine pobijediti u ratu koji je odavno završio?