Model "čiste demokracije" je fikcija - Vlasti odgovaraju puku, banke ne

Liberalna demokracija, znano je, počiva na načelu “jedan čovjek (državljanin) – jedan glas”. Mukotrpno usvajanje ovoga načela ispunilo je (ne samo u Hrvatskoj) dobar dio dvaju tranzicijskih desetljeća. No, i tamo gdje je ovaj politički model koliko-toliko kompletiran uskoro je postalo očitim da se u njegovo funkcioniranje neprestance upleću masivni “izvansustavni” (tj. ekonomski) čimbenici, da model “čiste demokracije” nije drugo do (veoma korisna) fikcija. Realna je slika demokracija današnjice stoga nerijetko bliža formuli “svakome (dovoljno jakom) interesu – odgovarajući utjecaj”. Od SAD do Vanuatua, od Rusije do Čada, lobiranjem ili neposrednom korupcijom, ucjenom ili čak uspostavom “država u državi“, nositelji su korporativno ustrojenih interesa bjelodano pokazali da mogu izići na kraj i s visoko razvijenim demokratskim modelima (za one manje razvijene to se je već odavno znalo).

Kritika ovakva socijalno-političkoga složaja određena je postmodernim političkim postavom. Pogođeno ga, umjesto čitave biblioteke, ilustrira sam početak novoga Jarmusheva filma “The Limits of Control” (“Granice kontrole”). Profesionalni ubojica dobiva upute za idući posao; njegov klijent – intimno vezan uz samu bit postmodernoga stanja – svoje, očito nedostatne, naputke formulira u tri koraka: “sve je subjektivno”, “zbilja je arbitrarna, jer je pitanje percepcije”, te, na kraju, logično: “koristi imaginaciju!”.

Mnoge teorijske raščlambe, a posebice praktičko iskustvo, upućuju na isto: dok je prijemoderna politička struktura počivala na tradiciji, a moderna na programu, postmoderna se (koliko je to još uopće moguće) oslanja na imaginaciju. Činjenica da političari, manageri ili aktivisti toga najčešće nisu svjesni ne mijenja bitno na stvari. Strategije više, uglavnom, nisu moguće jer su promjene u svijetu (i gotovo svim njegovim segmentima) odveć brze i nepronične – ostaje, dakle, imaginacija – no funkcionarima svih vrsta sam je termin nedovoljno ozbiljan za pretpostavljenu važnost njihovih funkcija.

Činjenica pak da su promjena u svijetu postale obvezatne za svaku sredinu u kojoj ljudi žive (s izuzetkom Sjeverne Koreje i Antarktika) vezana je uz nedvojbeno globaliziranu strukturu suvremenosti. O njoj kao realnosti nakon 1990. više i nema smisla dvojiti, no ono što se prečesto događa jest shvaćanje globalizacije isključivo kao “prirodnoga staništa neoliberalnoga kapitalizma“, kao “tragedije epohe”. U tomu su, ne posve paradoksalno, jedinstveni ljevičari i desničari, ateisti i vjernici, milijarderi i prosjaci, državljani bogatih i siromašnih država.

“Naljutite se”

A barem bi se nešto – za promjenu – moglo naučiti iz (ne tako davne) prošlosti. Recentna diskusija u mnogome oponaša rasprave o svjetskome tržištu sredinom devetnaestoga stoljeća, a do riječi dolaze stajališta kakva je – mutatis mutandis – Marx nazivao “nemisaonima”. Ne vidi se i očit napredak što ga je globalizacija označila za velik broj ljudi koji su preživljavali na periferiji svjetskoga ekonomskog poretka, tj. to da je eksploatacija, pa i ekstremna eksploatacija napredak u odnosu na uvjete u kojima su milijuni donedavno živjeli (no ti su milijuni jako daleko od New Yorka, Berlina ili Zagreba). Marx nije propuštao upozoriti na povijesni napredak što ga je kapitalizam značio u odnosu na raniji proizvodni sustav i na tomu temeljio ozbiljnu kritiku novoga načina reprodukcije. Odbacivanje globalizacije kao epohalnoga zla promiče zapravo moralizatorsko propovijedanje namjesto analize, a paradoks je dodatno u tomu što takvo stajalište slabi šanse alternativnih gibanja da globalizacijsku praksu (ponajprije kada je o komunikacijama riječ) iskoriste za svoja nastojanja. Globalizacija je doista – možda i ponajprije – komunikacijska odrednica, ona, pored ostaloga, omogućuje i da se lokalni prosvjedi pojavljuju kao svjetska činjenica.

Besciljne pobune

Realna prosvjedovna iskustva upućuju pak na izboje radikalnoga nezadovoljstva u najrazvijenijim državama, ili u onima koje su im – sa stajališta nekoga tko živi primjerice u subsaharskoj Africi – razmjerno blizu. Unutar globalizirane danosti, dva se svijeta ipak mogu naslutiti. Stoga i dalje važi ono što je svojevremeno formulirao Adam Michnik govoreći o istočnoevropskome iskustvu: “Za moju je generaciju put k slobodi započeo 1968. Dok su studenti u Parizu i Berkleyu odbacivali građansku demokraciju, mi smo se u Pragu ili Varšavi borili za slobodu koju je mogla jamčiti samo građanska demokracija.” I danas se zbiva nešto slično: oni koji trijumfalistički govore o tomu da je “arapsko proljeće dospjelo na Wall street“ zaboravljaju da su arapski prosvjednici u većini htjeli (a u potpunosti i dobivaju) baš ono čega je prosvjednicima u Španjolskoj, Engleskoj, SAD-u (pa i Hrvatskoj dosta) – liberalnu demokraciju, naime.

Unutarglobalizacijski raskorak tako upućuje na dvostruki problem epohe – moćni se ekonomski interesi probijaju u posve različitim političkim sustavima, a njihovi oponenti na ulicama izlaz pronalaze u suprotstavljenim političkim modelima. Stéphane Hessel glasovitim pamfletom “Indignez-vous!” (“Naljutite se!”) zagovara javno, dapače, gnjevno iskazivanje postojećega sustavno reproduciranoga očaja. Na tomu tragu španjolski očajnici (“los indignados”) ističu posve jednoznačno: “No somos antisistema, el sistema es antinosostros” (“nismo protiv sustava, sustav je protiv nas“). Za razliku od salonskih (točnije, danas: televizijskih) revolucionara, oni znaju da su u defenzivi, da (još) nisu revolucionari.

Još to jasnije pokazuje ovoljetna u svemu ponosno besciljna postprimitivna pobuna u Engleskoj. Ma koliko neartikulirano nasilje izazivalo zazor, ozbiljniji uvid u slike klinaca koji provaljuju u velike trgovačke centre (manchesterski Arndale Centre, npr.) pokazuje pokušaj prisvajanja pravih debordovskih palača konzumerizma koje su bile bitne ustanove socijalizacije tih generacija. I opet, paslika 1968. – “znamo što nećemo, ne znamo što hoćemo!”

U Engleskoj nije bilo ni trunke programa, u Španjolskoj jedva nešto više, u New Yorku se pak pokušava nešto postići nabrajanjem svega što su “oni” učinili. Nema, dakle, teorijske pozadine (koja bi pokazala tko su to “oni”), nema organizacije, nema masovnosti, ali učinak je nedvojben. Nova je generacija prosvjednika iskonski prihvatila “medijsku ontologiju”, spoznaju da ono čega u medijima nema, zapravo i ne postoji. Postali su općom medijskom temom (ne, ipak u mjeri u kojoj je to, zbog potpune delegitimiranosti hrvatske politike, uspjelo domaćim šetačima) i natjerali mnoge da 15. listopada očekuju s napetošću. Među onima koji taj datum očekuju nisu, doduše, pravi moćnici suvremenoga svijeta, oni koji svoje interese nameću različitim političkim zajednicama; njih neće uzdrmati šetnja ili logorovanje pred bankama (to više što su prave adrese i dalje one u kojima su institucije vlasti jer, ma koliko bile pod utjecajem korporacija, samo vlasti moraju odgovarati puku, banke ne).

Hrvatska su prosvjedovna zbivanja, na drugi način, u mnogome nadrasla (oskudne) povode i slabo artikulirane parole. Prosvjedi su zamrli zbog preskromnih ciljeva (tri drva u Varšavskoj, tri promila budžeta kod plenumaša na Filozofskome fakultetu), ili pak zbog inherentne nesuvislosti (zahtjev za izborima “odmah”, s time da se ne želi ni jednu od stranaka koja sada može dobiti izbore, svjetonazorski galimatijas uporabljenih parola okrunjen klicanjem guverneru Narodne banke itd.).

Svakako, pojavio se je novi subjekt (barem u medijskome prostoru, ako zasad još ne i u realnosti). Istina je da taj subjekt ni sama sebe baš ne razumije (pa bezbrižno šeta ispod parole „Jedan svijet – jedna borba“ u tenisicama koje su – ropskim radom – proizvela južnoazijska ili afrička djeca, pa se poziva na Marxa u kritici kapitalske reprodukcije, a kliče: „znanje nije roba“). Istina je i da ga ni sudionici ni ljubitelji ne uspijevaju dovesti ni blizu pojmu (jer ljubav rijetko promiče spoznaju). Sve to, međutim, ne niječe neosporni potencijal dogođenoga, no on i dalje vapi barem za teorijom na razini promjena, koje su se (nikako samo politički) nedvojbeno zbile – o praksi osviještena radikalnog zahvata u zbilju i dalje je, s obzirom na danost, nepotrebno govoriti (osim neuko-bahatima koji nekako vjeruju da već njihove riječi mijenjaju svijet; gotovo na razini pouke iz Liberty Walancea: “Print the legend”).

No, odavno je poznato: svijet jest vijest. Za sada će i globalno medijski pronošena poluglobalna šetnja ulicama biti dostatna kao upozorenje (u Hrvatskoj čak i kao oživljavanje pokreta) pokazujući, ako ništa drugo, da globalni sustav nije toliko neupitan kako se to čini. Čak i ako oni koji su protiv toga sustava – barem zasad – ne znaju što da učine s tom spoznajom. Kada globalna šetnja završi, ostat će posao razumijevanja svijeta koji se ne mijenja pukom činjenicom nezadovoljstva postojećim – no, svakako, ni bez nje.