Oslobođenje čovjeka ne može se dogoditi u sklopu ideologije. Svaka je od njih dogma s kojom nema komunikacije pa nužno proizvodi kontraideologiju, nužan preduvjet za manipulativni društveni konflikt.
Kako je i religija ideologija, čovjek vlastito oslobođenje ne može očekivati ni u bogu ni od boga jer mu u tako pasivnom položaju preostaju dvije mogućnosti: tupavo iščekivanje Mesije i spasenja ili vjerski rat.
Božanstva su tako detronizirana u paradoks u kojem je vjera ubila boga. Danas možda više nego ikad trpimo totalitarizam naoko dezideologiziranog društva. Ali struktura države nije okvir za slobodu, ona je samo okvir. Nekada je ideologija bila i forma i sadržaj, danas je kamuflirana formom slobode u apsolutno kontroliranom sadržaju. Zato je tjeskoba sve nepodnošljivija jer običnom čovjeku postaje posve nejasno kako u situaciji kada mu se čini da mu je sve nadohvat ruke ima intenzivan osjećaj da su mu ruke svijene i vezane na leđima.
Zbunjenost je divna, pogotovo otkako nam se osobna sloboda jamči. Kada vam netko jamči slobodu, osim što je krajnje uvredljivo, to bespogovorno implicira i činjenicu da s vama raspolaže. Zašto bi vam netko dao više slobode od one koju si sami ne želite izboriti? Zašto bi vam netko morao jamčiti slobodu ako je već imate? U sklopu ideologije, dakle, nećete je moći steći. Sve su velike milenijske ideologije, nacizam, boljševizam, neoliberalizam, kršćanstvo, islam i judaizam, tražile ekskluzivnu jednostranost u autorskom pravu na slobodu. One se nisu niti pokušavale realizirati u njezinoj biti, one su je doslovno shvaćale kao isključivo demagoško pravo za svoje ljude.
Izvan posvećenog kruga kovitlale su se mase opravdano neslobodnih i jedino što je od vremena do vremena variralo bila je metodologija obračunavanja s nenašima. Nacizam je na vlast došao birokratskim stepenicama demokratske procedure za koju nas i danas uvjeravaju da je preduvjet reda, dok je boljševizam crvenu boju natjerao da se crveni od krvi i srama, vulgarizirajući Marxovu zamisao o spoju u kojem povijest prelazi u revoluciju i u kojem čovjek postaje revolucija.
Monoteizam u sva tri slučaja galamu božjeg plurala zamijenio je podmuklim siktanjem pa se bog našao usred prizemne trgovine i tako stigosmo do današnjeg vremena kada se sloboda svodi na novac, tehnologiju i neprekinuti niz imperativa. "Blagoslov je mojega života u tome što mi nešto nikada nije trebalo prije nego sam to posjedovao", napisao je davno jedan mudar rabin. U međuvremenu je bilo nužno uvjeriti modernog čovjeka kako mu, da bi postao modernim, nešto treba puno prije nego što poželi to imati. Bjesomučno kupovanje drži društvo u stanju permanentne uzbune i stvara privid dinamičnog gospodarstva iako ukupni tehnološki blam počiva na činjenici da opstanak bilo kojeg društva ili civilizacije nije bio proporcionalan tehnologiji kojom se raspolagalo. Upravo suprotno. Društva su u pravilu implodirala u zenitu svojih tehnoloških moći i redovito su ih rušila plemena koja su tek čekala da postanu determinirana progresom. Uostalom, tehnologija nemaštovite današnjice pada na jednostavnom pitanju zašto.
Zašto bih morao imati najbrži internet, zašto bih morao imati mobitel sa 500 funkcija, zašto bih morao imati 200 programa na televiziji, zašto auto sa silom kratica čiju namjenu i značenje ne razumijem, zašto 30 kreditnih kartica kad nemam gotovine, zašto se pobožno držati modnih savjeta koji me tjeraju da svaka dva mjeseca slijedim druge trendove, zašto se klanjati jednom bogu kada se mogu uspraviti u svojoj savjesti. I u iskrenu odgovoru početak je oslobađanja čovjeka. Stvari u koje vas uvjeravaju da vam trebaju jer bez njih nema vas pomno su smišljena laž da se prikrije činjenica kako bez vas u svima njima nema apsolutno ničega. Sadržaj vremena je čovjek, a nije vrijeme sadržaj čovjeka. Sve ostalo je paranoja. U njoj smo postali globalno zli, što se najbolje ogleda u solidarnosti koja bi, pak, trebala pokazati našu iskonsku dobrotu da se okupimo kada je teško.
Zašto se okupljamo samo kad je teško kada bismo stalno mogli biti okupljeni pa da teško nikome ne bude. Solidarnost je danas čovjekov incident koji nas iznenadi, ne i svakodnevica koju živimo ne primjećujući je. Što smo onda veći dio vremena? Slobodni smo biti loši. Ili kako je to vidio Cioran: "Što više čovjek napreduje, to je manje u stanju riješiti svoje probleme i kada na vrhuncu svoje zaslijepljenosti bude uvjeren da je na pragu uspjeha, dogodit će se nečuveno."
Dokle ce narod biti usmeravan u razlicite domace torove ,zar narod nije naucio razlikovat zlikovce od postenih ljudi profitere od marljivih i vrijednih.,,,Mislite,,, li gospodo politicari da narod ide slijep po svijetu......