Ivica Radoš, novinar Večernjeg lista koji je prvi istražio životni put i mukotrpnu karijeru Luke Modrića prisjetio se svojih istraživanja od prije 11 godina.
Kolega, Vaša priča u Modriću je objavljena u jednim dnevnim novinama krajem 2007. U to vrijeme Modrić još nije ni potpisao ugovor s Tottenhamom?
Nije, ali je slovio kao najtalentiraniji hrvatski veznjak, kalkulirao se da bi mogao potpisati ugovor s jednim od velikih španjolskih ili engleskih klubova. Pisalo se o transferu koji bi mogao oboriti hrvatske rekorde. Budući da o malom Modriću, tada 22-godišnjaku, nitko ništa nije znao, odlučio sam istražiti pozadinu njegova uspjeha, ispričati njegovu priču. S tom idejom se složio i urednik Zlatko Šimić, koji je diše hrvatski pa s njim nisam imao problema u komunikaciji.
Novinar Guardiana Boris Starling objavio je danas priču o tome kako su Srbi ubili Lukina djeda i pričom dirnuo mnoge?
Hvala kolegi Strelingu. Priča o Luki pa i o tome kako su Srbi ubili njegova djeda Luku istražena je i ispričana 2007. i treba je stalno ponavljati. Za potrebe te priče razgovarao sam s bar 30-ak ljudi koji poznaju obitelj ili su na ovaj ili onaj način važni za Lukinu karijeru ili pak znaju nešto značajno o njemu. Preporučam kolegama iz Engleske da i dalje prate zanimljive priče u hrvatskim medijima, ne samo o Modriću nego i o našim drugim reprezennativcima I velikim sportašima.
Kad se pročita vaša priča zapravo je u njoj objavljeno sve o obiteljskom stradanju, Lukinu odrastnju i počecima mukotrpne karijere. Ostalo je samo ponavljanje.
Najprije su priču, koliko se sjećam, dobro iskopirali i isprepisivali novinari domaće prepisivačke škole svih fela, kako oni koji pišu za hrvetske medija tako i razni dopisnici svjetskih medija. Potom su se, kad je Modrić prešao u Real Madrid, pojavili Španjolci, ti „veliki istraživači“ koji plate prijevod i onda dođu na gotovo i snimaju li ga snimaju. Vidim da su svi detalji priče o Luki sada jako zanimljivi i kolegama iz Engleske. Zanima ih sve o dečkima pred kojima su se njihovi reprezentativci pojavili kao „lavovi“, a sa stadiona Lužnjiki otišli kao pokisli mačići.
Možete li se prisjetiti kako je teklo vaše istraživanje budući da vam Modrićeva obitelj nije pomogla?
Članovi Modrićeve obitelji su se bojali, htio sam kontaktirati oca, ali on nije ništa htio pričati. Roditeljska briga da se bilo čime ne ugrozi možebitni transfer sina je posve razumljiva. Stoga sam odlučio ići u srž stvari. Najprije sam otišao u Zaton pokraj Obrovca, 50-ak kilometara od Zadra, u zaselak Modriće. Mještani su me sumnjičavo dočekali, svašta su proživjeli za vrijeme rata, ali kad su prepoznali iskrenost i dobre namjere, otvorili su se. Daljnji rođaci Modrićevih, također Modrići, ispričali su mi grozne stvari koje su se događale na okupiranom području, o srpskim zločinima pa tako i stradanju Lukina djeda, o tome kako su roditelji , zajedno s malim Lukom izišli s okupiranog područja itd. Pokazali su mi i spaljenu kuću Modrievih, na obroncima Velebita, uz staru cestu koja ide prema Sv. Roku. Nedaleko od te kuće je ubijen Lukin djed. Kuća nije ni bila u vlasništvu obitelji Modrić nego „državnih cesta“. Lukin djed je radio kao cestar i držao nešto blaga. Roditelji su radili u Obrovcu...
Danas su aktualne priče o tome tko je više zaslužan za Lukin uspjeh?
Kad sam u Zadru upoznao Tomislava Bašića, koji je Luku „gurnuo“ prema Dinamu, ispričao mi je mnoge priče. Pokojni Tomo Bašić i njegiv sin Domagoj, jedan od prvih trenera Luke Modrića, svakakao su zaslužni za Lukinu karijeru, ali ne treba zaboraviti da se Tomo Bašić volio malo i pohvaliti. U nekim stvarima je pretjerivao.
U kojima na primjer?
Kao dokaz koliko je on učinio za Modrića i obitelj te ih izvukao iz siromaštva, Bašić je nekim hrvatskim novinarima pokazivao Modrićeve drvene „kostrobrane“ iliti štitnike za noge koje mu je otac tobože izrađivao od daščica koje je povezivao sa špagom jer nije imao novca kupiti Nikeove štitnike. Jedan naš kolega, odrastao u velikom gradu, nasjeo je na tu priču jer naprosto nije mogao znati o čemu se radi. A radi se o daščicama koja su u službi imobilizacije nogu papkara , ovaca ili koza, kada polome nogu na krševitom tlu. U zaleđu Zadra i na otocima, tamo gdje ljudi imaju blago, je jako puno tih napravica. Pokojni Tomo Bašić je imao za potrebu izmisliti priču da bi sebi i svom tada pokojnom sinu pripisao još malo zasluga za Modrićev uspjeh.
Ali, kad sam upoznao Davorina Matoševića, prvog Lukina trenera, potom i Miodraga Miška Paunovića i popričao s njima – znao sam da imam priču. I oni su zaslužni za Modrićev uspjeh.
Prikupio sam, razumije se, i dosta fotografija.
Iako nemam nikakvih simpatija za Mamića i njegove protuzakonske rabote, mora se priznati da je bio vrhunski menadžer, odnosno trgovac nogometašima. Mnoge je igrače , pa tako i Modrića, gurnuo, “prodao”, ua najbolje i najbogatije klubove svijeta. Ipak, dok sam radio na toj priči, shvatio sam da je jako važna još jedna epizoda.
Koja je to epizoda?
Hercegovačka, vrijeme koje je Modrić proveo u Zrinjskom iz Mostara. Tamo sam pronašao Modrićeve suigrače koji su, zajedno snjim, iz Dinama poslani na posudbu u Zrinjski 2003./2004. Iako to u Hrvatskoj zovu “kaljenjem”, iza te riječi se krije poruka da se nekoga žele riješiti. Tako su se i Modrića htjeli riješiti iz Dinama. Igrom slučaja vratio se u Inter iz Zaprešića i, zahvaljujući velikim igrama, opet se vratio u Dinamo. Kad su vidjeli da ga mogu unovčiti, Mamić i kompanija počeli su zadovoljno trljati ruke. No, mostarska epizoda je važna zbog toga što ga Hercegovci i tadšnji trener Zrinjskog Stjepan Deverić nisu otpisali. Imali su za njega puno razumijevanja i dali mu podršku. Navijači Zrinjskog su Modriću, kad već nitko drugi nije htio, sami dali priznanje kao najboljem igraču bosanskohercegovačke lige. Navijače se ne može prevariti. Modrić je spasio Zrinjski od ispadanja iz Premijer lige BiH. Tamo je jako očvrsnuo.
Što vam je najviše iznenadilo dok ste radili priču o Modriću?
Činjenica da Hajduk nije prepoznao Luku Modrića, pogotovo što je san svakog dalmatinskog dječaka da jednom zaigra u Hajduku. Neprihvćanje vlastite talentirane djece zbog sitnih malih interesa u Hajduku je u to vrijeme bilo pravilo. Ne znam kako je sada, ali u Hajduku moraju mijenjati logiku. Previše je velikih igrača koji su htjeli u Split, a da ih u Hajduku nisu “prepoznali”.
Uglavnom se bavite istraživanjima biografija poznatih moćnih i utjecajnih osoba u Hrvatskoj, uglavnom političara. Koja je razlika između njih I sportaša?
Velika je razlika. Političari vole sebe i jedu kruh koji su zaradili porezni obveznici, a sportaiši jedu svoj kruh koji su zaradili svojim radom. Nisu oni krivi što je njihov posao jako dobro plaćen. I neka je.
Što povezuje naše reprezentativce?
Mnogi naši nogometaši, reprezentativci, imali su naporan i trnovit put do uspjeha. Mandžukić, Lovren, Subašić… Veže ih, recimo, siromaštvo roditelja u vrijeme njihova djetinjstva i odrastanja, nerazumijevanje okoline, neadekvatni uvjeti, ali veže ih i talent, golemi rad I trud, uz vjeru i volju da uspiju, vežu ih i pokušaji da se o njih “ogrebu” razni menedžeri, špekulanti, ucejnjivači… Zanimjivo je i to što jezgru hrvatske reprezentacije čine igrači čiji su se roditelji također bavili nogometom i bili jako dobri u tome, ali zbog životnih okolnosti i zbog toga što se nekoć nije moglo živjeti samo od nogometa – nisu išli dalje. Ljubav prema nogometu su prenijeli na sinove.
A ono što ih baš sve povezuje je domoljublje. U velikim klubovima igraju za slavu i novac, a u reprezentaciji za Hrvatsku. Za njih je to čast.
Blistava karijera, hrabar i pametan čovjek, kapa mu dola i veliki je ponos Hrvatima !