Zorana Milanovića u mladosti su zvali nadimkom Basta. Nije poznato tko mu ga je i u kakvoj točno situaciji nadjenuo, no ovih dana taj stari nadimak, riječ koja na talijanskom jeziku znači "dosta", ponovo pristaje Milanoviću kao premijeru. Bilo je dosta. Basta, poručili su mu Božo Petrov i Most nezavisnih lista, HDZ i Domoljubna koalicija, Milan Bandić, a i poneki SDP-ovac poput splitskog gradonačelnika Ive Baldasara.
Kad je 18. prosinca posljednji put bio na sastanku Europskog vijeća u Bruxellesu, pitao sam ga hoćemo li se ikad više vidjeti na summitima EU, gdje Hrvatsku uvijek predstavlja premijer. "Nikad ne reci nikad. Ploviti se mora", odgovorio je i dodao talijansku riječ: "navigare". Možda je ipak trebao reći "basta".
Ljudi koji su Milanoviću rekli "dosta" predložili su za mandatara, odnosno novog premijera, kanadskog Hrvata Tihomira Tima Oreškovića. Politički, čovjek je nepoznanica i Zoran Milanović je u pravu kad kaže da postoji demokratski deficit u načinu na koji je Orešković postao mandatar, a sutra će vjerojatno postati i premijer. Čak se i Europska unija, u čiju su "vladu", odnosno Europsku komisiju, tradicionalno ulazili ljudi koje birači nikad nisu birali na izborima za dužnost europskih povjerenika, odmaknula od takvog demokratskog deficita i na posljednjim europskim izborima 2014. stvorila novu praksu u kojoj postoje nositelji lista kao kandidati za predsjednika Komisije. Ali, iako je u pravu, Milanoviću je toliko puno ljudi reklo "dosta" da njegove riječi ne odzvanjaju toliko. U nekim pogledima izgubio je i vjerodostojnost, kao kad tvrdi da povjerenici u Europskoj komisiji nemaju izborni legitimitet, a on osobno je nametnuo svojoj stranci stav da Neven Mimica mora biti nositelj liste na izborima za Europski parlament, iako nema namjeru sjediti u EP-u, već u Komisiji.
Tihomir Orešković sada ima šansu i treba tek vidjeti kako će taj "tihi Kanađanin" iskoristiti tu šansu. Ono što danas možemo jasnije vidjeti je kako je Zoran Milanović iskoristio svoju šansu. Milanović je zapravo imao šansu postati svojevrsni Kanađanin u hrvatskoj politici. Imao je šansu biti onakav premijer kakav je novi kanadski premijer Justin Trudeau: inspirativan, pozitivan, oličenje novog, modernog političkog stila. Ali ne samo oličenje u teoriji, zbog svojih godina, nego u praksi, zbog svakodnevnog dokazivanja tog oličenja. Umjesto da inspirira građane, Milanović ih je udaljavao od sebe i oni su se, katkad baš zbog njega i njegove politike, dijelili među sobom. Dok kanadski premijer Justin Trudeau inspirira, hrabri, tješi i potiče građane kojima služi, Milanović je u lipnju 2012., u vrijeme velike recesije i inflacije, govorio "nisam ovdje da ikoga tješim, nisam duhovni otac". Dok je premijer Milanović osobno zabranio kritičko pitanje novinara upućeno ministru turizma Darku Lorencinu na njihovoj zajedničkoj konferenciji za novinare, kanadski premijer Justin Trudeau šarmirao je Kanadu i svijet jednom dijametralno suprotnom gestom: kad su na predizbornom skupu njegovi pristaše počeli glasno negodovati zbog novinara koji postavlja kritičko pitanje, Trudeau ih je utišao riječima: "Hej, u ovoj zemlji poštujemo novinare koji postavljaju teška pitanja".
Milanović je gušio i kritičko razmišljanje u svojoj stranci, za što je najbolji primjer Aleksandre Kolarić. Istina, na sve ove tvrdnje može se uzvratiti tezom da je HDZ još gori od svega toga, ali Milanović je napravio pogrešku kad je tu tezu prihvatio kao opravdanje za sve svoje loše postupke. Imao je šansu da postane Justin Trudeau hrvatske politike, da unese nešto sasvim novo, drukčije i normalnije, ali je tu šansu spektakularno prokockao.
Velika očekivanja od Milanovića, posebno u trenu kad je tek preuzeo SDP nakon smrti Ivice Račana, nisu bila usklađena s njegovim stvarnim mogućnostima. Članovi i birači SDP-a možda su ga vidjeli kao savršenog lidera nakon Račanove smrti jer je mlad, pun energije, jer je školovan, jer je živio i radio u Bruxellesu... Bio je novo lice jer ga prije nisu viđali među starim, oronulim licima kojih su se željeli riješiti. Ali, kao što je otprilike rekao Victor Hugo, to što ne viđamo neke ljude dopušta nam da za njih pretpostavljamo da su savršeni. Kvaka je s tim citatom što može biti primijenjen i na kandidata za Milanovićeva nasljednika na mjestu premijera, Tihomira Oreškovića. Na temelju njegove kanadske i međunarodne karijere zaista možemo pretpostaviti da je u nekim stvarima savršen. Ali to su tek pretpostavke, netestirane u legitimnom izbornom i demokratskom procesu. Vidjet ćemo koliko su te pretpostavke točne.
>> Srbija, stari ruski saveznik na Balkanu, bira EU
>> U EU drže da je Hrvatska dobar primjer upravljanja migrantskom krizom
Mogao je biti hrvatski političar a ostao je komunističko dijete! Iako bi, nakon posljednjih vrijeđanja,primjernije bilo reći - derište. No, tada bi mi brisali komentar.