Mogla bi biti ukinuta i osuda Povjerenstva Dalije Orešković za Tomislava Karamarka

Poništiti osudu, makar i etičku, bilo kojem dužnosniku, prilično je nepopularno, a ako to učini sudac u korist zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, posezanje za teškim kvalifikacijama gotovo pa je pitanje profesionalne časti novinara. “Nečuveno”, pisao je Novi list po saznanju da je sudac Upravnog suda u Zagrebu Bojan Bugarin poništio odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa prema kojoj se Bandić ogriješio o načela djelovanja dužnosnika jer nije poslušao Povjerenstvo i naredio svojim gradskim tijelima da im dostave tražene dokumente. “Ovo je opasno”, ustvrdio je Telegram.hr. “Steže se obruč oko tijela koje istražuje Žalac, Marića i Tolušića”, piše Jutarnji list. “Bandić je iznad sukoba interesa”, zaključuje Tportal i to potkrepljuje izjavom prof. dr. sc. Josipa Kregara: “Onaj tko je donio tu presudu, treba natrag na fakultet.” Bivša predsjednica Povjerenstva Dalija Orešković na Twitteru je napisala: “Bolest pravosuđa je u terminalnoj fazi. Ovakvih se presuda sramim. Sramim se pokorenih sudaca čije misli i pravni zaključci vrijeđaju zdrav razum”. Rezignirani građani nadovezuju se prigodnim kritičkim sintagmama o pravosudnoj sramoti, korumpiranom pravosuđu...

Kako se gradi loša percepcija

I tako je povećan ionako visoki bedem između sudstva i građana. Eto kako se gradi percepcija o najlošijem pravosuđu u EU.

Dovoljan je površan i jednostran pristup medija i pokoja teška riječ političara, premda su i sami u sukobu interesa na tu temu. Kregar se kao borac protiv korupcije za pravdoljubivi dio publike čini savršen izbor za sugovornika, s obzirom na to da je on “uvijek kontra Bandića”, teško se za njega može reći da je u ovom slučaju oličenje objektivnosti. Orešković je bila u kampanji, znači u stanju “političke neuračunljivosti” i pretjerane subjektivnosti. Uz to, kao bivša šefica Povjerenstva zainteresirana je da se stavovi “pokorenog” suca Bugarina prokažu kao sramotni i nerazumni s obzirom na to da su zbog povrede vjerodostojnosti funkcije u njezinu mandatu sankcionirani Tomislav Karamarko i njezina “fiksacija” – predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović.

Da, moglo bi se reći da su suca Bugarina “pokorili” stavovi, doduše ne Bandića, već njegova odvjetnika Petra Barbarića. Ali, sudac se nema zašto sramiti. Njegova su stajališta vrlo argumentirana, a to što se nekima ne sviđaju u kontekstu zbivanja oko Povjerenstva i najave ministra Lovre Kuščevića da će im podrezati krila, nije njegov problem. Za suca Bugarina odluka Povjerenstva u slučaju Bandić je nezakonita.

Što god mi mislili o Bandiću, dužnosnicima, sukobu interesa i odgovornosti, zakon mora jednako vrijediti za sve. I ništa nije važnije od toga, pa ni naš subjektivni osjećaj za pravdu. Činjenica je i da mediji i veći dio javnosti Povjerenstvo doživljava kao sud, a njihove odluke kao kazne, odnosno u radu tog tijela nalaze kakvu-takvu zadovoljštinu. Ali, Povjerenstvo bi ponajviše trebalo biti servis na usluzi političarima, što je moguće više u preventivnom rješavanju situacija u kojima se privatni interesi dužnosnika mogu sukobiti s javnima. Smisao rada Povjerenstva je da promijeni filozofiju promišljanja dužnosnika na način da se fokusiraju na zaštitu vjerodostojnosti funkcije koju obnašaju jer je to od presudnog značenja ne samo za svakog dužnosnika osobno već i za sve razine vlasti općenito. Svjedočili smo tome da su neki dužnosnici prilično dramatično shvaćali neke odluke Povjerenstva, dok su neki politikantski interpretirali konstatacije Povjerenstva čak i o presumiranom sukobu interesa (što doduše govori i o snazi moralnog autoriteta toga tijela), ali i ozbiljne nevjerodostojnosti dužnosnika banaliziraju se i na najvišoj razini.

Na žalost, ondje gdje se kreira novi Zakon o sprječavanju sukoba interesa, čini se da postoji ponajmanje razumijevanje koncepta sukoba interesa i uloge Povjerenstva. Za ministra Lovru Kuščevića idiličan je odnos u kojem između vlasti i Povjerenstva nema komunikacije (!?) te shvaća kao kompliment što njegov resor godinu dana nije imao kontakta s Povjerenstvom. Kaže, to znači da nema utjecaja na rad Povjerenstva. Ne, to znači da Povjerenstvo nema utjecaja na rad dužnosnika (i izradu novog zakona) i to je poražavajuće za političku kulturu i rješavanje sukoba interesa. Dođe li do sužavanja ovlasti Povjerenstva, vladajući će sebi i svim dužnosnicima učiniti medvjeđu uslugu jer to neće medije i javnost spriječiti da i dalje razvlače teme koje će se zakonski gurnuti pod tepih. S tim da tada neće biti Povjerenstva da svojim stavom stavi “točku na i” takvim pričama. I to govori o suštinskom nerazumijevanju uloge Povjerenstva, od kojeg većina dužnosnika može imati samo koristi. Doduše, tumačenja odluke suca Bugarina govore kako se traži kazna pod svaku cijenu pa i odustanka od temeljnih principa.

Sudac Bugarin obrazložio je u kako je tzv. akcesorni postupak (uz glavni zbog Bandićevih službenih putovanja) pokrenut lani 18. svibnja, a traženu dokumentaciju gradska su tijela dostavila 21. svibnja pa je Povjerenstvo barem trebalo utvrditi da više nema pravnih pretpostavki za postupanje. Ali, postupak, po njemu, nisu ni smjeli pokrenuti. Jer, u Zakonu o sprječavanju sukoba interesa nije predviđena sankcija ako nadležno tijelo Povjerenstvu ne dostavi tražene obavijesti i dokaze. Riječ je o nepotpunoj odredbi (članak 39. stavak 5. ZSSI), tumači sudac. U članku 42. stavku 1. ZSSI-a pobrojene su povrede zbog kojih je moguće izreći sankciju, ali spomenute odredbe nema! Kad nisu dobili očitovanje gradskih tijela, Povjerenstvo je tražilo od Bandića da svojim službama naredi da im traženo dostave.

Gradonačelnikova ovlast jest da usmjerava i nadzire rad gradskih tijela, ali to se tiče isključivo poslova iz samoupravnog djelokruga Grada Zagreba, i odgovornost za nepoštivanje te obveze je isključivo politička, na izborima. I to nipošto ne znači da je Povjerenstvo kao administrativno-nadzorno tijelo ovlašteno zadirati u rad demokratski i neposredno izabranog gradonačelnika. Ono nema zakonske ovlasti nalagati gradonačelniku određena postupanja prema gradskim tijelima! Riječ je o nedopuštenom miješanju i o uzurpaciji ovlasti, tvrdi sudac. Povjerenstvo je jedino moglo o nepostupanju gradskih tijela izvijestiti javnost. Što može sadržavati i težu moralnu osudu od formalne. Sudac je zapravo zaštitio jedinice lokalne samouprave, čija tijela u obavljanju poslova iz svoga djelokruga, po Ustavu, “samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela”.

Mogu tražiti podatke, ali...

Povjerenstvo je jedino ovlašteno od svih tijela tražiti potrebne podatke, i to ne samo od onih u kojem djeluje dužnosnik protiv kojeg se vodi postupak. Bugarin se stoga retorički pita bi li se akcesorni postupak vodio i protiv odgovorne osobe tog drugog tijela, pa kaže “jasno da je odgovor na to pitanje negativan”. “Zakonska insuficijencija u pogledu tzv. nepotpunih odredbi ne može biti opravdanje za utjecaj na subjektivna prava i pravne interese neposredno izabranih dužnosnika na temelju gole pravičnosti, odnosno na temelju puke konstatacije da je prekršeno neko opće načelo ZSSI-a”. Dakle, ne mogu se zakoni kreativno dopunjavati na štetu izabranih dužnosnika pod izlikom da nam osjećaj za pravdu govori kako bi bilo u redu, u ovom slučaju Bandića, sankcionirati.

Možda sudac Bugarin nije u pravu. Konačan sud dat će Visoki upravni sud. No, njegovi stavovi tjeraju na preispitivanje uvriježenog mišljenja. Zato smo u Večernjem listu zaključili, ako se potvrdi njegov stav, onda su i Tomislav Karamarko i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nezakonito sankcionirani za povredu vjerodostojnosti dužnosnika. Ali kako je i Visoki upravni sud potvrdio odluku protiv Karamarka, mediji su se pozivali upravo na taj slučaj kao primjer drukčije sudske prakse. I Povjerenstvo se pozivalo na taj predmet, ali im je sudac Bugarin uzvratio kako tu nije bilo prigovora nepotpune odredbe, te da je slučaj na Ustavnom sudu.

I onda smo doznali da je prije slučaja Bandić, još u veljači 2018., odvjetnica Vesna Alaburić napisala ustavnu tužbu u kojoj je zastupala kopernikanski stav – Povjerenstvo je nezakonito osudilo dužnosnika za povredu vjerodostojnosti funkcije. Koga? Upravo Tomislava Karamarka (zastupa ga i Ivo Farčić) u tom predmetu!

Povjerenstvo je u Karamarkovu slučaju utvrdilo da je bio u potencijalnom sukobu interesa kad se zalagao za povlačenje RH iz arbitraža s MOL-om, zatim zbog osobnih i poslovnih odnosa s Josipom Perkovićem zabranjeno mu je da sudjeluje u procesima donošenja odluka oko arbitraža između MOL-a i RH, te Ine i da je povrijedio načela djelovanja jer je propustio javno deklarirati svoj odnos s Perkovićem, osobito nakon što ga je novinar o tome pitao. Koji novinar, što je bio sadržaj pitanja i odgovora, je li to objavljeno, ne obrazlaže se, prigovara Alaburić.

Utvrđenje povrede načela djelovanja dužnosnika implicira nečasno postupanje, što je ozbiljnije nego sankcija za sukob interesa, koji je etički neutralan. Alaburić obrazlaže kako je Povjerenstvo “potpuno arbitrarno” utvrdilo povredu načela djelovanja, jer za takvo postupanje zakonom nije propisana sankcija. Nije bilo ni zakonske ni etičke obveze da Karamarko kao potpredsjednik Vlade deklarira svoja osobna i obiteljska prijateljstva, već tek ako to postane od interesa za javnost.

Karamarku je, tvrdi se u tužbi, povrijeđeno načelo zakonitosti pojedinačnih akata državnih tijela, pravo na učinkovitu pravnu zaštitu, na pravično suđenje i slobodu izražavanja. Povjerenstvo je zamjerilo Karamarku da je iznošenjem osobnih stavova i prijedloga bio u sukobu interesa, ali odvjetnica tumači kako bi to onda značilo da oni koji prešućuju svoje stavove nisu u sukobu interesa. A, zapravo, oni koji tako postupaju u strahu od negativne reakcije javnosti, nisu dostojni povjerene im dužnosti. Ako je Karamarko bio u sukobu interesa jer se zalagao za povlačenje RH iz arbitraža, ispada kako ne bi bio u sukobu da se zalagao za nešto drugo. Povjerenstvo nije vodilo postupke protiv dužnosnika koji su govorili kako treba ustrajati na arbitražama, što je u najmanju ruku upitno, navodi Alaburić. Odvjetnica inzistira kako je neophodno utvrditi što je zapravo javni interes u sporovima RH i MOL-a i je li Karamarko bio motiviran ne privatnim, nego javnim interesom kad je dogovorno rješenje smatrao za državu boljim i racionalnijim od neizvjesnih arbitraža s visokom cijenom u slučaju gubitka spora.

Za Povjerenstvo se javni interes u arbitražama RH i MOL-a očituje u tome da Hrvatska uspije zaštititi i ostvariti svoja prava. Ali ne može javni interes biti interes RH kao dioničara Ine, kako što je apsurdno sudske odluke protiv RH smatrati protivnima javnom interesu. Stoga je i u arbitraži pretežniji javni interes pravilni i zakoniti pravorijek pa makar i na štetu RH od nezakonitog i/ili nepravilnog pravorijeka u korist interesa RH kao dioničara. Budući da Povjerenstvo nije imalo saznanja o stanju arbitraža njihov zaključak o “javnom interesu” da RH ustraje u tim postupcima je “potpuno proizvoljan bez ikakvog činjeničnog i pravnog utemeljenja”. Uostalom, to proturječi obrazloženju Povjerenstva kako “nije ulazilo u analizu i ocjenu” što bi bilo bolje i štiti li se javni interes najbolje povlačenjem iz arbitraže. Kako uopće utvrditi postojanje sukoba interesa ako javni interes nije poznat ili nije pravilno i precizno definiran? Budući da Povjerenstvo na to ne nudi odgovor, zaključak je Povjerenstva o sukobu privatnog interesa Karamarka i (nedefiniranog) javnog interesa potpuno arbitraran. Karamarkova tužba postavlja argumentirana pitanja i usvoji li je Ustavni sud, past će svi slučajevi povrede načela djelovanja, ali ne i etička propitivanja postupaka Martine Dalić, Zdravka Marića, Andreja Plenkovića...