Mogli bismo se zvati – Karitativna Republika Hrvatska

I z većine Caritasa hrvatskih biskupija i nadbiskupija stižu dramatične vijesti – broj se njihovih korisnika udvostručio ili povećao 50 posto. I nekad imućni građani koji su izgubili posao dolaze u pučke kuhinje koje su sve zatrpanije. “Imao sam posao, dom i topli obrok, onda sam ostao bez svega. Nikad nisam mislio da ću morati prositi za hranu”, rekao je korisnik pučke kuhinje na Svetom duhu u Zagrebu. A u splitskom Caritasu kažu: “Uz naše redovne korisnike primijetili smo kako zbog pandemije dolaze, na žalost, i nove obitelji u kojima su jedan ili oba roditelja ostala bez posla.

Do jučer su te obitelji imale posao, dom i topli obrok, a odjednom su ostale bez ičega”. Jedina je sreća u nesreći što građani koji mogu daju u Caritas novac, hranu i druge potrepštine, i što nema problema s volonterima jer se za dragovoljan rad prijavljuje građana i više nego što je potrebno. Tako se u Hvarskoj biskupiji nije povećao broj korisnika karitativne pomoći, no sve je više ljudi koji žele pomoći, otočani kad je to najpotrebnije nesebično pomažu i daruju. Možemo zamisliti kako je bilo kome neugodno dolaziti u pučku kuhinju ili tražiti neku drugu pomoć, a pogotovo je to šok za one koji su do jučer pristojno živjeli. I iz dana je u dan sve gore. Bilo bi zanimljivo znati daruju li kad što članovi Vlade, saborski zastupnici i drugi politički moćnici za sirotinju koja ih je dovela na vlast. O tome nismo još ništa čuli ni pročitali.

Oni su se sa svojim visokim plaćama popeli na brda na koja se ne može popeti poplava siromaštva, gore su sigurni kakve god nevolje pogodile Hrvatsku. I daleko su od ruku pruženih za pomoć, između njihove savjesti i ubogih nepremostiva je provalija. A kakvi su, vidjeli smo i znali i prije epidemije kad su svojom nesposobnošću prisiljavali tisuće i desetke tisuća ljudi da traže pomoć u Caritasu ili drugim sličnim socijalnim ustanovama, i u – inozemstvu. Korona nemilosrdno kosi Hrvate a kosu joj danas pomaže držati ta nesposobnost. Po ugroženosti od korone najgori smo u Europi, to su ovih dana priznali i u Stožeru civilne zaštite. Ali da prije epidemije nismo u Europskoj uniji bili najgori i u gospodarstvu, i u životnom standardu, i u kupovnoj moći, zacijelo bismo bili otporniji, mogli bismo više pomoći ljudima koji su izgubili posao.

Hrvatska je u siromaštvu gora i od Rumunjske, siromašniji od nas još su samo Bugari ako nas i oni standardom već nisu pretekli. Postali smo simbol neimaštine u Europi, a još je veća tragedija kad epidemija pogodi zemlju u kojoj su deseci tisuća djece gladni. Prije epidemije čitali smo i ovo – zahvaljujući novcu iz europskog Fonda za borbu protiv siromaštva djece, čak trećina osnovaca u Bjelovaru ima besplatan školski obrok. To su djeca koja su doma gladna. Kriteriji su strogi, ali broj đaka u ovom programu povećava se iz godine u godinu. Zamjenica bjelovarskog gradonačelnika naglašava da je takva pomoć sve češće potrebna obiteljima koje imaju samo jedno dijete, jer ne mogu prehraniti ni to jedno. Jedan se portal politici u Hrvatskoj narugao rečenicom: “Od gladne djece, u Hrvatskoj su važnije diskusije o tome što je bilo 1941. i 1945.”. A kad smo kod prošlosti, recimo da se socijalno stanje u samostalnoj Hrvatskoj od 1990. godine nije popravljalo nego se stalno srozava.

Sam Bog zna dokad će korona trajati, i samo On zna gdje će i kako završiti Hrvatska. Kako god bilo, i vrijeme prije epidemije i vrijeme u epidemiji pokazalo je da je hrvatska vlast nesposobna, ali ako smo posljednji u EU po gospodarstvu i gotovo prvi u siromaštvu, prvi smo i po samoljubivosti i ljeporječivosti Banskih dvora. To što smo, kad je riječ o epidemiji, što i vlast priznaje, najgori u Europi, nije posljedica samo virusa nad kojim nemamo moć nego i spremnosti zemlje za ovakva stanja, a za tu spremnost odgovorna je vlast. No ni riječi samokritičnosti i ni riječi opisa katastrofalnog stanja nismo čuli od Plenkovića i društva. Što se njih tiče, mi i dalje živimo u sretnoj zemlji u kojoj oni svaki dan broje novooboljele i umrle, gotovo kao svoju zaslugu, ali o socijalnim posljedicama epidemije šute. Ako se ovako nastavi, slobodno ćemo moći mijenjati naziv države i zvati se – Karitativna Republika Hrvatska.