Mogu li se ponovno ujedinjeni predsjednica i Karamarko riješiti Mosta

Kada je Ivo Sanader prepustio tron Jadranki Kosor, a devet je tisuća hadezeovaca u Areni aklamacijom potvrdilo za novu šeficu stranke, potom i u Saboru za premijerku, trebalo joj je šest mjeseci da izbaci Sanadera iz HDZ-a jer je iz sjene htio upravljati državom, a nju učiniti marionetom. Tihomiru Oreškoviću nije trebalo ni mjesec dana da shvati kako je on prvi čovjek u državi i da potpuno eliminira bilo kakav utjecaj šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, koji ga je doveo za premijera, a još više predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović.

Pritom se Orešković uopće ne obazire na činjenicu da je za premijera “uvezen”, da nije prošao izborni proces, da je u političkoj areni potpuno nov i neiskusan, i da u Saboru ovisi upravo o Karamarku, odnosno o podršci HDZ-a. Štoviše, Orešković se u svakodnevnom političkom životu nastoji maksimalno distancirati od bilo kakve politike, a još više od politikantstva. Medijski je minimalno prisutan, tek kada prima strane državnike ili slično, ne želi se upetljavati u prizemne ideološke rasprave, kao da ne želi biti uvučen u politički mulj. Nastoji se javno i medijski distancirati i od Karamarka, zajedno ih se viđa tek na sjednicama Vlade, a premijer svoj autoritet sada želi izgraditi gostujući na najvažnijim europskim adresama.

Svega je toga svjestan i Tomislav Karamarko, kojem je Most poremetio planove da upravo on bude prvi čovjek Banskih dvora, pa posljednjih dana demonstrira i želi nametnuti autoritet prvog potpredsjednika Vlade. Karamarko očito smatra da mu, kao šefu najveće vladajuće stranke, pripada znatno veći politički značaj, a da kao prvi potpredsjednik Vlade za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost mora imati pod kontrolom cijeli policijsko-obavještajni sustav. No Mostov ministar unutarnjih poslova, očito uz podršku drugog potpredsjednika Bože Petrova, otima mu se kontroli, štoviše, javno mu odgovara da Karamarkovi prozivi na račun vrha policije prelaze zonu političke korektnosti. Medijskom ofenzivom u kojoj Karamarko šalje javne kritike premijeru Oreškoviću, od kojeg traži potpis za razrješenje šefa SOA-e Dragana Lozančića, te Mostu koji ne želi ići u smjene vrha policije, Karamarko je, zapravo, pokazao svoju nemoć spram osokoljenog premijera i tvrdog Mosta. Da Karamarko ima utjecaj na premijera i na Most, smjene ne bi tražio pred kamerama. Odlučio se za javni/medijski pritisak jer smatra da je mjesec dana otezanja sa SOA-om već dosta. Uostalom, Karamarko je odgovoran za nacionalnu sigurnost te migrantsku krizu koristi kao adut zašto se pitanje tajne službe hitno mora riješiti.

Nezadovoljna baza HDZ-a

Karamarko svoj autoritet u Vladi, pogotovo spram Mosta, mora stvoriti i zbog svoje stranačke baze koja je i ovako nezadovoljna izbornim rezultatom i činjenicom da Most odobrava ili stopira HDZ-ova kadroviranja u Vladi i praktički kroji političku sudbinu HDZ-u. No u Banskim dvorima nikada nije bilo više nepovjerenja nego otkad su se ondje uselili Karamarko, Petrov i Orešković. Most i HDZ nužni su partneri, formirali su zajedno vlast i to je vrhunac njihova političkog zajedništva. Sve ostalo, barem tako izgleda, svodi se na politička miniranja. I dok Karamarko želi spustiti premijera Oreškovića na zemlju, Petrovu paše da je premijer što jači jer će se tako Most lakše nositi s velikim HDZ-om, odnosno Karamarkom. Što je čvršća pozicija i jači autoritet premijera, to je Mostu lakše s Karamarkom.

I dok je u početku mandata Tihomira Oreškovića ukupni odnos snaga bio takav da su odnosi između predsjednice RH i Karamarka poprilično zahladili i da je, štoviše, izgledalo da predsjednica želi “prisvojiti” Oreškovića, slučaj SOA ponovno je zbližio predsjednicu i Karamarka, a Oreškovića gurnuo u prešutno savezništvo s Petrovom. Karamarko je, čuli smo tada iz vrha HDZ-a, K. Grabar-Kitarović zamjerao što mu nije dala mandat za sastavljanje Vlade kao relativnom izbornom pobjedniku. Smatrao je da je trebala biti hrabrija i njemu dati mandat da pokuša sastaviti Vladu, a ne se iscrpljivati u dugotrajnim pregovorima s Mostom. Uostalom, HDZ je Kolindu Grabar-Kitarović kandidirao za Pantovčak i svojom infrastrukturom pomogao joj da postane predsjednica, pa je Karamarko očito držao da ona treba vratiti uslugu i pogurati HDZ.

Predsjednica nije za to htjela ni čuti jer bi prekršila Ustav, a zgodan osigurač prema HDZ-u pronašla je u pet ustavnopravnih stručnjaka koje je konzultirala i koji su potvrdili da nitko bez 76 zastupnika u Saboru ne može dobiti mandat. Karamarko nikako nije bio zadovoljan predsjednicom, štoviše, u vrhu HDZ-a bili su njome razočarani, a dolaskom Tihomira Oreškovića prijetilo je da Grabar-Kitarović u njemu nađe saveznika i da Karamarka bude ostavljen po strani. Počeo se stvarati dojam, pa i neslužbeno o tome puštati informacije, da je upravo predsjednica RH odabrala Oreškovića, da se znaju još dok je ona bila u Americi, da su privatno dobri... Karamarku je pak bilo stalo da mu ta priča s nestranačkim premijerom ne bude oduzeta jer je smatrao da je učinio nešto zaista dobro, u Hrvatsku doveo biznismena iz prve lige koji bi trebao spasiti naše javne financije. Orešković i predsjednica idilično su započeli političku vezu, on je dvaput pohodio Pantovčak u vrlo kratkom roku, njoj je odgovarao njegov dobar imidž i činilo se da će upravljanje državom preuzeti predsjednica i premijer. No poslovično sklon intrigama, Ured predsjednice, pa i borbena predsjednica krivo su procijenili Oreškovića. Htjeli su ga nabrzaka obraditi da potpiše smjenjivanje Dragana Lozančića, šefa SOA-e, a Oreškoviću se, očito, sasvim logičnim činilo da njegov prvi potez ne bi trebao biti supotpis smjene šefa tajne službe, tim više što je u Hrvatsku tek došao i nije opterećen obavještajnim obračunima političkih elita. A o SOA-i tada nije ni mogao znati ništa, osim onoga što mu je servirala K. Grabar-Kitarović. Predsjednica je osjetila njegovu neodlučnost pa mu je s Pantovčaka hladno spustila zahtjev za smjenom dok je on držao novinsku konferenciju i govorio kako se o smjeni tek trebaju dogovoriti i da ništa još nije riješeno. To joj nije mogao oprostiti.

Prekrajanje saborske većine

Još danas smjenu nije potpisao, i ispravno je procijenio da će samo tako učvrstiti svoju političku poziciju i autoritet. Izgubio je time savezništvo s predsjednicom koja sigurno nije očekivala da će premijer mjesec dana ignorirati njezin zahtjev, tim više što je osobno povrijeđena budući da ljudi iz njenog kruga tvrde da je u sklopu prisluškivanja kontroverznog Zdravka Mamića i ona bila prisluškivana. Konkretna situacija ponovno je zbližila Grabar-Kitarović i Karamarka, a sada se nameće pitanje mogu li predsjednica i njoj bliski ljudi pomoći Karamarku i HDZ-u da prekroje saborsku većinu, riješe se Mosta i preuzmu vlast u svoje ruke. Ta kombinacija ne bi značila isključenje premijera Oreškovića, on je prijeko potreban, ali bilo bi dovoljno da se Most izbaci iz igre. Kolinda je sigurno zainteresirana “opaliti šamarčinu” Mostu jer se i Petrov usprotivio smjeni Dragana Lozančića i vrlo je vjerojatno i on na neki način pridonio da premijer u slučaju SOA digne ručnu.

To se iščitava i iz njezina angažmana Drage Prgometa kao izaslanika predsjednice jer je Most upravo Prgometa najurio iz svoje ekipe kada se u javnosti otkrilo da se sastao s tadašnjim premijerom Zoranom Milanovićem u stanu tadašnjeg ministra obrane Ante Kotromanovića. Predsjednica je time rehabilitirala Prgometa, vratila ga u politički život, jer je liječnik s Rebra bio jedan od većih poslijeizbornih gubitnika. I izvori bliski Prgometu tumače da je njegov angažman više bila poruka Mostu nego HDZ-u, premda je on bio crvena krpa i Karamarku i Milijanu Brkiću i jedva su dočekali što je sam otišao iz HDZ-a, da ga ne moraju oni izbacivati. No, priča s Prgometom dobro se uklapa u tezu bi li predsjednica mogla pomoći Karamarku u prekrajanju saborske većine. Naime, na političkoj sceni ponovno se pokušava formirati tzv. treći put (premda je Most jedini uspjeli treći put), odnosno nova politička fronta koja bi okupila na političkom centru HNS, IDS, HSLS, ali i HRID Drage Prgometa. Preduvjet za to je da HNS preuzme Ivan Vrdoljak, a težnja HNS-a je da se odvoji od SDP-a i postane stranka centra, jednako otvorena za koalicije s ljevicom, ali i desnicom.

Orešković kao savršen alibi

Tu se nestranački premijer Orešković savršeno uklapa jer ni HNS, ni IDS, ni Prgomet ne bi imali problem podržavati njegove dobre projekte i prijedloge u Saboru, kao što bi vjerojatno imali problem dići ruku za Karamarka, odnosno HDZ. Orešković im dolazi kao savršen alibi. Predsjednica se već pokazala kao faktor okupljanja, ona je angažirala Dragu Prgometa i time trasirala put da Prgomet s ekipom s centra sudjeluje u eliminaciji Mosta i približi se HDZ-u. U ovom je trenutku vjerojatno veći Prgometov prkos prema Mostu nego prema HDZ-u, a od HDZ-a bi sada mogao samo profitirati, odnosno dobiti na cijeni pomogne li u eutanaziji Mosta. Ljudi iz kruga predsjednice imaju i po osječkoj liniji kontakte s HNS-ovcem Vrdoljakom i može se čuti da HDZ mora tražiti izlaznu strategiju iz braka s Mostom jer se zbog njihove političko-utopističko-demagoške filozofije ništa ne može.

HNS bi u takvoj kombinaciji tražio mjesta za sebe, kao što ih traži i Most, ali oni su politički igrači, pragmatični i nisu “nadobudni” kao mostovci. S njima bi se lakše dalo dogovoriti, smatra naš sugovornik upućen u zbivanja na Pantovčaku i u HDZ-u. Svojim autoritetom, političkim kontaktima, a i pozicijom predsjednice, Grabar-Kitarović ili makar ljudi izravno povezani s njom, mogli bi pripomoći u izigravanju Mosta. Dovoljno je da predsjednica kroz bezazlene angažmane izaslanika promovira određene političke igrače. Ona i Karamarko već su se zajedno uspješno riješili Vladimira Šeksa, barem on to tako vidi, jer drži da ga se predsjednica ekspresno odrekla nakon afere s pomilovanjem njegova bivšeg savjetnika, pa je ne čekajući smjenu sam otišao s Pantovčaka. Šeks smatra, dalo se iščitati iz njegovih nastupa, da je Karamarko protumačio da bi on u HDZ-u mogao predvoditi frontu protiv njega na unutarstranačkim izborima, pa ga je u dogovoru s Kolindom eliminirao.

Mogu li predsjednica i Karamarko provesti i puno širu političku eliminaciju Mosta?

>> Gotovo 60 posto građana smatra da Timov tim ne funkcionira