Mogu li se u četiri godine u svim školama stvoriti uvjeti za cjelodnevnu nastavu

Ne bi bilo prvi put da u našoj zemlji dobre ideje propadnu zbog loše pripreme ili neadekvatnih predispozicija, a pogotovo kada se, unatoč manjkavostima, te ideje provode pod svaku cijenu, pa ponekad i na "silu". Nadajmo se da neće tako biti i u slučaju cjelodnevne nastave, za koju se slobodno može reći da je jedna od najvećih promjena u hrvatskom obrazovnom sustavu u posljednjih nekoliko desetljeća.

Cilj je tog programa, kako se naglašava, izjednačiti prilike za sve učenike koji će većinu odgojno-obrazovnih aktivnosti obavljati u školi, a vrijeme nakon nastave moći će posvetiti sebi i obitelji. Započinje već na jesen eksperimentalnom provedbom u 50 osnovnih škola u iduće četiri godine, a ideja je da potom zaživi i u širokoj primjeni.

Neizbježno je, pak, pitanje koliko je realno očekivati da će se u četiri godine stvoriti uvjeti za cjelodnevnu nastavu u svim školama kada su razlike među njima goleme. Nemalom je broju škola još uvijek nedostižan san i "obična" jednosmjenska nastava, ponajprije zbog nedostatka prostora, pa kako očekivati da u relativno kratkom roku stvore uvjete za cjelodnevnu nastavu?

Zapinjalo je čak i pri uvođenju besplatne školske prehrane jer mnoge škole nemaju kuhinju i blagovaonicu, pa iako im je danas užina besplatna, i dalje ne jedu svi učenici jednako kvalitetno.

Zamislimo da novac i nije problem, odnosno da se škole mogu proširiti i obnoviti sredstvima iz europskih izvora, opet se treba zapitati može li se sve to građevinski odraditi na vrijeme. Naime, ni obnova Banovine i Zagreba praktički još nije počela, a očekuje se da se zahukta idućih mjeseci i godina, što će nesumnjivo upregnuti naš građevinski sektor do krajnjih granica. Hoće li ostati dovoljno operative i za masovniju rekonstrukciju škola?

I prije svega, kako će se svemu tome na brzinu prilagoditi učitelji i profesori? Mnogo je tu pitanja i pune su ruke posla.

Kiksa li se negdje u tom procesu pripreme i uvođenja cjelodnevne nastave, ispaštat će na koncu oni koji to nikako ne bi smjeli –učenici. Bila bi zaista ironija da im promjene koje se uvode kako bi podigle kvalitetu njihova obrazovanja na kraju nanesu štetu. I bilo bi zaista žalosno da novac uložen u taj program bude "bačen u vjetar". Kao što smo rekli na početku, nadamo se da se to neće dogoditi...