Kako nogomet objašnjava hrvatsku politiku? To pitanje, kao parafrazu bestselera “Kako nogomet objašnjava svijet” američkoga novinara Franklina Foera iz 2004. (kod nas objavljenoga dvije godine kasnije), ovih dana postavljam i sebi i drugima. Mučna zbivanja u drugoj polovini studenoga jasno su pokazala kako brojne teškoće hrvatskoga nogometa, poput despotskoga upravljanja tim sportom, organiziranoga kriminala i narušavanja ljudskih prava u njemu te navijačkoga nasilja, treba shvaćati kao društvene probleme koji opravdano izazivaju zabrinutost u javnosti te išću promptno reagiranje političkih aktera.
Koja je kap prelila čašu
Zbiva se velika promjena: dok su doskora simpatizeri toga sporta na te probleme uglavnom samo škrgutali zubima i bojkotirali (osim fanatičnih hajdukovaca i odskora poletnih navijača Rijeke) odlazak na utakmice, u posljednje se vrijeme buntu navijača sve se više priključuju i drugi simpatizeri nogometa. Razmjeri toga bunta za naše su prilike ogromni: 48.798 osoba nedavno je potpisalo peticiju udruge “Zajedno za Dinamo” za izbore u Dinamu po načelu “jedan član – jedan glas”; 8000 ljudi entuzijastično je dočekalo igrače i vodstvo Hajduka u subotu navečer u Splitu; na jednom je portalu u pet popodnevnih i večernjih sati prošle subote čak 23.000 ljudi odgovorilo na anketno pitanje podržavaju li bojkot derbija, i to tri četvrtine potvrdno; na današnjem prosvjednom skupu na splitskoj Rivi koji organizira udruga “Naš Hajduk” očekuje se prisustvo više tisuća građana itd. Nije slučajno što mnogi ovih dana ističu da je “kap prelila čašu”: problemi nogometa očito su prvo postali društveni, a sada su i politički.
Prema Albertu Camusu prelazak granica koje se inače ne smiju prijeći određuje pobunjenoga čovjeka – onoga koji kaže “ne”. U najpopularnijem sportu u Hrvatskoj upravo su prijeđene dvije važne granice koje su dotad bile neupitne. Prva: nekoliko većih skupina navijača 16. studenoga u Milanu pokušalo je najviše bacanjem bengalki na teren San Sira “minirati” nastup reprezentacije koja je vrhunski nacionalni simbol; druga granica odnosi se na bojkot najveće domaće utakmice, koji su “kao jedan” poduzeli ljudi iz uprave, igrači i navijači splitskoga kluba, uz potporu većega dijela javnosti.
Kao navijač Hajduka i reprezentacije koji je prisustvovao mnogim utakmicama u zemlji i inozemstvu mogu potvrditi da prije nijednom pokloniku nogometa kojega poznajem ne bi na kraj pameti bilo da namjerno ošteti reprezentaciju ili da se liši užitka sudjelovanja u najvećem hrvatskom derbiju. Patoloških nasilnika je među fanovima vazda bilo (ne smije se nikada zaboraviti onih nekoliko budala koje su na utakmici Hajduk – Olimpique Marseille 5. studenoga 1987. aktivirale suzavac), ali i takvi “bolesnici” uglavnom su bili svjesni da ne mogu provoditi svoj ritual na tribinama bez igre na travi. Bilo je među navijačima i političkih ekstremista, itekako, ali oni su još do prije nekoliko godina često bili upozoravani od onih uz sebe da se politikom bave izvan stadiona i nogometa, dok u posljednje vrijeme većina na navijačkim tribinama, valjda najviše zbog kolektivne sklonosti provociranju službene kulture, prihvaća pokliče poput “Ajmo, ajmo, ustaše”. Vremena se mijenjaju, ali kod nas, izgleda, nagore…
Eskaliranje problema nogometa, poput bujice prljave vode koja je probila branu, danas zahvaća i različite političke aktere, pa i one koji se lakonskim i stupidnim izjavama nastoje izmaknuti ili koji još uvijek glumataju kako ih se to ne tiče. Primjer za lakonske govornike predsjednik je HDZ-a Tomislav Karamarko koji je u ponedjeljak manirom partijskoga sekretara poručio da će utjecati na “naše ljude” u HNS-u (11 od 17 članova Izvršnoga odbora ima HDZ-ove iskaznice, a i neki od ostalih osvjedočeni su simpatizeri stranke) da bi se problemi riješili, ponajprije vezano za animozitet između Zagreba i Dalmacije.
Bizarna je tvrdnja (Dnevnik HTV-a 23. studenoga) Vedrana Mornara, inače sina istaknutoga sportskog novinara, da njegovo Ministarstvo nije nadležno za profesionalni sport. Postoje, međutim, pokazatelji da će ministar obrazovanja, znanosti i sporta posredovati između sukobljenih strana; za pregovarački stol treba posjesti i ljude iz udruga “Zajedno za Dinamo” i “Naš Hajduk”. U tome mu može pomoći predsjednik Republike koji se i ranije, znači ne samo vezano za izbornu kampanju kao njegovi suparnici, uključivao u raspravu o problemima nogometa. Naposljetku, ne treba previše trošiti riječi o ciničnoj šutnji premijera i većine njegovih najbližih suradnika. Svi ti i drugi akteri tek trebaju doista shvatiti kako su nogomet i politika u tijesnoj interakciji koja ima veliku društvenu važnost.
Političari glumataju kako ih se sve to ne tiče: Karamarko kao partijski sekretar saziva članove HDZ-a u vrhu HNS-a, premijer Mila-nović cinično šuti, ministar sporta kaže da s tim nema ništa...
Zapravo se radi o međudjelovanju profesionalnoga nogometa kod nas u dva izdanja (vanjskoga kao reprezentacije; unutarnjega u smislu domaće lige) i politike u mnogim njenim oblicima – najviše interne politike nogometa, stranačke, lokalne i državne politike, pa i predizborne politike (kampanje). Analitički pogled na jako zapetljan čvor u kojemu su se zapleli nogomet i politika kod nas može biti koristan za raščlambu načina na koje se politika i život (društvo) ovdje udaljili jedno od drugoga, odnosno propadanja političkoga kao prakse koja bi trebala zadovoljiti očekivanja ljudi, na što upozorava njemački sociolog Thomas Meyer.
Različita politička praksa u Hrvatskoj sasvim je propala tj. iznevjerila očekivanja mnoštva građana, uz ostala područja života, kod (uređenja, proizvođenja) najpopularnijega sporta u nas. I to u različitim aspektima politike koje je prepoznao Žarko Puhovski u osvit demokracije u nas. Prvo, u politici kao djelovanju vezanom za moć, s obzirom na to da se volja vladara nogometa, kojima su godinama davali potporu vodeći političari, već jako dugo nameće bez obzira na volju drugih aktera toga sporta, posebno njegove publike. Pa i bez obzira na eventualnu volju nekih političara. Posljednji se opravdavaju da ne mogu ništa poduzeti zato što Uefa brani miješanje politike u nogomet, odbijajući zbog nesposobnosti i(ili) kukavičluka odnosno kompradorskoga (sklonog pomaganju stranim moćnicima) pristupa prihvatiti kako baš valjano reguliranje polja profesionalnoga sporta može pridonijeti prestanku političkih zloporaba sporta i sportskih zloporaba politike. U suvremenoj Hrvatskoj, kriznoj zemlji koju najviše ugrožava sprega političkih kapitalista i egoističnih političara, takvih je zloporaba bilo i još ih je uvijek napretek (primjerice, Dinamo se već godinama izdašno financira iz proračuna Grada Zagreba).
FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL
Drugo, politika je, što se tiče nogometa, iznevjerila u aspektu koji se odnosi na vlast i državu te na pripadajuće izražavanje društvenih tendencija u pravnim formama. Posljednje se najočitije izražava u štetnim odredbama različitih zakona koji u mnogo čemu više uneređuju nego uređuju to područje. Nedavno sam tu neuređenost analizirao na ovim stranicama pa sada samo upozoravam na neke članke Zakona o suzbijanju nereda na sportskim natjecanjima, ponajprije na članak 7. Tim zakonom, kao izrazom dominantno represivne i od prevencije ispražnjene javne politike suzbijanja nemaloga problema navijačkoga huliganizma, ustvari se daje pravna osnova za kršenje ljudskih prava (na slobodno kretanje, okupljanje…). Naime, time se omogućuje organizatorima i policiji da zabrane pristup i navijačima za koje tek postoje spoznaje (dakle, osim onih koji imaju sudsku zabranu pristupa, koja je uređena članom 5.), zapravo naznake da se “protupravno ponašaju”. U praksi to znači da policija i organizator mogu proizvoljno zabraniti pristup stadionu ili dvorani i osobama koje nemaju ni sudsku zabranu ni neku sudsku presudu, što naročito u Zagrebu intenzivno čine. Masovne zabrane ulaska na stadion u Maksimiru čak i po kriteriju kupnje ulaznica za prethodnu utakmicu za tribinu sjever (utakmica Dinamo – Red Bull Salzburg 6. studenoga), a ustvari po kriteriju obračuna s onima koji se ne slažu s načinom vođenja kluba, nisu izazvale veće reakcije osim bunta sekte zvane BBB.
Maltretiranje svih navijača
Međutim, istovrsna zabrana pristupa torcidašima (ne samo onima koji nemaju sudsku zabranu s popisa 92 osobe kojega je navodno samo sastavilo Ravnateljstvo policije, nego i skupini od više stotina torcidaša kojima je prepriječen i dolazak u Maksimir s lokacije Sveučilišne bolnice u izgradnji) požnjela je buru. Odluka o bojkotu derbija i bunt vezan za tu zabranu nisu usmjereni na zaštitu okorjelih izgrednika, kao što to neki zbog nepoznavanja te problematike misle, nego se time izražava veliko nezadovoljstvo zbog maltretiranja navijača koji ne poduzimaju ikoje nasilje. Tako je ime Mislava Jukića iz Rijeke bilo na navedenom popisu iako taj torcidaš u životu nije počinio ni prometni prekršaj; on je na to isprva javno upozorio anonimno, a onda je na medijski poziv policijskoga šefa Krunoslava Boroveca obznanio svoj identitet u srijedu navečer na 4. programu HTV-a, ističući uz ostalo da se vjerojatno našao na popisu zbog toga što je bio na utakmici u Milanu gdje nije sudjelovao u izgredima.
Vodstvo Hajduka donijelo je iznimno tešku, ali opravdanu odluku da se ne igra derbi, a navijači toga kluba pod znakovitom parolom “Kad nepravda postane zakon, otpor postane dužnost” otpočeli su proteste. Već je sada jasno da će ti prosvjedi biti snažni, ali i štetni za obje strane te za naš sport ako ubrzo ne postignu dogovor. Vezano za tretman najstarijega prvoligaša i stanje u nogometu postoji veliko nezadovoljstvo u javnosti, naročito u Dalmaciji gdje se taj klub masovno doživljava kao svojevrsna svjetovna religija. Imajući posljednje u vidu, uopće ne treba čuditi da navijači bijelih ogorčeno protestiraju zbog toga što u subotu još jednom (Hajduk je opravdano kažnjen dvjema utakmicama bez publike zbog nedavnih nereda u Dugopolju i neopravdano još jednom utakmicom vezano za manje ekscese na utakmici u Zadru kad nije bio organizator) nisu mogli doći na “nogometnu misu” – utakmicu kluba. Za razliku od nogometnih moćnika, hajdukovci shvaćaju klub kao zajednicu igrača, vodstva kluba i publike. Udruzi “Naš Hajduk” Gradsko vijeće Splita 25. studenoga nakon žestoke, ali konstruktivne rasprave, na još četiri godine produljilo je mandat za nedvojbeno demokratski izbor članova Nadzornoga odbora kluba.
Razmjeri bunta su ogromni: 48.798 osoba je potpisalo peticiju udruge “Zajedno za Dinamo” ; 8000 ljudi dočekalo je hajdukovce nakon bojkota derbija; na jednom je portalu u pet sati čak 23.000 ljudi odgovorilo na anketno pitanje o bojkotu
Treće, politika je s obzirom na nogomet propala u aspektu smislenoga djelovanja koje teži uređenju zajednice, odnosno jednoga od njezinih elemenata. Ustvari su grijesi političari, izraženi činom ili propustom, bitno pridonijeli da područje nogometa i profesionalnoga sporta kod nas u cijelosti bitno neuređeno. Nered je tako velik da prijeti ozbiljnim poremećajima odnosa između različitih dijelova Hrvatske, ponajprije Zagrepčana i Dalmatinaca. Na sreću, građani su se i ovaj put pokazali zrelijima od (nogometnih, političkih) vlastodržaca, pa su zbivanja vezana za bojkot dosad protekla bez nereda. Vodstvo Hajduka i drugi u Splitu opetovano pozivaju da sljedeći prosvjedi budu nenasilni i civilizirani, a i udruge “Zajedno za Dinamo” i “Uvijek vjerni” (navijači reprezentacije) dale su potporu borbi Hajduka. Krava crkava i nama i susjedima pa svi dobrohotni trebaju učiniti sve što mogu da se među žive nekako vrati umirući hrvatski nogomet. A to se neće moći realizirati ako na čelu HNS-a ostanu za tu dužnost nesposobni Davor Šuker i sposobni, ali krajnje egoistični i uskogrudni Zdravko Mamić. Ubrzo nakon smjene odgovornih treba učiniti ono najvažnije – slijedom dogovora odgovornih i sposobnih reformirati sustav profesionalnoga nogometa i sporta.
Reanimaciji nogometa, jasno, najviše mogu pridonijeti političari, poglavito vladajući. Ali kakvi političari? Oni koje je u posljednjem razdoblju, uz ostalo, “objasnio” nogomet kao aktere sklone klijentelističkim odnosima s moćnicima? Koji nisu u stanju racionalno urediti to područje od velike važnosti u ovoj sportski nastrojenoj zemlji, pa ni osmisliti kakav sport uopće treba ovoj zemlji? Političari koji okreću glave od očitih kršenja ljudskih prava te načela demokracije i pravne države u tom sportu, pa i od tendencija da se s određenim skupinama obračunava metodama policijske države? Oni koje ni sadašnja kriza našega profesionalnog nogometa i sporta, koja pojačava ionako izražene društvene napetosti, ne može pokrenuti da predlože i provedu suvisla rješenja koja bi bila u skladu s očekivanjima ogromne većine simpatizera sporta i drugih naših građana? A možda baš ova teška situacija hrvatskoga nogometa – kada, ako ne sada? – dovede do nekoga rješenja. Unatoč svim nedaćama treba se nadati da na terenu hrvatske politike, bar u pogledu nogometa, postoji poneki igrač dovoljno snažan da zabije pogodak za opće dobro…
>> 'Tražimo ostavku vodstva HNS-a, ako treba doći ćemo u Zagreb'
Nekad je bila primorska hrvatska i panonska hrvatska. Dalmacija ima pravo na sto zeli, kao slavonac mogu reci zg=bg