Mogu li Titovi nasljednici ponovno “osloboditi” Zagreb?

Ljevičari i ultraljevičari pošto-poto žele imati svoga gradonačelnika Zagreba. Istina, žestoko su se posvađali Radnička fronta s Matom Kapovićem na čelu i Možemo! Tomislava Tomaševića, ali su, s SDP-om, jedinstveni u rušenju Milana Bandića.

Poslije Tuđmana, nikad nijednog važnijeg političara u Hrvatskoj protivnici nisu toliko napadali, sotonizirali, vrijeđali, poricali mu svaku vrijednost i nijekali bilo kakve rezultate njegove politike. Unatoč tome što Bandića građani već dvadeset godina biraju za gradonačelnika, što većina drži da Zagreb s njim na čelu dobro funkcionira, što je standard u glavnom gradu najbolji u zemlji, a nezaposlenost najmanja, što su gradski prijevoz, odvoz smeća, socijalna skrb i druge usluge na visokoj razini, što je legalizacijom bespravne gradnje usrećio desetke tisuća siromaha, što grad nikad nije zapao u neku ozbiljniju krizu, što će metropoli ostaviti neke znamenitosti sagrađene u svojim mandatima, što je kao suradnike okupio velik broj zagrebačke elite... on baš ništa ne valja.

Naravno, nije Bandić anđeo, i sam sam o njemu objavio bezbroj negativnih tekstova, ali je očito da zaslužuje priznanja dostojna čelnika jednog velegrada. I još nešto – možda nitko nikada, premda je došao iz hercegovačke provincije, nije tako dobro poznavao glavni grad, svaki njegov predio, svaku uličicu i slobodnije govoreći svaku kuću. I kad vidite tko su njegovi protivnici, što su u politici učinili, što nude umjesto njegova nemorala, kriminala i nesposobnosti, ne ostaje vam drugo nego da se prekrstite. Na primjer, Tomislav Tomašević, koji bi mu trebao biti glavni protukandidat na idućim izborima, zasad je upamćen uglavnom po žestokom protivljenju promjeni naziva Trga maršala Tita i podizanju spomenika dr. Franji Tuđmanu te po samoljubivoj izjavi – “Jedini ja na ljevici mogu pobijediti Bandića”.

Što dakle od toga narcisa, zarobljenog u propalim ideologijama i komunističkim kultovima, građani Zagreba mogu očekivati? Ultraljevičarsku samovolju, reviziju i redefiniciju zagrebačkih vrijednosti, i slavljenje zločinaca koji su poslije “oslobođenja” Zagreba 1945. godine bez suđenja smaknuli desetke tisuća njihovih predaka. Ili što mogu očekivati od čelnika Radničke fronte Mate Kapovića i njegova kandidata kad im je ostala u sjećanju Kapovićeva poruka domoljubima “Serem vam se na Bleiburg” kojom je zaslužio viši stupanj u karijeri sveučilišnog profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Još ni od jednog Bandićeva protivnika koji bi mu mogao biti protukandidat ili koji ima svoga favorita nismo čuli ozbiljniji program za Zagreb, njegovo gospodarstvo, urbanistički, kulturni i svaki drugi razvoj i bolji život stanovništva.

Jedini im je program mlaćenje po Milanu Bandiću, a intelektualni im je predvodnik Dario Juričan, koji liježe i ustaje s mislima na Bandića, čije je ime i prezime čak htio preuzeti. On bi ga i bez presude strpao u zatvor, a nedavno ga je na HTV-u u svom “duhovitom” stilu prostački izvrijeđao kao zombija, kukavicu, starog i ofucanog djedicu, sijača laži... Zapravo je nezapamćena hajka na Bandića svojevrsna politička bolest, dokaz da je politika metafora eliminacije ili utamničenja ratnog protivnika.

Bandića se ne podnosi i zato što je među najmoćnijim političarima u zemlji, a možda je i najmoćniji – upravlja gradom u kojem je godišnji proračun gotovo 15 milijardi kuna i u kojemu je trećina hrvatskog gospodarstva. Izbor nekog ultraljevičara za gradonačelnika bio bi mu u takvoj sredini trijumf nad trijumfima, likovanje dojučerašnje manjine koje donedavno nigdje nije bilo osim u ekstremističkim istupima i koja je zacijelo naslijedila dosta od naravi komunističke manjine čije se vladanje vrlo brzo pretvorilo u – znamo u što. Teško je takvoj ljevici u Zagrebu proreći uspjeh, ali uza sve gori SDP i ne baš previše zainteresirani HDZ koji stalno prijeti svojim kandidatom, ali ga nigdje još nema i ne vidi se tko bi se iz vladajuće stranke mogao nametnuti Zagrepčanima – sve je moguće. Pa i to da Titovi nasljednici ponovno “oslobode” Zagreb, da posmiču kadar koji posmicati mogu, da se vrati naziv Trg maršala Tita, da opet bude u opasnosti spomenik banu Jelačiću, a katedralu, na Bozanićevu radost, ipak ne bi dirali.