Uživanju u reprizi kultne, do u najsitniji detalj minuciozno izbrušene dramsko-humoristične serije "Naše malo misto" – bliži se kraj. Večeras se emitira pretposljednja epizoda djela čiji je scenarij osmislio Miljenko Smoje, dok je režijski posao maestralno odradio Daniel Marušić čija je zasluga što su nezaboravnim likovima koji su postali pravi simboli, poput dotura Luigija, Bepine, Roka Prča, Anđe Vlajine i Servantesa, dušu zauvijek udahnuli nenadmašni Karlo Bulić, Asja Kisić, Boris Dvornik, Zdravka Krstulović i Ivica Vidović. To remek-djelo naše televizijske povijesti, ponos nekadašnje Televizije Zagreb, snimano je od 1969. do 1971. U burna vremena. Odrazilo se to i na samu seriju, kao i na one koji su je stvarali. A upravo o svemu tome doznali smo ponešto od nekoga tko je iz prve ruke vidio i čuo mnogo, i do sada neznanih detalja – Marina Marušića, redateljeva sina koji je u vrijeme nastajanja "Malog mista" bio 12-godišnji dječak kojeg je otac često vodio na snimanje serije.
– "Naše malo misto" dio je povijesti HTV-a. Nazivaju je još i kultnom, najboljom hrvatskom serijom ikad snimljenom. No, iako nije moj posao da je vrednujem, siguran sam da je uz izvjesne efemernosti nadišla svoje vrijeme i ima vrijednost koja će je zauvijek zadržati na vrhu ljestvice popularnosti i vrijednosti. Ja sam vam toliko vezan uz "Malo misto" da mi je to zapravo jako teško i iskazati. Ipak, mislim da je ta serija nešto što se ne može odrediti ni serijom, ni režijom, ni scenarijem, ni glumcima. Taj duh koji struji iz "Malog mista" pokazuje da nije bila riječ o projektu koji je služio nekom vremenu i trenutku, već je to serija za sva vremena. Ona je jednim velikim dijelom obilježila i mog oca, pa time i meni pokazuje koliko je moj otac bio čovjek vrijedan spomena. Stoga i danas, nakon ni sam ne znam koliko puta gledanih repriza, emocije mi opet bujaju, a sjećanja nikako da izblijede – kazao nam je na početku razgovora sada 57-godišnji Marin Marušić, inače već 30 godina producent na HTV-u, dodavši da, iako je čovjek sklon idealiziranju onoga što je prošlo, pogotovo kada je taj posao rezultirao općim i nezaboravnim uspjehom, mnoge ga pojedinosti podsjećaju na ne baš male prepreke koje su pratile rađanje te serije.
– Nastajanje i rast čitave ideje stvaranja hrvatskog televizijskog humora i danas mogu biti poučni. Premda je "Malo misto" snimljeno neposredno uoči Hrvatskog proljeća, zbog ozračja koje je prethodilo svemu tome, slobodno bi se moglo ustvrditi – da nije bilo Hrvatskog proljeća, ne bi bilo ni "Malog mista". Tome bi Dalmatinci svakako pridodali i svoj poznati dalmatinski "dišpet". A beogradska televizija nikada nije mogla pratiti standarde zagrebačke televizije i dosegnuti kvalitetu dramskog, glazbenog ili sportskog programa kakav smo mi radili, pa je tražila nešto u čemu je jaka. To je našla u tzv. humorističnom programu čiji su glavni protagonisti bili Radivoje Lola Đukić te uistinu odlični pučki komičari Miodrag Petrović Čkalja i Mija Aleksić. E sad, čovjek bi se i mogao složiti da su u tome uspijevali i doista bili bolji, no tada je plasirana teza da Hrvati nemaju smisla za humor i da se sve humoristične serije moraju snimati u Beogradu. Tome se žestoko usprotivio jedan iznimno častan čovjek, jedan od čelnika tadašnje Televizije Zagreb, Saša Bjelousov. I kada je moj otac kao scenarist serije predložio Miljenka Smoju, Bjelousov je predložio Mladena Kerstnera, i tako su nastali "Malo misto", "Mejaši" i "Gruntovčani", a nešto kasnije je Ivan Raos napisao "Žuti, žuti kanarinci", kao preteću "Prosjaka i sinova". I tako je sve krenulo – prisjeća se sin Daniela Marušića koji ne zaobilazi ni temu čuvenog razlaza i prekida suradnje između svoga oca i Miljenka Smoje. Kaže da je taj njihov razlaz izazvao mnoge polemike, krive interpretacije i sudske sporove, a da je sve to skupa bilo posve nepotrebno.
Tri ključna sukoba
– No, kao prvo, želim istaknuti da je Smoje tada, kao kolumnist Mali Marinko, pisao u Slobodnoj Dalmaciji i moj ga je otac predložio i nagovarao da napiše scenarij, pritom vjerujući u njegovo briljantno poznavanje Dalmacije i njegov spisateljski talent koji je do tada bio zatomljen. Smoje je Dalmaciju nosio u duši, bio je velika spužva, stalno je putovao, sve upijao i znao sve što se događa i u najmanjem "mistu". Što se tiče opcija lijevo-desno, nije na meni da komentiram Smojinu političku poziciju. On ju je sam bezbroj puta definirao. A sukob Smoje i mog oca bio je dvojake naravi, estetske i političke. Prvi sukob dogodio se već na samom početku. Nakon pilot-epizode "Avijatičar" odlučeno je da se ide dalje u snimanje. Ali Smoje je već tad bio izuzetno nezadovoljan Karlom Bulićem i njegovom interpretacijom lika dotura Luigija, do te mjere da je od mog oca zatražio da Bulića bespogovorno zamijeni nekim drugim. Napisao je i žustro protestno pismo tadašnjem direktoru RTV Zagreb Ivi Bojaniću. Nasreću, on je na to samo odmahnuo rukom. Kasnije se Smoje ispričao Buliću jer taj lik koliko je Smojin, toliko je i Bulićev. On je tu odigrao samog sebe, nije ništa ni trebao glumiti. Drugi sukob zbio se kada je u sceni pušenja u jednoj epizodi Luigi, prema napisanom tekstu, trebao kazati: "Ja sam dalmatinski likar". No, Bulić je tada pogledao redatelja rekavši mu: "Znam ča oćeš reć'. Ne boj se, izgovorit' ću – ja sam hrvatski likar". Nitko zbog toga nije bio manji Dalmatinac, niti veći Hrvat. U tom ozračju to je bilo normalno. Ali Smoje je inzistirao da tekst ostane onakav kako je bilo napisano. Na kraju, ostalo je po mom starom. I treći, najveći sukob, dogodio se zato što je moj tata htio produljiti vijek "Malog mista" pa nije htio da Bepina umre, no Smoje na to nije pristajao. Bepina je morala umrijeti – otkrio nam je gospodin Marin domećući da bi usporedna analiza scenarija i onoga što je snimljeno pokazala koliko se serija razlikuje od samog predloška. Tvrdi da je to Smoji uvijek smetalo i da mu je njegov otac uvijek argumentirano i prijateljski nastojao objasniti razloge takvih intervencija, ali što je snimanje više odmicalo, to mu je manje uspijevalo. Pritom ističe i to da su glumci imali veliku slobodu i toliko ideja da se zapravo teško razumije što je improvizacija, a što napisani dijalog i situacija.
– Razlaz je bio neizbježan kada se Smoje na naslovnici Slobodne Dalmacije odrekao serije. A kasnije, kad je shvatio kakvu je glupost napravio, počeo je tvrditi da je serija samo njegova, uopće ne spominjući režiju. Bila su to mračna vremena i moj otac nije mogao reagirati. No, TV seriju kao autohtono umjetničko djelo stvorio je redatelj, a Smoje je bio briljantan scenarist te serije. K tome, moj otac nikada nije prežalio zašto nije bilo 33, već samo 13 epizoda "Malog mista", jer je materijala bilo. Može se dopustiti da je 13 izvedenih epizoda bilo dovoljno, ali propuštena je šansa da se toj seriji produlji život. I to na način koji bi garantirao dotadašnju kvalitetu, pa čak i stanoviti uspon. A sad, nakon 45 godina, mogu vam odati i malu tajnu zašto je moj otac na odjavnoj špici zadnje, 13. epizode, umjesto "Kraj", napisao i poručio: "Adio, i nikad više". Dakle, to je napisao u znak indignacije zbog toga što se raznim kampanjama i podvalama koje su imale organizirani tijek, zbilo njemu i članovima ekipe i što se događalo za vrijeme snimanja i emitiranja. Što su godine više prolazile, bilo je sve evidentnije da je u tome bilo puno prstiju onih kojima nije odgovarala njihova suradnja, pa je Smoju i Marušića trebalo posvađati. A kad je mom ocu bio zabranjen rad na televiziji, nakon "Malog mista" i Hrvatskog proljeća, što je bila dijelom zasluga i Smoje jer je on pisao protiv njega, prekinuli su potpuno međusobni odnos. Tako je bilo sve dok mog oca jedan zajednički prijatelj nije nazvao i pitao zna li da je Smoje jako loše i da ima rak. To je tatu toliko pogodilo da ga je nakon više od 15 godina nazvao. Smoje je bio silno iznenađen. Znao je da umire i bio je jako potišten. Moj tata mu je rekao: "Šunje, dolazim u Split da nastavimo tamo gdje smo stali". Nažalost, nije stigao ni krenuti kad je stigla tužna vijest. I koliko god mom ocu bilo žao zbog svega što se dogodilo, toliko mu je bilo drago da mu se stigao javiti prije smrti – prisjetio se Marin Marušić koji pamti i to da je njegov otac jednom, prije definitivnog razlaza sa Smojom, kući došao blistajući od sreće objasnivši da je sretan zato što je sa Smojom dogovorio "Velo misto".
– Bilo je sasvim normalno da toliko uspješan scenarističko-redateljski dvojac nastavi suradnju i na "Velom mistu". Ali kako su se Smoje i moj otac razišli, i zbog intervencije političkih poslušnika, moćnici su spriječili da otac režira "Velo misto" jer je nakon sloma Hrvatskog proljeća zaključeno da on nije podoban za taj posao, kao ni za bilo kakav drugi ozbiljan angažman. Uvjeravam vas, da nije bilo tako, "Malo misto" imalo bi 33 epizode i "Velo misto" izgledalo bi potpuno drugačije. Po mojem mišljenju, "Velo misto" je povijesni falsifikat Splita, jer se nikako ne mogu složiti s tezom da je Split "crveni grad". Istina je da Split ima jaku socijalno-komunističku komponentu, ali je oduvijek bio primjeran hrvatski grad. No, to je moje mišljenje koje nikome ne želim nametati. Kao što je moje mišljenje i to da su "Naše malo misto" i "Velo misto" neusporedivi – kazuje redateljev nasljednik navodeći i više ili manje uspješne pokušaje cenzure. Tako je, govori, ondašnji partijski komitet Trogira, nakon epizode "Šporka posla", pisao Centralnom komitetu tražeći da se snimanje prekine i da se redatelja izbaci s posla jer u toj epizodi Ivan Trogiranin daje mito doktoru da mu isposluje boračku penziju. A nakon epizode "Borbena ponoćka" partijski komitet Splita "nije mogao shvatiti da se za Božić jede bakalar, a ne pjevaju se borbene pjesme".
– Kad danas gledam "Borbenu ponoćku" ne znam kako je to onda uopće prošlo. Moj otac je svako kasnije repriziranje serije gledao s grčem jer nije znao što će sve rezati. Tako je jedno repriziranje imalo 12, a ne 13 epizoda jer su "Šporka posla" izbačena. Bilo je puno preinaka, rezuckanja, cenzure. Čitave su sekvence letjele van, kao npr. ona sa slovenskim turisticama na moru na koje su dalmatinski galebovi uspješno navalili. Ondašnji šef televizije Tomislav Golubović tvrdio je da to remeti bratske odnose sa susjednom Slovenijom. Izbačena je i scena kada Luigi, odlazeći u partizane, sam sebe hrabri pjevajući: "Nek dušman zna kako Rvat mre". A 1970. Smoje je napisao i 14. epizodu "Zagrebulje" koja nikada nije snimljena jer u njoj, došavši u Zagreb, Luigi na Trgu pita Bepinu – gdje je ban – otkriva nam Marušić navodeći da je popularnost serije u ono doba bila tolika da nedjeljom navečer, kada se serija prikazivala, nije radila ni uvijek dežurna Centralna ljekarna na Trgu "jer su ljudima bili važniji Luigi i Bepina nego zdravlje". A naš sugovornik domišljato je koristio istu tu popularnost serije koju je režirao njegov otac.
– Kada bih nešto zabrljao u školi, što je bilo često, poslao bih tatu na roditeljski sastanak jer onda roditeljski ne bi vodila učiteljica, već moj stari jer su svi htjeli doznati dogodovštine sa snimanja. A jedno ljeto idući na more, u Osor na Cresu, kako više nije bilo karata, vozač na autobusnom kolodvoru spazivši mog oca sve je putnike iz svog autobusa, i svu njihovu prtljagu, izbacio van kako bi mog oca mogao smjestiti na konduktersko mjesto, a mamu i mene iza njega, i tek su onda svi ostali putnici mogli ponovno ući. Tijekom snimanja zadnjih epizoda u Starom Gradu na Hvaru, kad je ekipa prolazila ispod jednog cvjetnog balkona, dvije starije gospođe počele su trgati cvijeće zasipajući ekipu slapovima latica – uz nostalgičan osmijeh prisjeća se mlađi Marušić koji za Karla Bulića kaže da je bio posljednji dalmatinski gospodin, kakvih više nema, dok je za njega predivna Asja Kisić bila prava splitska gospođa.
Spomenik Karlu Buliću
– Znate, za Asju i Karla do tada nitko gotovo nije bio ni čuo, a onda se dogodilo "Malo misto". I bila je to najbolja glumačka podjela u Hrvatskoj. Moj otac ih je otkrio tako što je puno putovao i gledao kazališne predstave. Karlo je tada bio u Beogradu i otac mu je htio dati priliku da igra u svojoj zemlji. Moj otac toliko ga je volio da mu je dao napraviti spomenik u Tugarima pored Omiša, odakle je Bulić rodom. Gledajući kasnije opus mog oca, primjećuje se da je uvijek za uloge uzimao nekoga iz "Malog mista". Otac je bio opsjednut "Malim mistom". I glumci su bili jako nesretni što "Malo misto" nije nastavljeno jer im je ono donijelo veliku popularnost, ali novac, nažalost – ne. A koliko je otac držao do glumaca pokazuje i to što je, kada bi vidio da je jugo i da su glumci neraspoloženi ili umorni, znao reći: "Danas otkazujemo snimanje!" Takvo što danas je nezamislivo. I reći ću vam još samo ovo, moj stari je 1971. prošao kalvariju zabrane rada, no uspio se psihički izvući tako što se zaljubio u jedan mali grad na Cresu, Osor, te tamo osnovao i utemeljio Osorske glazbene večeri. Ove godine održane su jubilarne, 40. i bile su posvećene upravo njemu – s ponosom rekao je Marin Marušić.
>> Zbog 'ubojstva Bepine' autor Smoje dobivao je i batine na ulicama Splita