Komičara i glumca Zlatana Zuhrića Zuhru lansirala je suradnja sa Željkom Pervanom, najprije u ekipi “Zločesta djeca” na Radiju 101, a potom i u “Večernjoj školi”. Proteklih smo ga tjedana gledali i u nastavcima serije “Lud, zbunjen, normalan”. Zuhra radi i na novim projektima, ali ima i zanimljivu životnu priču: njegov otac, Cazinjanin, svojedobno je bio na Golom otoku, a majka mu je Dubrovkinja.
Zbog čega je vaš otac robijao na Golom otoku?
Njegov je život bio pun avantura, a dok je bio mlad, volio se šaliti i ozbiljnim stvarima. Tako je ‘48., kad je imao 25 godina, ispričao neki vic koji je imao veze s tadašnjim sistemom i odmah je završio na Golom otoku. Ljudi danas ne mogu shvatiti da je netko zbog vica išao na Goli otok. Zbog toga mi je uvijek govorio, kad smo počeli raditi na Stojedinici, da se nekim stvarima ne igram. Pogotovo ne politikom.
Otac vam je iz Cazina, majka iz Dubrovnika, neobično...
Da, to je zaista čudna kombinacija. Otac je iz Cazina još četrdesetih došao u Zagreb na studij strojarstva, a majka iz Dubrovnika, gosparka, radila je u referadi na tom istom fakultetu. Budući da je otac došao s Golog otoka gdje je odslužio kaznu, bio je jako mršav, imao je samo 43 kg. Mojoj majci bilo je fascinantno kako je čovjek koji je odgulio takvu kaznu bio toliko duhovit i kako nije izgubio duh. Znala mu je donositi sendviče i kifle. Iako je ona starija od njega osam godina, rodila se ljubav i ja sam njezin plod. Nevjerojatno koliko su bili složni i više od 45 godina živjeli u skladnom braku.
Otac je musliman, majka katolkinja, to očito nije bila zapreka za ljubav i sklad?
Moj je otac bio pametan. Biologiju nikada ne možeš pobijediti. Otac nikada nije inzistirao na tome da prakticiram islamsku vjeru. No majka, Hrvatica i katolkinja, smatrala je da bih, s obzirom na to da sam rođen u Zagrebu i da živim u ovoj sredini, trebao imati što manje komplikacija u životu. Tako da sam je zapravo katolik koji je rođen u Zagrebu. I to je mojim roditeljima bila logična varijanta. Ali uvijek sam se s puno poštovanja odnosio prema očevoj vjeri.
Kako ste prihvaćeni u obitelji s očeve strane?
Otac mi je pričao kako nije bilo jednostavno pedesetih godina njemu kao muslimanu oženiti se katolkinjom. Njegova je obitelj to teško prihvatila, ali su bili dovoljno pametni da kažu kako je to sada gotova stvar. Ponosan sam što mi je otac bio musliman i ne razumijem ljude koji skrivaju i negiraju svoje porijeklo iz bilo kojeg razloga. Ja to s ponosom uvijek ističem bez imalo oklijevanja. Moji roditelji su dvoje razumnih ljudi koji su se voljeli i koji su prebrodili brojne poteškoće zbog ljubavi. Kod njih nije bilo nimalo presudno to što su različite vjere. U Cazinu mi danas nitko ništa ne prigovara. Svi respektiraju ovu situaciju, a ja sam im objasnio kako je to, budući da sam rođen u Zagrebu, bio najlogičniji put. Oni shvaćaju da bi situacija bila potpuno drukčija da sam se rodio u Bosni. A shvaćaju kako je to i individualna stvar, bez obzira na to što okolina misli. Na kraju, to je bio moj izbor.
Od koga ste pokupili smisao za humor?
Od oca, koji je smatrao da ne postoji stvar na ovome svijetu s kojom se ne možeš zezati. To je ona poznata izreka da se Bog, dok mi radimo planove, smije. S te pozicije meni je humor bio usađen. A ova dubrovačka strana bila mi je presudna jer je u svemu tome zadržala dostojanstvo. Mama me je znala natjerati da držim knjigu ispod pazuha i na glavi dok me učila kao se jede za stolom, da mi usadi te manire. A otac je uvijek zbijao šale na taj račun i govorio kako je bitno koje knjige imam na glavi i da to mora biti Kur’an kako bi učenje uspjelo.
Kako danas živi komičar? Može li zaraditi za život?
Mislim da ću reći uime jako puno ljudi da se živi jako teško, i to zbog toga što se u kulturu ne ulaže dovoljno novca. Zbog toga je kultura pala na niske grane. Nadam se da će novi ministar kulture imati više razumijevanja.
Jeste li zbog takvog stanja prisiljeni snimati reklame?
Kao što vidite, svi umjetnici danas snimaju reklame i to im je postao glavni izvor zarade. Kod nas dobro zarađuju jedino političari.
Koji su novi projekti na kojima radite?
Radim kazališnu predstavu “Metoda za brak” s dvije prekrasne dame, Matejom Elezović i Petrom Težak, koja govori o braku dvoje ljudi. Gledam u publici ljude, muškarce i žene, kako se laktovima trkaju i jedni drugima govore “isti si kao ovaj”. Ima naznaka kako bi se po tome snimale nekakve nove serije. Nadam se da će me angažirati jer u toj seriji mogu mnogo dati. Od te predstave napravili smo prekrasnu komediju. Zaista, svatko je mora pogledati.
Budući da ste završili Fakultet elektrotehnike i računarstva, kako ste dospjeli u glumačke vode?
To je čudna priča. Svaki put kada bi me otac pitao gdje radim, ja bih mu odgovorio na radiju, ali on bi rekao: Dobro to, ali gdje radiš? On je bio onaj pravi socijalistički kulak, diplomirani inženjer strojarstva koji je radio kao crv u tvornici i nije shvaćao da bi nešto drugo moglo biti ozbiljno i dobro za obitelj osim takvog rada. Ali mene je to vuklo. Ja sam zapravo na Stojedinici počeo raditi za pultom kao tonac. Budući da sam u vojsci imao cimera Albanca, znao sam ga često imitirati. I tada su me zvali u neku emisiju da govorim albanskim naglaskom. Iz ekipe koja je to radila izrodila su se “Zločesta djeca”. Mi ni sami nismo znali da će to postati takav hit. Jer bili smo posebna grupa, nas sedmorica, imali smo iste vizije i isti način humora. To je zapravo bio dio velikog pokreta koji se pojavio 1984. Bio je tu Radio 101, Radio student u Ljubljani, tada je počinjala i hrpa bendova, među njima i Dino Dvornik. I to je bio početak kulturoloških promjena u Hrvatskoj. Ponosan sam što sam to radio, iako smo često bili pozivani na informativne razgovore zbog viceva u našim emisijama.
Poslije toga ostvarili ste veliki uspjeh u “Večernjoj školi”. Nevjerojatno kako ste skinuli dalmatinski dijalekt u ulozi Aljoše Kapulice...
Ljudi su možda zaboravili da je ekipa “Večernje škole” zapravo ista ekipa iz “Zločeste djece”. Dobili smo ideju da napravimo televizijsku emisiju, i to ni iz čega. I zato skidam kapu cijeloj ekipi. Mislim da je to najbolja stvar koja se dogodila. Tada nam je bila pružena prilika kakvu danas mladi ljudi nemaju – da dođemo na televiziju i pokažemo svoj talent. Meni je drago što je mnogo ljudi iz te ekipe napravilo dobre karijere, ili na televiziji ili u privatnom biznisu.
Zašto je to puklo? U kakvim ste odnosima sa Željkom Pervanom?
Čujemo se mi i vidimo, ostali smo u nekakvom kontaktu, ali nažalost, to je priča koja je loše završila zbog narušenih međuljudskih odnosa. Nitko poslije nije napravio ništa ni približno slično ovome projektu. Zašto je to tako završilo – ima jako mnogo faktora. Trebala bi mi knjiga od 300 stranica da sve objasnim. Nadam se da ćemo se jednom poput Rolling Stonesa naći, cijela ekipa “Večernje škole”, da jednostavno zaboravimo neke stvari i da napravimo neki logični završetak cijele ove priče. Da se nakon 30 godina opet vrati ista ekipa i napravi jednu seriju “Večernjih škola” .
Pervanu ide dobro...?
Nisam taj koji bi trebao suditi, ali mogu reći mišljenje. Što se tiče humora, on je među prvih deset u Hrvatskoj, ali ima pogrešan pristup poslu i ljudima koji su mu prijatelji. Da ne ispadne da sam s njim u svađi – mi privatno komuniciramo. On može probati i u glumačkim i u pjevačkim vodama, ali je zaboravio da u nekim stvarima treba biti džentlmen.
U kojim stvarima?
Pa u tom poslovnom odnosu. Radili smo zajedno punih 25 godina, a nikada neke stvari nisu bile postavljene kako treba. Ne govorim samo u svoje ime već u ime svih koji su radili na “Večernjoj školi”. Postavilo se pitanje autorstva. Autor “Večernje škole” nije Željko Pervan. On je začetnik i čovjek koji je pokrenuo taj projekt. Ali autorstvo je bilo zajedničko. Nitko nije sam pisao komadić teksta, već svi zajedno, iako nismo bili na isti način valorizirani i nagrađeni. To je u nekom trenutku postao problem. To je u stvari bila najinventivnija emisija na svijetu. Ni tekst ni scenarij nisu nikada postojali, već nam je svima sve išlo iz glave tog trena na pozornici. I svi smo mi bili autori “Večernje škole”. A sada se vrti repriza “Večernje škole” i piše: autor Željko Pervan. To nije fer, treba pisati: autori – i sva naša imena.
Poslije ste imali nekoliko izleta na televiziji, Zuhra Show, Cimer fraj, Bumerang... Zašto su se te emisije ugasile?
Da, bilo je dobro, ali nitko ne zna zašto je to prestalo. Te su odluke donijeli producenti i urednici. Što se tiče Zuhra Showa, pojavio se problem što nisam mogao zadržati razinu kvalitetnih gostiju. Nažalost, nakon dvije sezone, kada ispucate 200 kvalitetnih gostiju, dođete do trenutka kada se pitate možete li dalje. Nitko tada nije mogao puno uložiti u taj show i bilo je bolje krenuti dalje, napustiti ga kad si najjači i najbolji.
Uslijedila je suradnja s Enisom Bešlagićem.
Suradnja s Enisom najdivnije je razdoblje u mom životu. Došli smo u situaciju kada više nismo htjeli ovisiti o mišljenju urednika i drugih ljudi i rekli – ajmo mi sami kreirati nešto. Sjeli smo, napisali tekst predstave i sami je financirali. Sami smo je postavili na noge i stoga nam je jako drago što je postigla takav uspjeh. Odigrali smo je 512 puta, po cijeloj Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini... Imali smo gostovanja i u inozemstvu i svi su oduševljeni jer je ideja otvorenog i iskrenog humora pobijedila.
Dakle, veliki ste prijatelji?
Enis je vrlo prosvijećena osoba, jako puno drži do vjere. Mi smo na jedan pametan i filozofski način razgovarali o toj, nazovimo je, razlici između muslimanske i katoličke vjere. Naučio sam jako važnu stvar: vjera je život i ti živiš vjeru. Zahvaljujući njemu naučio sam puno stvari o islamskoj vjeri jer danas ljudi, nažalost, ne stignu čitati ni Bibliju ni Kur’an. Trebalo bi sve svete knjige pročitati i stvoriti širu sliku o vjeri i utjecaju vjere na čovjeka. Bila je to životna škola u kojoj su jedan katolik i musliman raspravljali o životnim problemima, svinjetini, alkoholu... Enis mi je objasnio zašto ne jede svinjetinu i ne pije alkohol i njegova su mi objašnjenja bila logična. Često su nas prijatelji zvali na kolinje i ljudima je bilo čudno kad bi Enis rekao da to meso ne jede.
Jeste li pročitali Bibliju i Kur’an?
Pročitao sam i više od toga – sve o budizmu, ušao sam u tajne i te religije. Vidio sam kako tu postoji veliko zajedništvo. Svi mi koji živimo na ovom planetu smo isti, bez obzira na vjeru i boju kože.
Idete li redovito u crkvu?
Ja nemam problem s Bogom, već samo s njegovom kancelarijom. Mislim da se Katolička crkva premalo prilagođava životnim izazovima. Ja služim Bogu na svoj način. Nažalost, premalo idem u crkvu jer mi to nije najbolja kancelarija. Ja se s Bogom puno bolje razumijem kada smo “face to face” nego preko birokratske kancelarije.
Pojavili ste se u nekoliko epizoda serije “Lud, zbunjen, normalan”. Hoćete li nastaviti i dalje?
Serija “Lud, zbunjen, normalan” također je prekrasna priča. Naravno da se ljudima sviđa priča kakva se i njima u životu događa. Sve komedije koje su stvorene na životnim pričama doživljavaju uspjeh. Naravno, to ovisi o ljudima koji pišu tekst i koji glume. “Lud, zbunjen, normalan” preslika je života ljudi u Bosni. Naravno, pravi kralj te serije je Mustafa Nadarević, kojeg smatram Robertom De Nirom ovog prostora, neka se nitko ne uvrijedi. On je veliki glumac i veliki čovjek. Bila mi je čast i zadovoljstvo glumiti s ovakvim velikanom.
Zbog čega je u BiH i u Srbiji humor dominantniji nego kod nas u Hrvatskoj?
To je najčešće pitanje koje ljudi kod nas postavljaju. Ja mislim da je to zapravo mit. Humor može biti jednako dobar i u Hrvatskoj. Stvar je samo onoga tko bira. Najvažnija je stvar u svemu tome šala na vlastiti račun. Tu su BiH i Srbija u prednosti. Jer mi smo preosjetljivi na šale na vlastiti račun. Tu je i forsiranje ili urbanluk, kako mi to nazivamo. Ne možeš forsirati nešto za što nemaš podlogu. To ti je kao kad netko pravi svadbu u hotelu s pet zvjezdica i na klaviru netko svira Beethovena, a kuma kaže: “Aj daj bogati nešto narodno!” Čovjek mora raditi ono što mu je na srcu, a ako se samo pretvara ili forsira, onda to ispada smiješno, ali ne i humoristično.
Zašto je to kod nas tako?
Hrvatska je prije proizvodila nevjerojatne humoristične serije. Nemojmo zaboraviti “Gruntovčane” koji su bili na kajkavskom i najgledanija serija. Isto tako film “Tko pjeva zlo ne misli”. To dokazuje da Hrvatska može proizvoditi takav humor, ali se previše oslanja na zapadnu kulturu i civilizaciju.
Kako gledate na današnju političku situaciju u Hrvatskoj?
Moram priznati da sam zbunjen. Zašto neki drugi ljudi nisu političari jer imate osjećaj da su krivi ljudi političari. Shvatite da se neki ljudi koji žive jednostavnim, iskrenim, ali zbunjenim životom u politici ne snalaze. Politika je kod nas područje za kameleone i hobotnice koje se prilagode svakoj okolini u svakom trenutku. Ne mogu vjerovati da neki političari ujutro govore jedno, a navečer drugo. Zbog toga je politika i dobila drugi naziv, kurva.
Da vam je netko platio da vodite predizbornu kampanju ili skup, za koga biste se odlučili, HDZ, SDP ili Most?
Ja pjevačima ne zamjeram kad se angažiraju za političke skupove jer ne pjevaju o politici i političarima, već pjevaju svoje pjesme. I to rade za novce. Ali ako netko svoju ideju za film prilagođava politici, e to je onda grozno. Sretan sam što nisam član nijedne stranke jer se ne mogu složiti ni s jednim programom. Ali, ne bih mogao ni pristati raditi za neku politiku jer tu ne bi smjelo biti ništa smiješno.•
Otac mu je završio na Golom otoku zbog vica...? Isto kao i Jenny Lebel, Židovka koja je preživjela Auschwitz i onda ju je titov režim strpao na Goli otok zbog šale o "ljubičici bijeloj od 100kg". Koju je, usput budu rečeno, prepričala nakon što ju joj je rekao čovjek koji joj je zavidio na poziciji i koji je, nakon što je ona osuđen, dobio tu njezinu poziciju (novinar izvjestitelj iz Pariza). Eto o kakvom je režimu bila riječ... I nije čudo da je Rakićka oduzela koncesiju televiziji Z1. Ti totalitarni umovi nisu u stanju shvatiti ni što je šala, a kamo li što je satira...