– Medicinske su sestre dojurile, kleknule uz njega, drhtale i plakale. Jedna mu je pod glavu stavila medvjedića. Dale su mu injekciju. Bio sam uz njega. Ležao je na leđima. Bio je polomljen, ali živ. Njegov tata ležao je malo dalje, potrbuške. A onda... Dječak je izdahnuo. Medicinskoj sestri na rukama. Bože, zašto sam to morao vidjeti – priča nam mladić dok stojimo nedaleko od mjesta nesreće na zagrebačkim Sveticama, gdje je u utorak Igor Loborec svojom Toyotom Celica na nogostupu pokosio Patrika i Darija Puljića, dječaka i njegova oca, koji ga je pratio do obližnje OŠ Dragutina Kušlana.
Za petice dobivao kovanice
Svjedok ove stravične nesreće to jutro ovdje uopće nije trebao biti. Ali, s kolegom se zamijenio za radno mjesto i hodao je nogostupom u Ulici Svetice:
– Toyota je dolazila iz smjera Kennedyjeva trga. U suprotnom smjeru išao je kamiončić. Skretao je ulijevo. Ne znam je li mu i koliko ušao u trak. Vidio sam da vozač Toyote gubi nadzor nad vozilom, kroz glavu mi je prošlo da će uspjeti izravnati i nastaviti put. Ali, on je počeo vrludati. Krenuo sam unatrag i pao preko benta. Brzo sam se digao i vikao: “Bježite, bježite!”. Iza mene su išli otac i sin, iza njih još nekoliko školske djece. Jedna je djevojka zastala zavezati vezice na cipeli. To ju je spasilo. Toyota je nastavila vrludati, prešla u suprotni trak, do autopraonice, a onda natrag, na nogostup. Udarci, krici. Stravično. Da, gledao sam smrti u oči. Djevojčice koje su išle iza dječaka i njegova oca počele su vrištati i bježati. Dotrčao sam, u panici zvao hitnu. Policija je stigla za nekoliko minuta. Vikao sam: “Gdje je hitna, njih trebam!”. Stigli su za 13 do 15 minuta. Tko zna bi li uspjeli spasiti maloga da su došli brže – pita se po tko zna koji put u protekla 24 sata te ponovno proživljava tragediju koju je vidio. U ušima mu još zvone riječi policajca: “Plati misu. I za sebe i za njih!”.
Na mjestu pogibije Patrika i Darija Puljića gore lampaši. Dvije žene tu se zaustavljaju i pale nove:
– Ja sam Darijeva baka, Patrikova prabaka – govori 78-godišnja Lucija Horvat dok joj suze bježe niz lice. Ona i unuka Lidija, s kojom je tu došla, baš su izišle iz Patrikova doma. Dječakova majka Tina pričala im je da su jedinac Patrik i Dario bili “k’o prst i nokat”. To jutro ona je bila na poslu. Na Rebrovcu su ona i suprug, s kojim je bila u braku dvanaest godina, imali malu trgovinu mješovitom robom:
– Zvala je Darija da vidi je li došao doma. Nije se javljao. Zvala je kući. Moj sin Mirko, koji živi s njima, rekao je da ga nema. Onda je Darijev brat otišao na ulicu i vidio ih... Eh, što ti je život. Tina je još u utorak ujutro imala sve. A sada je sve izgubila – priča nam Lucija Horvat. Baka su je zvali, kaže, i Patrik i Dario:
– Bila sam Patriku jedina baka. Majka njegove mame je umrla. A Nada, supruga mog sina Mirka, poginula je u prometnoj nesreći 1992. godine. Vraćali su se ona, Mirko i još jedan prijatelj iz Rijeke kada je u Delnicama na njih naletio kamion. Nada i taj čovjek poginuli su na mjestu. I za Mirka su mislili da je mrtav. Ali, kod njihova se automobila zaustavio jedan poznanik i vidio da je Mirko živ. Liječnik mi je poslije u bolnici u Rijeci, gdje su ga spasili, rekao da je čudom preživio. No, imao je frakture, operirali su mu kuk i zato je sada i živio sa sinovima, da mu, ustreba li, tko može pomoći. Malog je Patrika obožavao. I dječak njega. Kako je to dobar dječak bio! Obožavao je školu, stalno me zvao: “Bako, opet sam dobio peticu.” A ja sam skupljala kovanice, mede, za te njegove ocjene – govori Lucija Horvat dok pogledom prelazi preko crteža što joj ih je Patrik nacrtao. Imao je, kaže, dječak planova što će biti kad odraste. U jednom bi trenutku želio biti glazbenik, kao što je to i njegov otac nekoć bio – prije ženidbe u bendu je svirao gitaru – a onda bi poželio biti profesor...
Tragedije u obitelji
– Trenirao je rukomet – domeće baka prije nego što nam je ispripovjedila o još jednoj nesreći koja je pogodila njezinu obitelj. Bilo joj je, kaže, četrnaest godina kada je potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća s ocem vlakom išla u Sarajevo:
– Nije to bilo kao sad. Ušli smo u Ivankovu, tata me gurnuo unutra, a on je ostao stajati na vratima. Ispao mu je kufer i iskočio je po njega. Htjela sam za njim, ali su me ljudi spriječili. Vlak je mom ocu odrubio glavu. Tijelo mu je odletjelo na drugi kolosijek. Iskočila sam i odvukla ga dalje. Bojala sam se da ne naiđe drugi vlak i prijeđe preko njega – uz teški je uzdah Lucija Horvat završila priču o tragedijama u svojoj obitelji.
Žalosno da žalosnije ne može biti.