Moj otac je Tita cijenio, a Pavelića prezirao

Da nije lako biti sin slavnog oca, uvjerio sam se ponovno dok sam radio intervju s dr. Matom Meštrovićem. Iako je moj sugovornik doktor povijesti s bogatim životnim (83 su mu godine) i političkim iskustvom, ipak smo najviše vremena posvetili njegovu ocu Ivanu Meštroviću, slavnom hrvatskom kiparu. Dr. Meštrović primio me u svom prostranu i otmjenom domu koji je, to je više puta ponovio, s puno ljubavi i stila uredila njegova 37 godina mlađa supruga Rumjana.

Vaš je otac živio u Austro-Ugarskoj, Kraljevini Jugoslaviji, a imao je iskustva s Pavelićem i Titom.

Prije Prvog svjetskog rata, koliko sam razumio, bio je više antagonizma prema Mađarima jer je Hrvatska bila dio Mađarske. Sjećam se priče koju je moj otac vrlo često ponavljao. Kad je on kao mladi 18-godišnji seljak krenuo u Beč, došao je na željezničku stanicu u Rijeku i htio kupiti kartu. Nisu mu je htjeli prodati jer nije znao zatražiti kartu na mađarskom. On je bio pod utjecajem panslavizma i ideja Tolstoja da se svi Slaveni trebaju složiti i ujediniti.

Pozdravio je osnivanje prve Jugoslavije?

On je bio jedan od glavnih ideologa jugoslavenstva.

Onda dolazi do realnog iskustva u Jugoslaviji. Kakav je tada bio njegov stav?

Razočaranje kao što smo mi danas razočarani sa stvarnošću. Ubijen je Stjepan Radić, ubijeni su demonstranti u Zagrebu, dogodila su se mnoga uhićenja. On se zalagao za neko rješenje srpsko-hrvatskog problema u smislu stvaranje federacije kao što je poslije učinjeno s Banovinom Hrvatskom. Vjerovao je da je i kralj Aleksandar na kraju shvatio da treba preurediti državu. Moj je otac bio uvjeren da su neki ključni ljudi u Beogradu imali informacije da će se dogoditi atentat u Marseilleu i da nisu ništa poduzeli. Kralj Aleksandar je djelomično ili uglavnom otišao u Francusku kako bi dobio podršku za unutrašnje preuređenje Jugoslavije.

U kakvim su odnosima bili Ivan Meštrović i kralj Aleksandar?

Oni su bili vrlo bliski. Moj otac je bio u Parizu 1933. i dao je Francuzima intervju o situaciji u Jugoslaviji. Kritizirao je stanje i govorio da treba preurediti Jugoslaviju. Jedan ministar predložio je kralju Aleksandru da uhiti Meštrovića čim se vrati u Jugoslaviju. To je Aleksandar odbio. Zatim je pozvao moga oca na razgovor i rekao mu da dođe sljedeći tjedan s popisom ljudi koji bi trebali biti ministri u novoj vladi. Otac je rekao da nije političar i da ne može biti umjetnik i predsjednik vlade. Nakon toga je Aleksandar dobio još veće povjerenje u njega jer je vidio da nije ništa radio zbog osobnih ambicija.

Oni su bili prijatelji?

Svakako su bili bliski.

Što je Ivan Meštrović mislio o Paveliću?

Imao je vrlo negativno mišljenje o njemu. Smatrao je da je izdao Hrvatsku i prodao Dalmaciju Talijanima te da vodi Hrvate u propast. Imao je vrlo negativan stav o ustaškom režimu ne samo zato što su njega uhapsili. Pustili su ga iz zatvora nakon intervencije pape, Petaina i drugih. Onda je trebao dobiti putovnicu kako bi izišao iz Hrvatske. Pavelić je poslao putovnicu šefu policije Didi Kvaterniku da je potpiše. Kvaternik je poderao Pavelićev nalog rekavši neka Pavelić naređuje svojoj ženi. Nakon toga Pavelić je osobno potpisao putovnicu.

A mišljenje o Titu?

Mislio je da je Tito najznačajniji političar s ovog prostora. Tito je bio izvanredno sposoban. Uspio je zaigrati svjetsku ulogu kao šef jedne nevažne države. Otac je bio jedanput u Jugoslaviji nakon uspostave komunističkog režima. Bio je 1959. nekih tjedan dana na Brijunima i Tito je s njim u četiri oka tri puta razgovarao. Tito mu je rekao: “Vjerujte mi, ja nisam ništa manji Hrvat nego vi. Sa Srbima je jako teško, oni su nemogući. Ja sam tu na Brijunima jer se osjećam sigurnije nego u Beogradu”.

Tito je pozivao Ivana Meštrovića da se vrati u Jugoslaviju. Zašto se nije vratio?

Oca nije smetalo što su mu oni oduzeli privatnu imovinu. On je imao izreku da je znao da nikad ne može biti siromašniji nego što je bio na početku svoga života. Bio je protiv komunizma jer nije bilo slobode, što su progonili Crkvu i ljude koji su drukčije mislili.

Ivan Meštrović odrastao je u Otavicama u Dalmatinskoj zagori u jednoj gorštačkoj sredini. Je li zadržao taj, nazovimo ga, gorštački mentalitet?

Ha, mislim dosta. On je bio svjetski čovjek, a do kraja života ostao je dio svoga zavičaja. On je bio vrlo fin, imao je manire, ali ostalo mu je ono bitno iz Zagore.

Mogu se pročitati i kontroverzne ocjene o njemu kao ocu. Čini mi se da je vaš nećak to opisao u knjizi “Srce od kamena”.

Ja ga se sjećam kao brižnog oca. Dopuštao mi je da se igram u njegovu atelijeru dok je radio, što drugima nije dopuštao. Igrao bih se s plastelinom i radio figure, a potom bi razgovarao s ocem. Nakon nekog vremena rekao bi mi da zašutim jer nije mogao raditi i razgovarati. Onda bih ja zašutio, a onda bih opet počeo govoriti. Vodio me u kino, u šetnju, kupio mi bosanskog ponija...

Je li bio strog prema vama?

Prema meni nije. Mislim da nije bio strog. On se nije bavio s djecom. Ja sam od rođenja imao guvernantu.

Koliko se umjetnik svjetskog glasa uopće može baviti s djecom?

Vrlo je teško biti konvencionalni otac i umjetnik. On je radio svaki dan svoga života. Čak je i zadnji dan života išao raditi.

Sami ste rekli da je vaš otac rođen u teškom siromaštvu, a vi ste odrasli u relativno dobrim uvjetima.

Ne dobrim, kraljevskim. Mi smo imali šofera, poslugu...

Jeste li zbog toga izgubili instinkt borbe za opstanak?

Točno. To ste vi shvatili.

Je li takav odgoj pod “staklenim zvonom” na neki način otupljuje želju za uspjehom i afirmacijom?

Nisam toliko borben. Moj je otac znao što je težak život. Kao mlad čovjek u Beču vrlo često nije imao ni toliko da se dobro najede. Osim toga, imao je taj seoski mentalitet da treba pomagati obitelji na selu pa bi, kada bi nešto zaradio, slao ocu, mati i sestrama.

Možda je ovo pitanje indiskretno. U medijima se može pročitati da obitelj Meštrović nije povezana te da je došlo da razmirica. Je li to dijelom i zbog toga što Ivan Meštrović nije imao vremena baviti se s obitelji?

Sigurno vam je poznato da se najviše sukoba i nesuglasica događa između ljudi koji su u stalnom kontaktu. Mi smo doživjeli različite sudbine, počeo je Drugi svjetski rat, otac, majka, Tvrtko, Marica i ja otišli smo u Švicarsku. Moja najstarija sestra Marta udala se 1941. i ostala je živjeti u Zagrebu. Nakon završetka rata Marica je otišla u Argentinu, a Marta u Čile. Dakle, bili smo odvojeni. Moj stariji brat Tvrtko vratio se u Jugoslaviju nakon Drugog svjetskog rata. On je imao problema, među ostalim i s alkoholizmom.

On si je oduzeo život?

Da, objesio se u svome stanu u Zagrebu nekoliko mjeseci prije nego što je otac umro. Moj otac je to osjetio, da je svojim samoubojstvom ubio i njega jer je napisao pismo u kojem stoji: Već sam izgubio dvije velike grane, Martu koja je umrla mlada s 23 godine od raka, a sada se Tvrtko ubio. Još je napisao da će i on ubrzo za njima. On je već bio u teškom zdravstvenom stanju nakon moždanog udara i Tvrtkova ga je smrt dotukla.

Jeste li primijetili da se vaš otac više brinuo i govorio o obitelji što je bio stariji.

Otac je bio posvećen svome radu. Kao čovjek sa sela smatrao je da čovjek preživi kroz svoje djelo i kroz svoje potomstvo. Njemu kao djetetu sa sela bilo je vrlo važno da ima potomke i da se loza nastavi.

Je li vam ikad prigovarao u smislu da je on sa sela i uspio je u životu, a da vi niste tako uspješni?

Ne. Nikad. Moj otac se nikada nije žalio ni prigovarao, moja mama se žalila. Nije se žalio ni kad mu je bilo loše.

Je li Meštrović seljačko podrijetlo doživljavao kao opterećenje? Je li se sramio podrijetla?

Mislim da se nije sramio. Isto tako najviše je volio društvo svojih zemljaka Hrvata, pa i Srba. Oni bi došli u posjet, a otac bi počeo pričati priče o Pašiću, kralju Aleksandru, Franji Josipu i tako... On se mnogo nelagodnije osjećao sa strancima. Rekao mi je da je imao osjećaj da razočarava ljude s kojima se upoznavao jer da oni poznavajući njegovo djelo umišljaju da će se susresti s impresivnim čovjekom i govornikom.

Vi ste došli u SAD kad vam je bilo 16 godina. Kako je prošla aklimatizacija?

Moja aklimatizacija je bila lagana. Puno mi je pomoglo što sam bio u američkoj vojsci. Služio sam u Honolulu na Havajima. Neka moja najugodnija sjećanja iz Amerike vezana su uz američku vojsku. Bio sam u specijalnoj jedinici za psihološki rat. Tu sam upoznao djecu vodećih Amerikanaca.

Kakav je bio vaš odnos prema Titu?

Bio sam principijelno protiv komunizma. A moj stav prema Jugoslaviji bio je pod utjecajem nekih osobnih iskustava, i to zbog ukopa moga oca. Kada je otac umro u siječnju 1962. godine, dobili smo brzojav sućuti od Tita. Došla su dva jugoslavenska konzula i rekla majci i meni kako imaju upute da nam kažu da možemo organizirati sprovod kakav god želimo. Mi smo željeli da lijes bude izložen u Zagrebu u crkvi svetog Marka koja je bila naša župna crkva. Nakon toga lijes je trebao biti u Splitu pa se tek onda otpremiti u Otavice. Oni su kazali da je to sjajno i pristali su na sve. Kada smo došli u Pariz, bili smo kod jugoslavenskog ambasadora koji je nešto natuknuo da su lijes poslali u Otavice. Ja sam se strašno uzrujao zbog toga i zvao sam u Titov ured te razgovarao s Nikolom Mandićem, Titovim tajnikom, i pitao što se događa. Kazao je, vi možete raditi što želite, možete na sprovod pozvati Šepera i sve druge biskupe. Kada smo stigli u Zagreba, dočekalo nas je izaslanstvo Izvršnog vijeća Hrvatske. Nisam se htio rukovati s njima jer je bilo jasno da su otpremili lijes u Otavice. Rekli su da su morali odvesti lijes jer pada snijeg u Lici. Mi se vozimo kroz Liku, a snijega nema. U vagon-salonu koji je meni i sestri dan na raspolaganje poslužio nas je neki konobar. Počeo sam pričati s njim, a on se hvali kako je major Udbe. Dođemo mi u Drniš, a tamo policije kao da je ratno stanje.

Tito vas je prevario?

Nije nas Tito prevario. Prevarili su nas ti njegovi. Koliko smo poslije čuli, svećenici su stavili plakate na sve crkve u Zagrebu da će u crkvi svetog Marka biti ceremonija. Udba je preplašila partijsko vodstvo da će biti nereda. Uostalom, je li se moglo očekivati da će Tito doći na sprovod koji vode biskupi Franić i Arnerić?

Je li vam radikalniji dio emigracije zamjerao to da ste bili popustljivi prema Titu?

Meni je bilo jasno da se revolucija ne može voditi iz emigracije tako da se ubije nekog jugoslavenskog ambasadora ili da se podmetne neka bomba. Smatrao sam da je to kontraproduktivno. Jer jugoslavenski režim je napadao hrvatsku političku emigraciju na dvije linije. Optuživao ju je da je fašistička i teroristička. Mene nisu mogli optužiti da sam fašist. Taj je hrvatski terorizam u emigraciji bio, a ima tu dosta i dokaza, potican od jugoslavenskih vlasti.

Što su Amerikanci govorili o Tuđmanu?

Oni su dali Tuđmanu stipendiju Fulbright. Amerikanci vas ne zovu na informativni razgovor nego vam daju neki položaj na sveučilištu. Nakon toga traže od šefa katedre da on napiše svoju procjenu je li gost sposoban, koji su njegovi stavovi. Oni su rano procijenili Tuđmana kao čovjeka koji se ne uklapa u njihovu politiku. Poslije sam se opet zalagao da mu se da Fulbrightova stipendija, ali to nikako nije išlo. U State Departmentu rekli su da ih Tuđman ne zanima. Amerikanci ga nisu ni osobno podnosili. Govorili bi: ponaša se kao da smo pučkoškolci, drži nam predavanja o povijesti.