Moja kći je daleko, otima mi je uspjeh

– Gledao sam dodjelu, ono malo koliko su prikazali na našoj televiziji kad je moja Zrinka dobila najprestižniju britansku kazališnu nagradu. Nazvao sam je u London da joj čestitam, ali stislo se grlo, zasuzile oči... Preplavila me beskrajna sreća i tuga. Istovremeno. Nekoliko sekundi nisam mogao izustiti ni slova. Totalni muk. Onda mi je Zrinka rekla: "Zašto plačeš? Ovo je samo početak!” To vam je moja Zrinka.

Skrivao suze

Čudna, jedinstvena, svoja i svojeglava. Jednostavno neponovljiva. A ja sam jedan vrlo ponosan otac koji ne zna je li veseo ili tužan. Dok svijet, jer sada mogu slobodno reći da cijeli svijet zna za Zrinku, smatra kako imate razloga biti samo sretni i ponosni, nisam siguran osjećam li se doista tako. Malo sam tužan. Jer nakon Londona sigurno mojoj Zrinki slijedi Broadway, a to je još dalje. Onda ćemo se rijetko čuti, još rjeđe viđati. Teško mi pada to što je ona daleko. Jako daleko. Kako nitko od nas ne zna kad će mu biti kraj, ne znam hoću li je ikada više imati – vrlo sjetno i očinski emotivno, skrivajući pokoju suzu iza naočala, ispovijedao nam je svoje osjećaje Ivan Cvitešić, otac najuspješnije hrvatske glumice Zrinke Cvitešić, dobitnice Laurence Olivier Award za najbolju glumicu u mjuziklu.

Razgovarali smo s njim u Domu za stare i nemoćne osobe “Cor bonum” koji drži već dvanaest godina u Podstrani, nedaleko od Splita, dok Zrinkina mama dom, također za starije osobe, ima na Braču. Karlovčanin Ivan Cvitešić voli Split i Dalmaciju, ali ipak ne zaboravlja napomenuti kako su Splićani podosta zatvoreni i “zakopčani”. Njegova Zrinka, tvrdi, nije takva.

FOTO: Press Association/PIXSELL

– Ona je sve samo ne prepotentna. To što je postigla samo je i isključivo njezina zasluga. To ja ništa nisam kriv. Zrinka je dijete ljubavi, jedna prava mišancija. Bog je htio da se rodi s nekim stvarima, majka i ja mogli smo joj samo biti, i doista smo bili, “zlatna” potpora. Vjerojatno tu ima i gena. Zrinkina je majka deset godina svirala orgulje u crkvi. Ja sam nešto bio u folkloru, neke crtice stavljam na papir, prozu, ništa osobito. Zrinki je sa šest godina vrtić koji je pohađala na Turnju, pokraj naše kuće, bio premali prostor. U ranoj dobi pokazivala je zanimanje za pozornicu. Iz nje je već tada izbijalo “ono nešto”. Sa šest godina pošla je u školu i usporedno u glazbenu. Odradila je deset godina klavira i solo pjevanja. Nakon gimnazije dogodilo se sasvim slučajno da je “kocka pala” na Umjetničku akademiju. Jer zanimala ju je i veterina. Još u osnovnoj školi Zrinka je nastupala u amaterskom Dramskom kazalištu, njezina prva uloga Pepeljuge bila je zapažena – govori Ivan Cvitešić i onda zastane. Kao da otplovi. Ili odleti daleko, put Londona... Gdje je Zrinka s majkom i nećakinjom, kćeri svoje mlađe sestre Dinke koja je također pokazivala veliki talent za glumu.

Kuharica na majku

– Doista sam ponosan otac. Često mi se plače. Zrinka je znala vrednovati moje mišljenje. Fasciniralo me njezino obraćanje na tečnom, perfektnom britanskom engleskom nakon dodjele nagrade. Blenuo sam! Zadivljen, nisam mogao doći k sebi. Nisam mogao vjerovati da moja Zrinka s takvom tečnošću govori engleski iako je tamo godinu dana. Ostao sam bez teksta. Pohvalio sam je za taj izvrsni govor, a ona je uzvratila: “Neka si mi to rekao. Upravo su mi na tomu čestitali mnogi, nisu vjerovali da nisam iz Londona”. Da, voli Zrinka čuti moje mišljenje – kaže njezin otac.

Pohvalit će se i kako njegova kći savršeno kuha premda to nitko od nje ne bi očekivao. Majka joj je, naglašava, savršena domaćica, perfekcionistica, pa je to vjerojatno od nje naslijedila. Zrinka se vidi u inozemstvu, ali vjerojatno ne želi da joj “daleki svijet” bude životna destinacija. Nada se otac Ivan.

Želi vjerovati da će biti tako. I da neće samo rijetko, vrlo rijetko viđati svoju Zrinku. Čudo od kćeri, djeteta, žene, glumice. Koju mu, pribojava se, otima uspjeh.

>> Zrinka Cvitešić osvojila prestižnu kazališnu nagradu Olivier!