Da, ja sam mama koja kuha i piše, kaže o sebi. No, Sandra Gašparić mnogo je više od toga. Pet godina od pokretanja, njezina internetska stranica recipeci.com najposjećenija je neovisna kulinarska web-stranica u Hrvatskoj s 10.000 pregleda svakoga dana, koja nastaje uživo iz njezine kuhinje u obiteljskom domu u Vukovaru.
Rođenu u ovome gradu, rat ju je zatekao u dobi od 16 godina, a svoje prve uštipke ispekla je u podrumu, u kojem je provela sva tri mjeseca opsade grada. Nakon pada, Sandra je jedna od stotina Vukovaraca iz kolone čija je fotografija obišla svijet, a skupa s obitelji – ocem braniteljem te majkom i sestrom – odvedena je u logor u Mitrovicu. Na sreću, ondje nije bila zatočena dugo, a svoju priliku za novi početak u progonstvu obitelj je pronašla na drugom dijelu Hrvatske, u Čakovcu, gdje će se Sandra kasnije i udati. Upravo u to vrijeme počela je svakodnevno kuhati, za štednjakom pronalazeći silno zadovoljstvo, no majci troje djece – dvojice sinova i kćeri – nešto je ipak silno nedostajalo. Bio je to Vukovar.
– Za mene je progonstvo bilo gore od rata i nikada se, bez obzira na to što Međimurje nazivaju "malom Švicarskom", tamo nisam osjećala kao doma.
Hobi postao posao
Vuklo me kući, a kako smo često u Vukovar odlazili u posjet mojima, uspjela sam u svoj grad zaljubiti i supruga, koji je zbog mene pristao na selidbu – prisjeća se Sandra. Bila je 2010. kada se, nakon dva desetljeća progonstva i izbivanja, naposljetku vratila u rodni grad.
– U to vrijeme bila sam bez posla. Međutim, imala sam hrpu recepata zapisanih na papirićima, a kako sam informatičarka po struci, sama sam napravila internetsku stranicu i tako je sve počelo – kaže 40-godišnja Sandra.
Počela je kao gastroblogerica, no danas je od svojeg hobija napravila posao: uz više od 800 recepata svojim čitateljima nudi i savjete o odgoju djece ili uređenju doma. Ovih dana, koristeći poticaje za samozapošljavanje koje nudi Grad, prvi će se put i zaposliti u vlastitom obrtu. Iznimna posjećenost njezine internetske stranice nije promaknula ni oglašivačima pa je Sandra u ožujku postala i ambasadorica Coca-Cole u kampanji "Podijelimo radost za stolom", kojoj je cilj spajanje obitelji za objeda te širenje trenutaka radosti i stvaranje uspomena, što je i misao vodilja njezine stranice. Stranicu planira prevesti na engleski jezik, a velika joj je želja i objaviti zbirku svojih pripovjedaka ili barem manju kuharicu.
San o salašu na Dunavu
– Svi misle da u Vukovaru nema ničega, ali to nije istina. Kukanje i apatija nisu rješenje. Ljudi su se prestali družiti, ne posjećuju se, tvrde da nemaju kamo izići. Kako nemaju? Moja je obitelj svakoga dana na Dunavu. Ljeta provodim na Vukovarskoj adi uživajući u svakom zrncu dunavskog pijeska, pa i artefaktima vučedolske kulture koje pronalazimo na obali. A u proljeće i jesen opet smo na Dunavu, u šetnjama, bicikliranju, pecanju i guštanju u prirodi. Život u Vukovaru ima smisla, ne volim kad o njemu govore kao o gradu-slučaju jer, ako se potrudiš, možeš sve ostvariti. Ovdje možemo sve u jednome danu: otići na rijeku, pa u šumu pa u centar grada, gdje toga ima?! To je život u punom smislu te riječi. Istina je da rat ostavlja trag, ostavio je traga i na meni, ali toliko je godina otad prošlo da sve to treba ostaviti iza sebe – kaže Sandra pa dodaje kako vukovarsku Kolonu sjećanja ove godine, kao i proteklih, dočekuje s podijeljenim osjećajima.
– Silno sam zahvalna svima onima koji svakog 18. studenog dolaze u Vukovar i hodaju zbog nas, ali ja sam u koloni koračala 1991. godine, s vrećicom u ruci, u koju je stao sav moj život. Koračati u Koloni sjećanja za mene je bolno kopanje po ranama jer želim gledati samo u budućnost – kaže Sandra. A ta joj se budućnost smiješi i svakim je novim danom bliža svome snu: da s obitelji na obali Dunava izgradi salaš i da se jednoga dana svi stisnu uz kamin koji će posve oblijepiti krhotinama vučedolske kulture koje svakodnevno pronalazi u dunavskome pijesku.
>>Kolone građana slijevaju se ulicama Vukovara
>>Da nije bilo Vukovara, srpski bi isilovci osvojili Hrvatsku