'Moja poruka za jesen je: Nema zatvaranja, imamo iskustva, prilagodit ćemo se virusu'

Dino Kozlevac šef je istarskog Stožera civilne zaštite, jednog od najuspješnijih županijskih stožera kada je riječ o borbi protiv COVID-19. Istra se od početka pandemije i tijekom cijele turističke sezone dobro drži, nema puno slučajeva infekcije COVID-19, premda je tik do Italije, u kojoj je bilo strašno.

Kako uspijevate, po čemu je Istra drukčija od Dalmacije ili Slavonije?

Neovisno o COVID-19, u Istri imamo dobro organizirane institucije u sklopu sustava civilne zaštite, premda smo se dosad više bavili poplavama, nevremenima i sl. Kad je država odlučila aktivirati sustav civilne zaštite, bili smo spremni. Svi se ljudi u sustavu znaju, imamo odličan županijski Zavod za javno zdravstvo s odličnom ekipom epidemiologa na čelu s dr. Valić. Na čelu Zavoda je dr. Stojanović, tu je i dr. Hrstić iz pulske bolnice, zatim imamo dobru hitnu pomoć s dr. Antić na čelu, sustav domova zdravlja i dr. Ivančić pa sve do Crvenog križa. Čim je počela ova priča, iz Italije nam se javljala naša Puljanka dr. Vanesa Gregorc, koja je u Milanu jedna od vodećih onkologinja. Ona nas je upozoravala da se u Italiji događa zlo, da kasne u poduzimanju mjera i predlagala nam je dvaput dnevno što moramo poduzeti počinjući s: “Odmah morate napraviti to i to”, a to je samo potvrđivalo ono što su naši epidemiolozi govorili.

U Istri smo imali 3500 ljudi u dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj migraciji prema Italiji i morali smo reagirati brzo. Vrlo smo brzo odlučili sve “umrtviti”, predlagali hitno zatvaranje granica i to je mjera koja je, po meni, omogućila da se virus ne prelije k nama. Imali smo jedan ulaz virusa iz Italije na jednom pogrebu, on je usmrtio tri osobe. Tu smo došli na 120 zaraženih, no virus nije uspio napraviti veću štetu i mi smo se sačuvali, 75 dana bili smo bez virusa. Lockdown smo proveli bez prigovora, jer građani su bili disciplinirani, a oni su ključ. Imamo dobar sustav, dobre čelnike i 3000 ljudi u sustavu civilne zaštite, ali bez suradnje građana ne bi išlo. No s obzirom na to da je Istra turistička županija, podržali smo popuštanje mjera, prilagodili se i rekli: “Živjet ćemo uz masku, distancu i higijenu”. Bili smo uspješni, u jednom trenutku imali smo 240 tisuća turista u Istri, a vrlo malo bilo ih je zaraženo.

Znači, moguće je baviti se turizmom i držati virus pod kontrolom?

Moguće je ako se građani ponašaju odgovorno. Budući da je velik broj ljudi vezan za turizam, a indirektno svi, velik broj građana pozdravio je otvaranje. Naravno, imate uvijek jedan manji dio stručnjaka koji se uglavnom eksponiraju na društvenim mrežama, ali to je zanemariv broj u odnosu na veliku većinu koja nas je podržavala i to nam je davalo snagu. Danonoćno su ljudi radili, epidemiolozi su doslovno padali s nogu. Kada locirate nositelja virusa, što prije morate rekonstruirati mrežu njegovih kontakata. To zna biti škakljiv posao.

Koliko su ljudi iskreni u odavanju kontakata?

U velikoj većini jesu, ali mnoge je trebalo poticati. To su razgovori koji traju i po pola sata, sat, po nekoliko puta... Dok se čovjek prisjeti, pa onda ne bi rekao da je taj i taj prijatelj bio s njim da mu ne stvori problem... To je posao od jutra do mraka pa zatim noću, imamo problem jer su ljudi koji to rade iscrpljeni. A kad vi kvalitetno rekonstruirate mrežu, stavljate ljude u samoizolaciju, kaplje još poneko, ali iz mjera samoizolacije nije nikoga više zarazio. Imali smo četiri žarišta prije dva mjeseca: noćni klub, beach bar, pjena-party i oproštajnu feštu, to nam je donijelo oko 130 zaraženih i trebalo je gotovo mjesec dana da to saniramo. Tu se epidemiolozima klanjam do poda. U jednom smo trenutku ograničili rad noćnih barova, a onda je Nacionalni stožer donio linearnu mjeru rada do ponoći.

Mnogi kažu da to nema smisla, da se zaraziti može i prije ponoći.

Do ponoći su ljudi raspršeni u prostoru, u više kafića. Nakon toga dolaze u klubove, masa se ljudi koncentrira na malom zatvorenom prostoru, ljudi popiju i ponašaju se slobodnije, u izravnom su međusobnom kontaktu i to se pretvara u rasadnik virusa. Noćni se život u Puli oko 1-2 sata premješta u dva-tri objekta.

Počinje školska godina, jesu li mjere za održavanje nastave, po vama, dobre? Može li ih se ispoštovati da nastava funkcionira?

Imamo početkom tjedna sastanak sa svim ravnateljima škola, da vidimo koji su problemi. Mjere su predstavljene na idealan način, onako kako bi epidemiološki to trebalo biti da se virus ne širi. Međutim, uvjeti na terenu negdje će biti takvi da se te mjere ne mogu provesti. Zato ćemo vidjeti sa školama imaju li prostora, treba li pomoći da osiguraju neki drugi prostor. Siguran sam da će djeci i školama Županija osigurati maske. Mjere su dobre, ali negdje će trebati tražiti rješenja da svi budu sigurni.

Imamo iskustvo lockdowna, zatim potpunog otvaranja ususret turističkoj sezoni i neočekivano dobru sezonu. Kako treba organizirati život u Hrvatskoj ususret jeseni?

Sustav civilne zaštite i spašavanja ljudi i imovine svuda u svijetu funkcionira po sistemu supsidijarnosti, znači od dolje prema gore. Ne može država procijeniti stanje za svaku mikrolokaciju jer negdje će pogoditi, a negdje izazvati problem. Cijelo vrijeme govorimo da na terenu možemo najkvalitetnije procijeniti što treba, mora li se neka mjera pooštriti, ostaviti kako je ili čak osloboditi od nje. Lockdowna više nema za područje Istarske županije, osim kad bi se dogodilo stanje kakvo je bilo u Italiji. Opredijelili smo se za život s ograničenjima. E sad, ako negdje nastane problem u objektu, ulici, naselju, tu će se onda poduzimati mjere. Privremeno će se nešto zatvoriti, primjerice kao jedan beach bar neki dan ili jedna mesnica, za koju se veže više od 20 zaraženih. Objekt je dekontaminiran i zatvoren, svi su kontakti u izolaciji i to je sanirano. Neki dan uzeto je više od 500 uzoraka. No očekujem da ćemo mirno dočekati početak školske godine.

Koliko se u Istri čeka na rezultate?

Pet do šest sati. Ako ste danas kasno došli na red, rezultate ćete dobiti sutra ujutro, znači najkasnije 12 sati.

Pripreme za Pulski festival vrlo su detaljne, recimo posjetitelji će u diktafon reći svoje podatke...

Mora se raditi evidencija prisutnih, a ako počnete pisati, trajat će satima. To s diktafonom uveli smo na svim događanjima i savršeno je.

Puno puta čuli smo optužbe da je Nacionalni stožer ispolitiziran. Mislite li tako?

Nisam osjetio ispolitiziranost, dobro surađujemo i s ravnateljem Capakom i s ministrom Božinovićem.

Je li bilo političkih uplitanja politika u rad istarskog Stožera?

Nikad, nitko. Iza svake odluke koju smo stručno predložili stali su svi gradonačelnici. Da se to dogodilo samo jednom, mi ne bismo radili taj posao. Ima nas različitih političkih provenijencija, ali tu u stožeru funkcioniramo apolitično, nisam nikad osjetio ni da je netko član neke stranke.

Koliko vam je u svemu pomoglo vatrogasno iskustvo?

Puno. Cijeli se život obučavamo paralelno ne samo za vatrogasni dio nego i za ruševine, poplave, nevrijeme, kemijska zagađenja... Moji kolege vatrogasni zapovjednici na sedam područja ujedno su i načelnici stožera civilne zaštite. Uigrani smo. I to je bio naš specifikum za koji vidim da se širi sve više po Hrvatskoj.

Koje razlike vidite u načinu djelovanja stožera u drugim dijelovima zemlje?

Gledajte, mi smo struka. Drugdje su načelnici stožera zamjenici načelnika župana, gradonačelnika... Neću komentirati ničiji rad, ali kod nas besprijekorno funkcionira ono što nekim stožerima predstavlja problem.

Bili ste saborski zastupnik SDP-a, jeste li još u politici i kako gledate na to svoje iskustvo?

Ne, nisam u politici, nisam član nijedne stranke i mislim da neću više ni biti. Bavim se poslom za koji sam se osposobljavao cijeli život i koji volim. Sad radim s ljudima na bitno drukčijoj osnovi, s punim povjerenjem i ne moram pratiti hoće li netko nešto reći, a drugo napraviti.

Što u politici nije slučaj.

To ste vi rekli!

Možete li iz vatrogasne karijere izdvojiti neku situaciju koja vam se posebno urezala u sjećanje?

Nikad neću zaboraviti jedan sudar dok sam bio mladi vatrogasac. Mati i otac su poginuli, a dvoje dječice ostalo je blokirano u autu. Izvlačili smo ih, znajući da su ostali sami, tako mali, imali su jedno tri, četiri ili pet godina. To čovjek ne zaboravi dok je živ. Sudjelovao sam u spašavanju ljudi više puta i kad nisam bio u službi, to vam pričinjava veliko zadovoljstvo. U tom trenutku ne mislite na svoj život, naknadno, kad shvatite u kojoj ste opasnosti bili, počnete se tresti, ali znaš da si spasio čovjeka pa ti to kompenzira.

Na početku pandemije rekli ste Istranima: “Stanje je dramatično. Vjerujte nam i izvući ćemo se” i tako je i bilo. Što biste im sada poručili ususret jeseni?

Nema zatvaranja, imamo iskustva, prilagodit ćemo se virusu. Imamo sustav i znat ćemo se nositi s njim!