Zacrtao sam sebi da do kraja života obiđem barem polovicu država svijeta. Prema sadašnjem broju država, to bi bilo stotinjak zemalja. Do sada sam ih posjetio oko šezdeset tako da sam na dobrom putu da ispunim, a možda i premašim, taj svoj životni cilj – kaže Romeo Starčević (55) iz Vinkovaca.
Njegova svjetska odiseja započela je 2008. kada je organizirao prvo putovanje u Afriku. Ono što je vidio na tom prvom putovanju natjeralo ga je na nova.
– Teško je opisati svu ljepotu koja se može vidjeti u tim zemljama gdje nije sve beton, staklo i asfalt. Bio sam u pustinjama, oazama, prašumama, šumama, planinama... To je takva ljepota da čovjek ostane bez daha – kaže Starčević koji sa svakoga putovanja donese tisuće fotografija. U fotoarhivi ima više tisuća fotografija, a za njih oko deset tisuća kaže da ih se ne bi postidio nijedan profesionalac. Dobivao je brojne nagrade, neke su fotografije izašle u stranim časopisima, a jedna je bila izložena i u jednom od najpoznatijih svjetskih muzeja svijeta – Smithsonian museumu u Washingtonu.
Okružili ga slonovi
Iako je obilazio brojne zemlje u kojima se turisti ulicama kreću uz naoružanu pratnju, kaže da nikada nije bio izložen nekoj većoj opasnosti kakvu ne bi mogao očekivati u bilo kojem hrvatskom gradu. Ipak, dvaput se previše približio slonovima i ozbiljno uplašio.
– Tada sam stvarno bio u velikoj opasnosti jer su me slonovi, koji su se uznemirili, okružili. Spasili su me domaći vodiči. Od njih sam naučio kako se ponašati u takvim situacijama, ali i kako prepoznati signale životinja kada se uznemire i kada mogu postati prijetnja. Tada sam prvi put vidio kako se vodiči obraćaju slonu tonom kao što se malenom djetetu obraća majka da bi ga smirili.
FOTO: Romeo Starčević
U svojoj fotoarhivi ima fotografije lavova, geparda, leoparda, slonova, žirafa, nosoroga, krokodila... Bio je na metar od lavica, leoparda, a svjedočio je i velikim migracijama životinja. Spavao je u šatoru u nacionalnom parku i tvrdi da se nije bojao opasnih životinja koje su tamo poput domaćih.
– Domaći ljudi tvrde da, kada se zatvori, u šatoru za ljude nema opasnosti. Jedinstven je osjećaj kada čovjek spava u šatoru, a vani čuje riku lavova. Najvažnije je ne postaviti šator na stazu kojom se kreću slonovi, ali na to vas upozore domaći.
Starčevićeva putovanja nisu samo fotosafari, već on i volontira. Prvi put volontirao je u Južnoafričkoj Republici. Tada je fotografirao životinje za bazu podataka o njima u jednom od nacionalnih parkova. Poslije toga radio je kao volonter na sprečavanju lovokradica da hvataju životinje, a najčešće je kao volonter bio angažiran u raznim sirotištima i u radu s djecom.
– U tim je zemljama ljepota prirode priča za sebe, dok je sasvim druga strana istih tih zemalja siromaštvo, bijeda, glad... Strašno je vidjeti u kakvim uvjetima žive ljudi, posebno djeca. Sirotišta su prepuna djece koja odrastaju sama i uz odgojitelje. Imaju tamo tri obroka dnevno, a to su uvijek riža i još nešto. Kupaju se u vodi koju zagrije sunce. Većina njih za radio, televizore, mobitele i slične sada već uobičajene stvari i ne znaju. Nemaju ni igračaka – kaže Starčević.
Posebno ga se dojmilo ponašanje te djece koja sve što imaju, a imaju jako malo, dijele među sobom. Uvijek su spremna pomoći u nevolji. Željna su i ljubavi i pažnje. Najviše emocija kod njega je ipak izazvalo sirotište u Togu.
– Tamo sam vidio bebu od tri dana kako leži na stolu bez pelena. Majka joj je umrla pri porođaju, a za oca se ne zna. U tom sirotištu bilo je 24-ero djece za koju su skrbile četiri časne sestre. Najmlađa od njih imala je 62 godine. To je sirotište bilo bez donatora, a tamo su se djeca zadržavala do četvrte godine. Poslije ih šalju u druga sirotišta. Tada vidiš da je zapravo samo malo dobre volje potrebno da svijet bude puno ljepše mjesto za sve nas – kaže Starčević.
Malo dobre volje
Ove godine planira posjetiti Maroko, Azerbajdžan, Gruziju i Armeniju. Krajem godine planira na put u neku “divljinu”. Želja mu je sljedećih godina posjetiti Bangladeš, Tibet, nacionalni park Kruger u JAR-u, otočje Galapagos, Boliviju, Patagoniju, Meksiko...
– Putovat ću dokle mogu jer to volim i to me ispunjava. Imam sreću i što sam financijski neovisan pa si to mogu priuštiti. Isto tako uvijek ću gledati i da volontiram negdje jer, nažalost, svijet je i dalje prepun djece kojoj treba pomoć – zaključio je Vinkovčanin Romeo Starčević, vlasnik tvrtke Tika zlatnik koja omogućuje cjelodnevni GPRS nadzor nad vozilima. Njegova supruga vlasnica je tvrtke Zlatnik koja ima automate za tople napitke, vodu, a bavi se i prodajom sitnih potrepština za ugostiteljske objekte. Posluju u četiri slavonske županije i imaju ukupno 22 zaposlena radnika.